Tužan kraj promašene privatizacije

Inini rezultati iz 2015. najbolji su pokazatelj kako se radilo u nacionalnoj naftnoj kompaniji

Gubitak Ininih rafinerija je prošle godine prepolovljen samo temeljem tržišnih okolnosti. Što tek da su modernizirane u skladu s obvezama koje je još 2003. preuzeo ‘strateški partner’? Vrijeme je, u konačnici, najbolji sudac nečijeg rada, pa su i rezultati poslovanja Ine u 2015. godini najbolji pokazatelj što se i kako radilo u hrvatskoj nacionalnoj naftnoj kompaniji. Ali ne tijekom proteklih dvanaest mjeseci, već tijekom proteklih dvanaest godina. Toliko je, naime, vremena prošlo otkad je strateški partner – mađarski MOL – ušao u vlasničku strukturu Ine, pa su prošlogodišnji rezultati i Ine i MOL-a u simboličkom smislu tek logični rezultat svega što se u međuvremenu događalo. A taj rezultat je, ukratko, sljedeći. Dok je Ina, bez jednokratnih stavki smanjenja vrijednosti imovine, ostvarila skromnu neto dobit od 20 milijuna dolara uz pad od 77 posto u odnosu na 2014., MOL-ov operativni profit gotovo se udvostručio te dosegnuo 886 milijuna dolara. Što se dogodilo? Vratimo se na početak priče.

Jasminko Umićević

Mađarska kompanija je kao strateški partner ušla u Inu 2003., te ugovorom preuzela obavezu ulaganja. Već tada MOL je preuzeo dva ključna resora u Ini, imenovali su člana uprave za nabavu i investicije te financije. Na taj način imali su punu kontrolu trošenja novca. Bilo je to zlatno doba rafinerijskog biznisa. Desetogodišnji ciklus rasta cijena nafte i derivata bio je na početku, uz odlične rafinerijske marže koje su omogućavale visoku profitabilnost rafinerija i prodaje. I Ina je poslije duljeg razdoblja gubitaka poslovala s dobiti, a taj zarađeni novac planirala uložiti u nove investicije, ponajprije dovršetak procesa modernizacije kompanijinih rafinerija. Kako je plan modernizacije sačinjen još 1999., a kasnije i revidiran Strateškim planom za razdoblje 2002. – 2011. koji je MOL prihvatio provesti prilikom ulaska u “strateško” partnerstvo s Vladom RH, formira se tim za taj veliki projekt. Ipak, na tom staje.

Na mjestu voditelja tima za modernizaciju rafinerija izmijenilo se desetak ljudi, a kuriozitet koji govori o ozbiljnosti pristupa modernizaciji rafinerija je imenovanje voditelja tima koji je stručnjak za istraživanje nafte i plina – što je slično kao da se operacije srca povjeri okulistu. Vrijeme se troši na jalove rasprave i borbu u vrhu kompanije oko izbora isporučitelja tehnologije – ipak radi se o investicijama vrijednim više stotina milijuna dolara. U međuvremenu MOL dovršava modernizaciju svoje rafinerije Duna kod Budimpešte te dovršava preuzimanje slovačkog Slovnafta, koji također ima vrhunski moderniziranu rafineriju kod Bratislave. Nadalje, 2005. mađarska kompanija kupuje zastarjelu talijansku rafineriju u Mantovi za koju je navodno plaćeno između 700 i 800 milijuna eura – točno toliko koliko bi bilo dovoljno za modernizaciju Ininih rafinerija. Ipak, zbog loših rezultata MOL već 2013. zatvara rafineriju u Mantovi i otpisuje cijelo ulaganje.

U Hrvatskoj, pak, i dalje se ne događa ništa, pa 2009. ruski Zarubežnjeft koristi priliku te preuzima i pokreće rafineriju u Bosanskom Brodu, čime Sisak gubi svoje prirodno tržište zapadne i središnje BiH. Ina zapada u negativnu spiralu. Investicije se odugovlače zbog navodne upitne isplativosti, a kako paralelno jača konkurencija u regiji, smanjuje se tržišni prostor za Inu, što se onda opet proglašava uzrokom neisplativosti modernizacije. No, svi drugi očito vide isplativost. Već 2010. i ruski Gazpromnjeft započinje modernizaciju rafinerije u Pančevu, a tek godinu kasnije dovršava se prva faza modernizacije rafinerije Rijeka. Ulaganja u Sisku nisu ni započela, a druga faza ulaganja u Rijeci odgađa se iz godine u godinu s različitim objašnjenjima.

Najprije su se razlozi tražili u sporosti administracije u izdavanju potrebnih dozvola za gradnju, da bi se kasnije razni Inini “stručnjaci” i novinarski PR-ovci zdušno upirali objašnjavati da se ne isplati ulagati u rafinerijski biznis jer je to neisplativo, bacanje novca. No, umjesto ugovorom preuzete obveze zadržavanja liderske pozicije na hrvatskom regionalnom tržištu u razdoblju 2003./2014., Ina je izgubila 19 posto udjela na veleprodajnom i 17 posto udjela na maloprodajnom tržištu Hrvatske. I to uglavnom od slovenskog Petrola i austrijskog OMV-a – dakle uvoznika derivata. Pokraj postojećih dvaju rafinerija u Hrvatsku se uvozi gotovo milijun tona naftnih derivata, preko trećine ukupne potrošnje. Zbog izostanka modernizacije Inine rafinerije konstantno stvaraju velike gubitke koji, pored gubitka tržišnog udjela, MOL-u stvaraju alibi i izgovor za dalje neulaganje u modernizaciju. Da bi se ispoštovalo ono što je još prije 12 godina dogovoreno, sad se ucjenjuje hrvatsku Vladu, pa Ina za dovršetak modernizacije rafinerije u Rijeci traži razne ustupke i faktično oslobođenje plaćanja poreza na vlastitu potrošnju. Ipak, takve obmane ne mogu trajati vječno, vrijeme sve otkriva. Recentni globalni pad cijena nafte od 70 posto doveo je do pada vrijednosti naftnih kompanija i do gubitaka u poslovanju, posebno u ‘upstreamu’ – segmentu istraživanja i proizvodnje nafte i plina.

Nasuprot tome, segment ‘downstreama’ – rafinerija i prodaje naftnih derivata u tržišnim okolnostima jeftine nafte postao je iznimno profitabilan – barem onim kompanijama koje imaju efikasne rafinerije. Ina nema, pa je razgolićena sva štetnost upravljanja kompanijom od 2003. naovamo. Naime, i bez modernizacije gubitak Ininih rafinerija u 2015. je prepolovljen isključivo zbog promjene uvjeta poslovanja, jeftinije sirovine i porasta rafinerijskih marži. Što da su modernizirane u skladu s preuzetim obvezama ‘strateškog partnera’? Ina bi poslovala pozitivno i profitabilno, zarađivala bi više, dionica bi joj bila vrednija.

Strateškom partneru to bi, jamačno, bio interes. ‘Strateškom partneru’ očito ne. Moramo se zapitati je li to partner kojem bismo danas, kako opet zagovaraju dežurni ‘stručnjaci’, prodali još 19 posto državnih dionica u Ini? Je li to način na koji bismo legalizirali zakonu suprotan način upravljanja strateški važnom kompanijom, i to u trenutku kad se baš oko toga vode dva arbitražna postupka. Ne vjerujem da to može proći. Maske su, naprosto, pale, a da cijela priča dobije primjereni završetak pobrinuo se sam MOL. Dok u objavi za medije odlične rezultate svojih rafinerija nazivaju ‘povijesnima’, MOL-ov glavni financijski direktor Joszef Simola u recentnom intervjuu s neskrivenim animozitetom govori o starim i neefikasnim hrvatskim rafinerijama koje im ‘stvaraju gubitke’. Nad oboljelim se, tako, snebiva i onaj koji ga je zarazio. Tužni kraj jedne promašene privatizacije…

Jasminko Umićević, Jutarnji list