Vrijeme je vlak što bez prestanka juri i u jednom trenutku shvatimo da smo drugi ljudi – ali neke uspomene nikad ne bljede, privežu se za srce i svaki korak sljede
Kao sjena što neprekidno prati vlasnika svoga; ima jedno ime urezano usred srca moga – a da samo zna onaj kome pripada koliko mi još znači jedna davna rečenica i da samo zna da nakon svih godina to jedini je dokaz da nisam toliko drugačija
Jer ostadoše neki stari snovi, pretočiše se u ovaj život novi; neprimjetno i bez pitanja – i nakon svih ovih lutanja; još on je dom kojem bih se rado vratila
A uporna je sudbina sve prilike pograbila – sklonila s mojih putova sve putokaze što vode do njega Al' možda jednom i ona postane nostalgična i vrati mi osmjeh njegovih usana – možda mi dozvoli još jedan treptaj u kojem ću vidjeti onaj zeleni sjaj…
I možda će on tada prepoznati bar ono što sam uspjela sačuvati sve ove godine traganja za prošlosti – i možda mu tada bude značilo sve ono što se u ove riječi pretočilo
A sve do tada ja i dalje ću tražiti onaj osmjeh, onaj pogled sačuvan u uspomeni i tiho u sebi se nadati da će nam se putovi opet ukrstiti; da ću ga sresti na nekom raskrižju, ponovo se utopiti u njegovom naručju i da će izbor smjera biti nešto nebitno – jer izabrat ćemo ga zajedno
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više