Previše priča o reformama

Nikakva istraživanja nisu potrebna da bi običan čovjek vidio i osjetio loše stanje u kojem se nalazimo

“Svi bi mijenjali svijet, a nitko sebe” 

(Mihail Dostojevski)

Nema te političke stranke, niti političara koji imalo drži do sebe, koji nisu u svojim nastupnim planovima i programima rada (strategiji i taktici) spominjali nekakve nužno potrebne reforme. Neki sui h samo nagoviještali, neki su im naznačili okvire, neki su ih spominjali, neke su bile napisane, neke nikad nitko nije video, ali je o njima slušao toliko da ga je zaboljela glava, neki su upravo zbog toga dobili neočekivane mandate, neki su zbog tolikih mandata morali pristati na razne uvjete i ultimatum, čime su gubili vjerodostojnost i pokazali kako su za dolazak na vlast i opstanak na takvoj vlasti spremni sve učiniti, čak se toga ne srame, već se time ponose i ističu svoju spremnost na žrtvovanje za boljitak države i sreću svakog čovjeka. Međutim, nažalost malo tko im to vjeruje.

Imamo previše “izbornih” utakmica u nogama i postizbornih dogovaranja, pregovaranja, licitiranja i unosne trgovine, što pomalo sliči na cirkus i nekontrolirani kaos, svakim danom sve veći i neučinkovitiji, što se pretvara u totalni košmar i stanje u kojem se ne zna tko pije, ali se zna tko plaća. Višestruko to sve plaća naivni, prevareni, osiromašeni, obespravljeni napaćeni narod, koji se po tisućiti put nadao i očekivao nešto bolje, drugačije, pravednije i ljudskije. Taj narod sve većim brojom kontinuirano nestaje. Nikakva istraživanja nisu potrebna da bi običan čovjek to vidio i osjetio. Mnoga sela su se ispraznila. Tu i tamo još nekoliko starčadi, što jedva proživljava, koje su, kako izgleda i ljudi i Bog napustili i zaboravili. Većina je pobjegla u gradove, iz kojih sad bježi dalje u Europu i ostali svijet u potrazi za boljim životom i sretnijom budućnosti za svoju djecu. To svi dobro znaju, ali malo što poduzimaju kako bi se tome stalo na kraj. Sigurno u mnogim ladicama godinama stoje razni i različiti eleborati kako taj i takav trend usporiti i zaustaviti. Međutim, se ne želi, ne može ili ne će s tim uhvatiti u koštac. Pokušava se kablom vode ugasiti veliki požar, čiji plamen prijeti cijeloj zemlji.

Bez brzih radikalnih promjena u svim područjima života, rada i djelovanja, ničega n eće biti, osim propadanja i nestajanja. Stvara se danomice sve veći jaz između enormno bogatih i krajnje siromšnih, dok ovi u sredini dišu na škrge. Jad, bijeda, nesreća, siromaštvo, nepravda, bolest i sve ostale nepogode svakim danom pokucaju na neka nova vrata. Tu i tamo to se registrira, naročito pred kamerama, ali se malo ili gotovo ništa ne poduzima, kako bi takvih pojava bilo sve manje, kao i da se postojeće saniraju. U Saboru se vode jalove rasprave, često puta daleko od tema koje su na dnevnom redu. Saborska govornica služi za obračunavanje s neistomišljenicima, drugim i drugačijim, po principu  trajne I neprekidne igre “ustaša i partizana”, kao i svaljivanja odgovornosti na druge, po poznatom scenariju i principima, bez načela. Za sve nečinjenje ili loše činjenje su krivi oni drugi. Na toj paradigmi su se već izmijenile generacije saborskih zastupnika, članova vlade i ostalih visoko pozicioniranih dužnosnika. Ovaj put je bilo za očekivati nešto drugo i drugačije. Međutim, sve je manje više jednako, prepoznatljivo, nepoželjno i neprimjereno. Svatko brani sebe, svatko sebi nastoji priskrbiti što više benefita, sinekura, raznih privilegija, popularnosti i što dulji opstanak na političkoj sceni, što potvrđuju mnogi “dinosauri”. Čovjeku dođe, ne da promijeni program, već da razbije ekran na televizoru, kad mu se te nakešene, kameleonske face smiju u brk, svojim naknadnim znanjem i novostečenom pameću, koja smrdi na naftalin, pokvarenost i čistu pragmu. Od novih lica se očekivalo nešto novo, bolje, civilizirano, kulturno, utemeljeno na znanju, sposobnostima, kompetenciji i dobroj volji da služi, a ne da sebe uhljebljuje, bogati, da se na račun svih nas penje po ljestvici uspjeha i ispraznih postignuća, uglavnom verbalnih eskapada, na koje mnogu neobrazovani, poluobrazovani, kupljeni, ispolitizirani, nacionalno ostrašćeni, osvetnički nastrojeni ili lokalpatriotski zadojeni nasjedaju.

Malo tko je dosljedan od ljudi koji bi nas trebali voditi, brinuti o nama i osigurati nam izlazak iz žabokrečine, u kojoj smo se našli, ni krivi, ali dužni do Boga. Znaju li oni uopće što znači biti dosljedan? To nikako nije u službi mijenjati sebe, već biti vjeran sebi idrugima, biti ustrajanu svojem program, biti ne pokoljebljiv ni u čemu, biti postojan u svom djelovanju biti odgovoran prema narodu, biti stabilan, uravnotežen, konherentan, konzistentan i konzistentan, što ne znači biti krut, već inovativno kreativan, politički fleksibilan I nepokoljebljiv. Takvih ljudi i stručnjaka sigurno ima, ali nekako nikad ne dospiju u prvi plan, bez obzira je li to muško ili žensko stvorenje. Takvi uvijek ostaju u pozadini, često nisu prepoznati i otkriveni, jer nisu asertivni, niti agresivni. Takvi ljudi ne žele ući u koloplet ideološko-svjetonazorskih ratova koji traju desetlječima i koji koriste poziciji i oporbi, jer ih drže u vrhu, dok država propada i narod nestaje. U drugoj polovici drugog desetljeća XXI. stoljeća, igrom slučaja, neočekivanih stvorenih okolnosti dolazi do pojave kompleksa Armagedona, stvara se dojam kako se vodi posljednja bitka, nakon koje će biti potpuna kontrola nad svima. Tko to želi i tko je doveo do toga? Zar je stvar izmakla kontroli ili je sve bilo samo jedna dobra i lijepa priča, za ubacivanje u vlast?

Tko se mijenja, tko se ne želi mijenjati, tko se nikako ne može promijeniti, jer su ga loš odgoj i nedovoljno obrazovanje usmjerili i trasirali mu životni put, potpomognuti ogromnom količinom mržnje i kumuliranom željom za osvetom onima koji ne misle kao on, koji su po bilo čemu drugačiji. Ukoliko uz sve to postoje određeni kompleksi, zbog podrijetla, izgleda, društvenog statusa ili bilo koje druge mane, stavovi postaju sve rigidniji,uskogrudnost i frustracija sve veća.

Poznato je što se rađa iz individualne ili socijalne frustracije. Ta društvena pojava i univerzalna nakaza se svako malo ponovo rađa i puže, kako bi zatrovala i uništila  čovjeka i pojedini narod. Vrijeme je da se probudimo. Vrijeme je da svoju sudbinu uzmeno u svoje ruke. Vrijeme je da kažemo: Dosta! Dosta obmana, opsjena, laži, licemjerja i ponižavanja vlastitog naroda. Na mnogo se načina svoj narod može poniziti i svakodnevno se ponižava. Najgore i neoprostivo je kad to rade oni koje je taj isti narod izabrao, odabrao  i povjerio im svoju domovinu, svoj život, život svoje djece i unučadi. Bilo bi pošteno, pristojno, odgovorno i donekle prihvatljivo otvoreno priznati da ne znaju, ne mogu i neće, a ne zavaravati sebe  sve nasostale. Izgubljeno je puno vremena, propušteno puno dobrih prilika i mogućih šansi za bolju sadašnjost i sretnu budućnost.

“Ne možeš pobjeći od beskraja, bjekstvom u neki drugi beskraj, ne možeš pobjeći od istovjetnog obmanjujući se da možeš da pronađeš različito”

(Umberto Eco)

Ankica Benček