Moj mačak

Veljača

 

 

Moj mačak je mlad, blistave dlake,

krupan je i snažnog, debelog repa,

pokrete uvijek ima odmerene, lake,

no ne ispušta nikada ono što ščepa.

Lukav, sa čudnim u očima sjajem,

naizgled lijen, no hitar kada treba,

suvereno gospodari ovim krajem,

i čuva taj svoj mali komadić neba.

 

A tijekom cijele zime samo bi spavao

i uz toplu furunu neprestano drijema,

no u veljači na mačkice se sprema

i čim noć padne tome bi se predavao.

 

Poslije večere bi svoju njušku oblizao,

dvaput bi se potom dobro protegnuo,

brkove i dlaku na glavi bi zalizao,

te gipkim korakom u noć potegnuo.

 

I činilo se da miševe lovi vrijedno,

no, naleti li koji, pustio bi ga brzo

čim bi u blizini prošlo mače čedno,

žurno bi na tu mačkicu repom trzo.

 

I voljela ga je puno jedna lijepa Jasna,

što kod mene provede i zimu i ljeto,

mazila nas je obojicu ta žena strasna,

i šaputala mi baš čudne riječi, eto:

 

Volim tebe i tog mačka, vaša tijela,

jako ste slični, no tebe volim više,

jer tebi je, mili, veljača godina cijela,

i kad je sunčano i kada padaju kiše.

 

Branimir Miroslav Tomlekin