U islamskom svijetu sve manje crkava, u kršćanskom dijelu sve više džamija
Suvremeni je svijet svakim danom sve puniji nepravdom, terorom, nesigurnosti i strahom. I, nažalost nisu te pojave slučajne, one su plan neki moćni aktera, i centara svijeta, kojima smeta, pa makar i mali, napredak čovječanstva ka pravednijem, mirnijem, sigurnijeme i boljem sutra. Moćnici i graditelji Novog, bez ikakvih civilizacijskih, ljudskih, vjerskih i kulturnih normi i okvira svjetskog poretka ne mogu bez nepravde, terora, nesigurnosti i rata. Njihov napredak, ako je to napredak za bilo kog drugog osim za njih same, mjeri se i mjere ga u prostranstvima nametnute nepravde u broju ubijenih i količini straha, kojim velik dio svijeta zatvaraju u kuće.
Ostatci kršćanske crkve u Iraku
U takvoj nesigurnoj suvremenosti jedni su ušutkani, kršćani, a drugi, muslimani, su glasni. Kršćanima je zabranjena čak i obrana vlastitog života, o vjerskom identitetu ne treba ni govoriti, podjednako u svim krajevima, mržnjom napunjene, Kugle zemaljske. Muslimanima se čak odobrava i brutalni terorizam, opravdavajući ga islamofobijom, i sve ono što je kršćanima zabranjeno njima je dozvoljeno, jednako i u islamskim i kršćanskim zemljama. Svijet je takvim odnosom snaga na političkoj nemirnoj suvremenosti podijeljen na slobodne islamske teroriste, i nezaštićene kršćanske žrtve. Dioba je sve dublja, zbog ćega na islamskoj strani raste sve veči broj terorista, a na kršćanskoj pak sve više žrtava. Na nekim dijelovima podijeljenog svijeta, na onom muslimanskom, kršćani su pred nestankom, dok na onom kršćanskom dijelu svijeta stalno raste broj muslimana. Dakako to se odnosi i na vjerske objekte, crkve i džamije. Dok je u islamskom svijetu sve manje crkava, u kršćanskom dijelu sve je više džamija.
Apsurd kakav nije zabilježen u ljudskoj povijesti, što je manje kršćana u islamskom svijetu, sve je više muslimana u kršćanskom. I gdje je tu pravda i pravednost, sloboda i jednakost, ravnopravnost i vjerske slobode. Nema ih. Na kršćanskom dijelu te civilizacijske vrjednote se još žive, poštuju se i zaštićene su, dok na muslimanskom o tim vrijednostima se ne smije ni govoriti. Svaki pokušaj kršćana da se brane i štite svoj vjerski identitet i suprotstave se islamskom terorizmu koji prijeti nestankom suvremenog svijeta ili njegovom potpunom islamiziranju kao alternativi nestanka, etiketira se muslimanskom agresivnom politikom islamofobija. I ne samo u islamskom svijetu, islamofobija se koristi kao sredstvo pokoravanja i ušutkavanja kršćana, i u Zapadnom svijetu, što govori o vrlo mračnim silama koje su herodovski krenule u uništenje kršćana i kršćanstva.
Islamski terorizam nije kršćanofobija, no kršćanska obrana, pa i ona mirnim demokratskim sredstvima ukazivanja na te zločine, je islamofobija. Kršćanima se nastoji prišiti muslimanska ideologija, da je svaki kršćanin islamofob, kao što je svaki musliman kršćanofob. No u takvoj islamofobiji slobodnog Zapadnog svijeta, u Zapadnoj kršćanskoj civilizaciji se grade, bez ikakvih otpora i prepreka, džamije i muslimanski vjerski objekti, cvatu vjerske i ljudske slobode muslimana, za razliku od kršćanofobije u islamskom svijetu gdje je gradnja samo jedne crkve svjetska senzacija, a o vjerskim slobodama kršćana suvišno je i spominjati. Jer ih naprosto i nema.
Islamski centar u Dearbornu u Michigenu u SAD-u
Moglo bi se na ušutkanom Zapadu čak i prihvatiti zabrana gradnji crkava u islamskom svijetu, kad se ne bi rušile i one stoljeća stare. Kršćanofobija je, zapravo rušenje crkava, progon i uništenje kršćana, a islamofobija je proces gradnje džamija, prijam muslimana i zloporabno muslimansko uživanje vjerskih sloboda na Zapadu. Što je više muslimana na Zapadu, a kršćana manje u islamskom svijetu, sve je glasniji govor o islamofobiji. O islamofobiji na Zapadu u kojoj muslimani uživaju sva prava i slobode, čak i veče negoli domaćini kršćani, dok u kršćanofobskom islamskom svijetu kršćani su građani desetog reda. Zapravo za muslimane oni ne postoje.
Položaj kršćana u islamskom svijetu i muslimana u kršćanskom, zemaljsko su nebeskih razlika. Neusporedive niti u jednom segmentu društvenog života. To najjasnije govore neki podatci. Naime u Turskoj, koja se ubrzano osmanizira i ucjenjuje Zapad islamskim emigrantima koje planski šalje u europske zemlje kao faktor destabiliziranja, zašto ne reći i osvajanja, zemlji koja suvremenost Bosne i Hercegovine vraća u najcrnje vrijeme Osmanlija, početkom XX. stoljeća bilo je više od 30 posto kršćana. Danas u toj zemlji koja hoće u obitelj europskih slobodnih naroda u kojima su vjerske slobode mjerilo svekolikog napretka, nema niti 1,5 posto kršćana. Zaslužuje li takva zemlja da bude članica Europske unije. Koje to vrjednote Turska dijeli sa Europom. Gotovo isto, pa čak i tragičnije stanje kršćana je i u drugim islamskim zemljama. U Egiptu gdje je pri kraju XX. stoljeća bilo blizu 30 posto kršćana, danas ih nema ni 3 ili 4 posto. Ili u Siriji gdje je u isto vrijeme bilo čak više od 50 posto kršćana, danas ih gotovo i nema. O Saudijskoj Arabiji, izvoznici i financijašu radikalnog islamskog terorizma, kakav širi po Bosni i Hercegovini, ne vrijedi ni spominjati.
Za muslimane nema zapadne zemlje da nije islamofobična, pa ni Njemačka koja je primila samo u 2015. godini više od milijun islamskih emigranata, od kojih su mnogi potencijalni islamski teroristi. Jedini mogući način suzbijanja, navodno, postojeće islamofobije u Zapadnom svijetu je sloboda vjere, i pravo kršćana u islamskim zemljama, kakva uživaju muslimani u „islamofobičnom“ kršćanskom svijetu.
Islamofobija je muslimansko sredstvo pokoravanja i ušutkavanja kršćana na Zapadu, i progona i ubijanja kršćana u islamskom svijetu. I sve to s ciljem islamiziranja cijelog svijeta. A koliko je opasna izvikana muslimanska islamofobija i kakvu kršćansku pustoš ostavlja iza sebe, govori slika islamizirane Bosne i Hercegovine, u kojoj slobodno egzistiraju, uz pomoć političkog i vjerskog bošnjačko muslimanskog vodstva, dva isilovsko vehabijska entiteta, kao države u državi. Slika suvremenog islamofobičnog kršćanstva i kršćanofobičnog islama. Vehabijski entiteti u Bosni i Hercegovini u kojima ne važe zakoni te zemlje, i u koje beha društvo nema pristupa, izjednačilo je Bosnu i Hercegovinu sa najradikalnijim islamskim zemljama i učinilo je glavnim centrom isilizma u Europi. Zbog takvog vjerskog islamskog radikalizma koji potapa Bosnu i Hercegovinu konstitutivni i suvreni hrvatski narod te zemlje danas je najugroženija nacionalna i vjerska skupina u Europi.
Ugroženost im je tim veča što i strani džihad ratnici, vehabije i mudžahedini koji su beha prostore kroz koje su prošli u građansko konfesionalnom beha sukobu, uz povike „Alah uekber“ očistili od Hrvata, i gotovo zabranili im svaki poslije ratni povratak, imaju svoje entitete, a Hrvati nemaju svoj teritorij, entitet, republiku, županiju, kanton. Hrvatska legalna i legitimna, europsko demokratska borba za svoj entitet, kao jamstvo opstanka u svom nacionalnom i vjerskom identitetu, također je islamofobija. No vehabijsko mudžahedinski entiteti, i bošnjački unitarizam s elementima povratka Osmanlija, i njihova genocidno konfesiocidnog zločinačkog vremena, nije kršćanofobija. To je crna slika suvremene Bosne i Hercegovine.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više