Hrvatski Fokus

Bošnjačko-mudžahedinska strana brani svaki pristup Miletićima

 
 
Crni mrak što se, možda i namjerno spustio te noći, bio im je jedini ćuvar na putu u veliku neizvjesnost, ispred mudžehedinsko-muslimanskih zlikovaca koji  su ih prognali. Prisiljeni da ostave dom, i ubijene nepokopane, u koje su ugradili sami sebe teška srca i s puno suza ostavili su, s vjerom koja ih stoljeća održavala u tom muslimanskom okruženju da će se ipak jednog dana vratiti, i vidjeti ga, i po njemu hoditi.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/i.ytimg_.com_vi_f1DHHOoF6o8_hqdefault.jpg
Buhine Kuće
 
Ponašanje progonitelja, brutalnost i vjerska mržnja kojom su bili ispunjeni džihad stranci sa domaćim  sudžihadistima, govorili su da povratka nikad više ne će biti. I zato ih je i nada ponekad napuštala, i vjera da će se vratiti. Mrak sa svojim crnilom, iako ih je ćuvao bivao je strašniji rafalnim pucnjima „nenaoružanih“ vjerskih islamista i dojučerašnjih susjeda Muslimana. Sve su teže koračali po putu kojeg su stoljećima gradili izgrađivali njihovi pradjedovi i oni sami. Svaki korak dalje od prisilno ostavljenog doma ulijevao im je i veći strah, ali i veću želju za bržim povratkom, za povratkom več sutra kako bi ubijene sinove i muževe dostojno sahranili. Nisu pričali. Tuga za ostavljenim domom, i izgubljenim sinovima i muževima, zabetonirala im je usta. Tišinu i crnilo mraka parali su mudžahedinsko muslimanski uzvici „Alah uekber“. Time je žalost što im je nanijeli susjedi što su po selu ubijali sa pozvanim mudžahedinima, bivala veća, suze su natapale put, plač djece ušutkavan majkinim marama  na ustima. Jecaji i plač majki i oćeva, sestara i braće, žena i kćeri, onih što ih zlikovci poubijali i nisu im dali da ih pokopaju nije se mogao nićim umanjiti, pa ni povicima ubojica koji su za njima vikali „poubijat ćemo i vas“, „čekaju vas dole naši“, „sudbina vam je ovih ovdje što leže mrtvi i masakrirani pred  nama“.
 
Bol je svakim prijeđenim korakom  bivala sve veča, žalost nepodnošljivija. Gubitak najmiliji, doma i sela, gašenje vatre na ostavljenom stoljetnom ognjištu, ostavljanje nepokopani i cijelog sela koje je u nekoliko minuta ostalo potpuno prazno, parali su srca prognane kolone ljudi, žena i djece. Mrak koji ih čuvao na prisilnom odlasku bez i jedne izgovorene riječi, plač i tuga zavezali su jezike, nekim  strahom što se stalno povečavao, usporavao je teške korake, napose stari i djece. Pravda je bila na njihovoj strani. Jedini grijeh bio im je što su 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine izašli na referendum i glasovali za samostalnost svoje Bosne, što su Hrvati, što su katolici, i što su stoljećima ostali vjerni svojoj vjeri, odani svome domu, ćuvari svoga sela. Čuvari Bosne. Pravda je stoga bila nepriznata i slaba, nejaka naspram vjerske mržnje, i sile pojačane mudžahedinima na drugoj strani koja ih istjerala iz njihova vrućeg i nekada, kada je odnos snaga bio izjednačen, sigurnog doma.
 
Nema težeg momenta u ljudskom životu od onog kada prisilno ostavlja dom, a još k tomu i ne pokopane,  ubijenu djecu, braću, oćeve, muževe. To je momenat kada mu otkidaju dio tijela, bacaju ga i spaljuju, ili za sebe progonitelji zadržavaju kako bi se hvalisali o brutalnostima  zločina, i od strane nalogodavaca Izetbegovića bili unaprijeđeni i nagrađeni za počinjeni masakar. Prisilno napuštanje sela, sa prijetnjom da se ne smije ni obazriti na dom koji se ostavlja najsramotnije je poniženje za prognanog, za njegovo ljudsko dostajanstvo, koje u tom momentu i nema. Zapravo tada se gubi, oteto mu je svako dostojanstvo. Čovjek više nije čovjek, nije svoj ni svoj gospodar. Njim vlada i gospodari progonitelj, zlikovac, otimač i ubojica. Ubojica u ime islama, u ime Velikog Alaha, od koje pjesme je u tom vremenu odjekivala Lašvanska dolina.
 
Cijelo njihovo selo što ga sudbina ugnijezdila u muslimanskom okruženju ostalo je te noći pusto. Život je zastao, stao, i danas stoji. I čini se da će zauvijek stajati, jer bošnjačko-mudžahedinska strana brani, gotovo, svaki pristup Miletićima. Jedino koji su te noći ostali u njemu su 6 mrtvi njihovih suseljana, koje je na isilovksi način, sličan onom kako su Turci u prošlosti postupali sa kršćanima u Bosni i Hercegovini, poubijali i masakrirali mudžahedini iz islamskih zemalja sa zlikovcima Alije Izetbegovića. Isilovci nisu dali ni da se mrtvi pokopaju, poslije stravičnog događaja kada su prisilili majku da gleda odsječenu glavu djeteta kako je peku na šporetu. Nisu im Izetbegovići dali ni da plaču za ubijenim, ni da ih sahrane, ni da vide sliku ostavljenog i spaljenog sela. Prognali su ih zato po crnilu mraka da se nikad više ne vrate. I ne vraćaju se. Od sela znakovita imena, Miletići, ostali su samo zidovi kuća zarasli u šumu, koje ih i kao takve kosture ćuva kao spomen na stravičan muslimansko mudžahedinski zločin, osmanlijske prošlosti progona i ubijanja kršćana.
 
Dok su seljani napuštali svoje kuće, svoje selo Miletiće dolje u podnožju u Gluhoj Bukovici Alija Izetbegović je sa svojim talibanima  razrađivao plan daljnjeg progona, ubijanja Hrvata katolika, i osvajanja hrvatskih prostora u Lašvanskoj dolini.  Sve te strašne slike muslimanskog udara noža u leđa Hrvatima posebno su svježe u ovo vrijeme kada se obilježava Dan beha referenduma, odnosno kada Bošnjaci obilježavaju Dan neovisnosti. Miletići, Maljine, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Guča Gora, Velika i Mala Bukovica, Travnik, Bugojno, Konjic, Fojnica, Zenica, Kakanj, Vareš, Sarajevo…, sva ta mjesta talibansko-muslimanskih zločina nad Hrvatima, muslimansko je hvala hrvatskom narodu što su na referendumu 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine glasovali za samostalnost svoje Bosne.
 
Muslimanskom, a danas bošnjačkom vodstvu nikako nije odgovarala, i nikad se još nisu pomirili i prihvatili beha neovisnost. Da jesu onda zasigurno ne bi zazivali da se Turska vrati sa svim zlodjelima i dankom u krvi, ne bi se pjevalo, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati“, ne bi Bosnu Alija predao u amanet Turskoj, koja ni danas nije odgovarala i bila kažnjena za genocid i konfesiocid što je poćinila nad kršćanima u Bosni. Na glasačko pitanje „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“? Hrvati odgovaraju sa DA, i prisiljavaju svijet da prizna samostalnost Bosne. I ne samo Bosne, već da prizna, prvi put u povijesti, i Muslimane kao narod u toj zemlji. Tim svojim DA Hrvati su ti koji su prvi priznali svoju Bosnu, i Muslimane u njoj, koji su se do tada, i poslije toga, nacionalno tražili između Turaka, Hrvata, Srba, Neopredijeljeni, muslimana, Jugoslavena, Muslimana sve do današnjih Bošnjaka.
 
Na putu nacionalnog samotraženja počiniše najstravičniji zločin, nad Hrvatima, koji ih po brutalnostima  svrstava u onu prvu nacionalnost kojom su se identificirali – Turke. Od Bosne i Hercegovine za kakvu su na referendumu glasovali Hrvati danas nema ni traga. Niti je država, Dayton joj je to oduzeo, niti su u njoj ravnopravni narodi, niti više ima Muslimana. Sve to govori o potrebi nekog novog referenduma, na kojem bi trebali glasovati Bošnjaci, Srbi i Hrvati i izjasniti se kakvu BiH žele i u kakvoj mogu, bilo zajedno ili odvojeno jedni pokraj drugi, živjeti. Stoga i ne čudi što danas Dan neovisnosti BiH ne obilježavaju Srbi i Hrvati, i što ga obilježava samo jedan narod, a i taj nije iz referendumskog pitanja, Muslimani, to je neki novi narod, Bošnjaci, koji im neumanjuje odgovornost za počinjene zločine nad Hrvatima. Nema, stoga, ni Bosne i Hercegovine, nema ni dana neovisnosti. Jedino što ima je nekažnjeni muslimanski zločini, i slobodno hodanje muslimanskih zločinaca po podijeljenoj Bosni i Hercegovini. Što ima pusti hrvatskih sela u koja se ne smiju vraćati prognani Hrvati, što ima danas više Arapa, Turaka, Iranaca negoli Hrvata, što pravde ima za Bošnjake a nema za Hrvate. Stanje u kakvom  je, i kakva je, Bosna i Hercegovina, nameće pitanje šta to 1. ožujka obilježavaju Bošnjaci. To je više dan koji dijeli, negoli koji spaja, poglavito ne spaja kao dan neovisnosti.
 

Vinko Đotlo

Povezani članci

Rat za čistu islamsku beha Džamahiriju

HF

Bošnjaci protiv Hrvata!

HF

Bure baruta je sve bliže eksploziji

HF

Bošnjačka politika uljepšavanja turskih zločina

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...