Hrvatski Fokus

Ostade i ološ poput Ante Tomića, Dežulovića, Frljića…

 
 
Kasna jesen. Magla neprozirna. Prokleto blatno tusto blato. Ne da se otrgnuti s čizama. Dvadeset i deveti novembar. Neumitno stiže Dan republike. Kapa partizanka, marama i zvijezda. Mogao sam baciti čizme, ulaštiti cipele i otići. Ali nisam.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/Cetnici-i-Nemci-na-Neretvi-670x446.jpghttp://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/boris.png
Četnici i nacisti – Boris Dežulović
 
Zima grize za uši. Noge mokre, zebu prsti. Božića skoro da nema. Stiže Djed Mraz. Obisni konji bisni. Dorot vuče saone da ga Sokol jedva prati. Pršti snijeg na sve strane. Nezaustavljiva mrcina konjski se cereći osvrće i gleda jesmo li ispali. Otac i ja. Još nismo, a i on se umori. Ne mogu opisati konjske suze kad su odlazili. Ni zbog njih nisam otišao. Plašio sam se da bi moje bile iste. Onda opet uskoro krajem zime isto blato na istim čizmama. Tusto. Mogao sam otići. Ali nisam.
 
Proljeće! Stižu rode, pa lastavice. Kako bih sad odlazio kad ptice tek dolaze. Pa nisam ni otišao. Ljeto će, žito će se žeti. Prvo vršalice, cijeli mali pogon. Žanji, veži, slaži, uvažaj, slaži u gamaru pa vrši. Ubrzo stiže i kombajn koji je na njivi punio vreće. A poslije  svega, nakon nekoliko sati žege napora i drmanja i prašine – jedno pivo iz bunara. Najviše dva. Ustvari sjećam se samo onoga prvoga. Piva hladnog kao voda. Zbog piva se dakle ne isplati odlaziti.
 
Puno kasnije dao mi je za pravo dobar poznanik Nijemac iz njemačkog pivarskog kraja gdje se vino nađe na stolu tek za Božić. Reda radi, kako zbog vina tako i zbog Božića. Poznavao je, osim ostaloga, sva mjesna piva kontinentalne Europe, onda već i preko Zida. U Zagrebu se tada već moglo naći raznih, no kad bih ga pitao koje će, uvijek bi rekao: „ožujak“.
 
Dobro sam dakle učinio što zbog piva nisam otišao, mogao sam se tješiti i puno kasnije, sredinom devedesetih. Jednom je jedan akademik, pokoj mu duši, rekao kako je svatko tko je imao imalo hrabrosti mogao otići. Nije objašnjavao zašto bi se uopće trebalo odlaziti, no to je iz druge priče. Recimo, priznat ću mu posthumno: bio sam i kukavica. Pa sam ostao. Osamdesete i devedesete bile su za dolazak, nikako odlazak, pa nisam ni pomišljao odlaziti. Balvani, saoizacija trećine Hrvatske, četničko čišćenje, Vukovar…, zatim Oluja, reintegracija Hrvatskoga Podunavlja… Tko bi odlazio. Onda su birači dvije tisućite počeli birati ološ. I tako jedno pet, šest puta. Vraća se „lijepa kapa partizanka“, proizvode se opet „ustaše“ na tisuće tona,  gmižu zmije, sotonizira se Domovinski rat, dekroatizira Hrvatska. Nit' za ići nit' za ostati. Ustvari najbolje je promatrati i bilježiti „efekat od toga“. Pa sam promatrao i bilježio i nisam otišao.
 
Nešto ranije i malo kasnije počeli su dolaziti po banke, telekomunikacije, ode Pliva, ode Ina, opkoliše trgovački centri gradove, odoše čak i pivovare i tvornica duhana, tvornica poreza i raka. Pokupiše vrhnje, sve uz dreku koja i danas traje kako ovdje kapital ima silne prepreke. Ma nemoj! Kad oni već dolaze, kud ću baš sada odlaziti. Pa nisam otišao.
 
Kad su počeli, zauvijek, odlaziti branitelji, ponajprije zbog medijsko-političkog povlačenja po blatu i ubijanja im duše, pokolebao sam se. No tada otići bilo bi baš kukavički. Pokušao sam, barem riječju koliko sam mogao, biti na njihovoj strani. Riječ ih je uostalom najviše boljela i uništavala. Nisam odlazio. Onda je krenula rijeka odlazaka mladih. Katastrofa o kojoj se ili šutjelo ili lagalo. Medijski i politički ološ ovdašnji i dakako – Eunija. Više ni ne mogu nikamo otići. Nisam „radna snaga“.
 
Tko će na koncu ostati? Ne biste vjerovali: Ante Tomić  i slična bratija. On će čak ući u školsku lektiru, te Dežulovićeve i Stankovćeve lirske i epske o „ratu“, Frljićeve predstave također… E sad mi je svega bilo dosta. Tražio sam rješenje, kakvo tako. U jednim inače vjerodostojnim novinama, kakve su i sve ovdašnje, pročitao sam kako ISIL svoje bombe-samoubojice nagrađuje s pedesetak tisuća eura. Budući sam kukavica tu sam vidio svoju šansu. Pronaći ću jednoga, sve ćemo dogovoriti. Istina nemam tih pedeset tisuća eura, no valjda će pristati na isplatu po obavljenom poslu. U nekom napuštenom selu u kojemu više nema ni ljudi ni domaćih životinja, a možda ni ptica. Sami mir. Ipak, razbistri mi se; bio bi to terorizam, a u tome ne mogu sudjelovati. Nema mi druge nego ostati.
 

Tomislav Gradišak

Povezani članci

Tko to Hrvatsku hoće razoriti?

HF

Smetlari tri sata skidali spomen-ploču!

HF

Arhitekt “velike Srbije” nije kriv

HF

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...