„Nas […] boli , što je naša simpatična institucija Hrv. Zmaja sa svojim meštrom (Emil pl. Laszowski) preuzela glavno vodstvo Nar. Crkve. U Hrv. Zmaju imade ljudi, koji drukčije misle nego njihov meštar […] pa se nadamo, da će oni uznastojati, da se djelovanje Hrv. Zmaja kreće u okviru onih idealnih težnja, za koju je to društvo radilo do sada. Ako pak stvar posmatramo i sa čisto nacionalnog stajališta, onda pogotovo držimo, da je nova Zmajeva orijentacija posve protiv duha i dojakašnjeg svoga programa. Držimo naime, da je svako cijepanje kat. Hrvata pogubno, jer se time eo ipso cijepa i otporan, životna snaga samoga hrvatstva, koji je prvi i glavni cilj Zmajevog rada. U interesu je dakle svakog pravog Zmajevca, da propaganda za Narodnu crkvu kao kulturkempferskog i protunarodnog djelovanje iz redova Zmajevaca […] čim prije nestane“
(„Hrvatski Zmaj – sjedište Narodne Crkve“, Katolički list, br. 25., 1921, str. 176.)
1. Potkraj je listopada 1920. utemeljen “Središnji odbor za reformu katoličke crkve u Jugoslaviji,” čije je središte bilo u Koprivnici. Za njegova je prvog predsjednika izabran ugledni povjesničar i jedan od utemeljitelja udruge Braće Hrvatskog zmaja – prazmaj Emil pl. Laszowski. Štoviše, na opće iznenađenje, posebice katoličkih krugova, pokret nalazi utočište u prostorijma BHZ-a u Kamenitim vratima na zagrebačkome Gornjem gradu. U svezi s tim, 19. siječnja 1921. godine održan je tamo sastanak vođa reformnog pokreta (svećenika i svjetovnjaka), gdje je E. pl. Laszowski izabran za predsjednika Izvršnog odbora. Na Prvom hrvatskom katoličkom saboru (Zagreb, 9. rujna 1932. godine), kao dopredsjednik, E. pl. Laszowski je izabran u Vrhovno vijeće Hrvatske Katoličke Crkve (HKC). Na tom je saboru učinjen zapravo posvemašnji prekid s rimskim biskupom, tj. Papom, i proglašena autokefalnost HKC-a, kojoj je na čelu bio biskup Marko Kalogjera, ex-splitski kanonik. S obzirom na sve to, na Božić 1921. zagrebački je nadbiskup Antun Bauer isključio sve sljedbenike tog pokreta iz Katoličke Crkve.
Od Marka Kalogjere do Damira Borasa
2. Utemeljivanje je autokefalnoga HKC-a – čiji je zaštitni znak, inače, bio biskup Josip Juraj Strossmayer – bio veliki udarac za službenu Katoličku Crkvu, koja je tada morala voditi druge bitke. Naime, velesrpski hegemonizam i srpsko svetosavlje, potpomognuti tradicionalnim protivnicima Katoličke crkve, služili su se liberalističkom retorikom u pokušaju popravoslavljenja cjelokupna državnoga teritorija, pod firmom "sinova jednog naroda". U svezi s tim, državni krugovi nisu zanemarili ni plansko širenje pravoslavlja u tradicionalno katoličkim krajevima podizanjem pravoslavnih hramova po hrvatskim otocima te prisilnim prevođenjem na pravoslavlje sredstvima plaće, zaposlenja, napredovanja u službi i sl. Tome je cilju služila vrlo jaka kampanja protiv Vatikana, tj. Sv. Stolice, i katoličkog episkopata te paralelno promicanje starokatolicizma. Nastavilo se s naprednjačkom idejom štetnosti vjerske navezanosti na Rim i „korisnosti“ odjeljenja od njega, što je, svatko iz svojih razloga, onodobno zastupao i Stjepan Radić i kasnije Josip Broz Tito („slučaj Stepinac“).
Smotra pripadnika zloglasne Orjune na splitskim ulicama 1924. godine
3. Zbog toga je nadbiskup Alojzije Stepinac bio nepomirljiv i neprijatelj starokatolika, smatrajući to »truležom na našem narodnom organizmu«. Stepinčev dnevnik otkriva da je i on gajio isto mišljenje o masoneriji, koju je poistovjetio s centralističkim sistemom u Beogradu. Tako je Stepinac 30. svibnja 1934. godine upisao sljedeće: “U Jugoslaviji vlada danas masonerija. Nažalost i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu u gnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelji crkve katoličke, pa prema tome i hrvatskog naroda. Bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na uplivni kakav položaj. Nije šala uhvatiti se s njom u koštac, a ipak se mora u interesu crkve, naroda hrvatskog i same države Jugoslavije, ako misli dalje egzistirati. Jer ovo nasilje koje danas vlada, podržava masonerija...“ Uglavnom, kad je riječ o Hrvatima, prema nekim istraživanjima (Ivan Mužić), pored što je protukatoličko jer je htjelo svim sredstvima odvojiti katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata, službeno je masonstvo bilo protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito protivno prema ideji samostalne hrvatske države.
4. S obzirom na sve to, ostaje otvoreno pitanje: koliko, jednom to «reformski» zasađeno jugomasonsko (protukatoličko i protuhrvatsko) otrovno sjeme (kojega je, inače – kako svjedoči prazmaj Velimir Deželić/st./ – prvi trijebio kardinal Juraj Haulik), uz debeli boljševički background, i danas razara i ruši same temelje Zmajske kule na Kamenitim vratima? U svezi s tim, u najmanju je ruku paradoksalno: dok s jedne, svjestan dramatična trenutka hrvatsko-jugosferne zbilje – „Naš je sveti zadatak da branimo sve hrvatsko, našu povijesnu istinu, tradiciju i vjeru“ (Dragutin Feletar), s druge strane, isti taj Laszowskijev nasljedatelj – dakako, uz prešutno konformističko/oportunističko članstvo – revnuje Družbom kao oglednim primjerkom "hrvatske šutnje", koja sramno potire spomenuti "sveti zadatak". Sve u svemu, stekliški kazano: „Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju“. (Ante Starčević).
Bilješka:
1. Šire vidjeti: www.slideshare.net/emilcic/anex-24908165
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više