“Nikad moje polje široko, ne će biti nikom' daleko, i da život sve nas prevari, ustat' će se naši hrastovi.”
(Stanko Šarić)
Kad čujem sintagmu “siromašna Slavonija” zazebe me nešto oko srca i mislim kako nisam nešto dobro čula.Zaista, nikako ne mogu shvatiti, prihvatiti i objasniti si što to znači. Djeluje mi oksimoronski poput tvorbe “slatki limun”. Znam da je bio rat. Znam, da su mnogi ljudi pobjegli pred ratnim strahotama, da su protjerani i iseljeni i da se dugo nisu mogli vratiti u svoj dom. Neki se nisu vratili nikada, bilo da su se nekako skrasili, u nekom drugom dijelu Lijepe naše, bilo das u otišli u Europu ili šitom bijelog svijeta, gdje nisu strahovali za svoj goli živo, za svoju obitelj. Otišli su i ostali tamo gdje su svojim rukama, glavom, sposobnostima, znanjem, umijećem, vještinama, upornošću, marljivošću i danonoćnim radom, mogli sebi i svojima osigurati nastavak života dostojnog slobodnog čovjeka.
Oni koji su se vratili našli su oskvrnjene, pokradene i razorene domove, opustoštena polja i vinograde, devastirane puste i prazne šume. Neke je takvo stanje dotuklo i otišli su tražiti smisao svog života, dalje i drugdje od djedovsko ognjišta. Tamo drugdje nisu svi uspjeli. Puno razorenih obitelji, rastava brakova i deintegrirani osoba su rezultati toga i takvog stanja nastalog u ratu i poraću. Opustjela su mnoga sela, desetkovana su naselja i napućeni neki gradovi, u kojima nije bilo posla za sve pridošle. Jedni su prihvaćali bilo kakav posao, drugi su živjeli od razne pomoći i pripomoći, a treći su se našli u nekoj sivoj zoni. Malo tko se potpuno osovio na svoje noge i postao svoj gazda u novoj sredini. Rijetkima se posrećilo, da živi bolje nego prije rata, pogotovo to nije bio slučaj s onima koji su u znoju lica svoga prehranjivali obitelj, pošteno radili i nanovo se kućili. Na one ne baš sklone radu i gradnji budućnosti i boljeg života, step by step, vrebalo je puno zamki, mogućnosti brze i lake zarade, pod nečijim pokroviteljstvom i za nekog gazdu, čiji su poslovi zakonski I moralno bili upitni. Nastajali su klanovi, širilo se podzemlje, bujao je polusvijet, a djedovska ognjišta, njive i vinogradi su propadali, jer ono malo starčadi što se negdje vratilo, nije bilo u stanju podići porušeno i oživiti “ubijeno”.
U većine mladih koji su se vratili, koji su narasli, koji su rođeni poslije povratka, se izgleda razvila neka druga i drugačija filozofija, od one drevne prenošene s oca na sina stoljećima, kako si svoj na svome, ako ostaneš na djedovini, čuvaš je razvijaš i predaješ bolju i napredniju svojem sinu i unuku. Malo njih se uhvatilo zemlje, poljoprivrede, stočarstva, vinogradarstva, voćarstva i svega ostalog što ide uz zemlju. Radije su otišli, sa školom, bez škole i postali sluge drugima, umjesto da susami svoji gospodari, na svojem imetku. Od tih slugu neki su se pretvorili u prave robove, ali još uvijek misle kako im je to bolje, nego se vratiti u svoje selo, na djedovinu i primiti se proizvodnje i izgradnje, jer temelje imaju. Zar je dostojanstvenije i bolje ići u pučku kuhinju, primati socijalnu pomoć, biti nečiji sluga i skapavati negdje, nego se primiti pluga i motike i uživati u plodovima svojeg rada? Mnogi su krivi za takvo ponašanje i takvo stanje.
Obnovi se prišlo bez strategije i jasnog programa.u tom rašoamonu se svašta događalo, samo malo korisnog i dobrog. Neki su grabili preko mjere, dok drugi nisu dobili najpotrebnije, a ostali ništa. Nastalo je veliko raslojavanje. Svi mogući državni i dobronamjerni poticaji nisu dobro usmjereni. Dok su se jedni okrupnjavali i bogatili, drugi su osiromašivali. Nekadašnje gazde su postali proleteri, ni krivi ni dužni. U golom preživljavanju prodavali su svoja polja i vinograde bud zašto. Igralo se po onoj “snađi se, druže” i preko noći se stvarao novi društveni poredak. Nastala je trka i borba za prestiž, što se dokazivalo velikom kućom, gospodarskim zgradama, lijepom okućnicom, traktorom kakvog drugi nemaju, poljoprivrednim strojevima s kojima nitko ne zna raditi,velikim luksuznim za svetke i malim priručnim autićem za petke… Podizali su se krediti, gradili se hambari, silosi, plastenici… I onda, za par godina velik dio svega toga je propao.
Pita li se itko zašto ili za što? To je teško pitanje i ima puno relevantnih odgovora. Najlakše se izgovarati sa svime i svačime i okriviti nekog drugog, najbolje vladu i državu, samo ne znam koju i čiju. Bilo je tu i raznih prirodnih nepogoda, poplava, suša, mraza, snijega, temperaturnih skokova, neadekvatnih gnojiva, nedovoljno stručnih savjeta, nerealnih očekivanja, forsiranja tla… Zemlja pamti, nagrađuje, ali se i osvećuje se. Zemlju treba njegovati i dati joj sve što joj je potrebno,u pravim količinama, u pravo vrijeme. Bez ikakvog forsiranja zloporabe. Onaj tko to zna i tako postupa može dobro i lijepo živjeti na svojem imanju, unatoč svim nepogodama i krizama u državi. Međutim, nekima je isplativije kupovati kineski češnjak, nego ga posaditi u svojem vrtu. Nekima je jednostavnije uzimati socijalnu pomoć nego obraditi svoj falačec zemlje. Nekima je zgodnije u Njemačkoj prati zahode, nego uzeti motiku i kopati u svom vinogradu.
Znam, da više nije dovoljno imati hižicu, štalicu, kravicu, malo vrta, šikare i šume kako bi sretno i zadovoljno živio i preživio u pokornosti i poniznosti, kako Nog zapovijeda. Ta idilična vremena su davno prošla. Ovo vrijeme ima drugačije zahtjeve, a današnji čovjek drugačije potrebe i velike prohtjeve. Mislim, da onaj tko hoće, zna i može od svoje zemlje (imanja) solidno živjeti. Samo treba raditi od jutra do sutra, na petke i svetke, uz mnoga odricanja i veliko strpljenje, što nakon ubiranja plodova svojeg rada donossi neizmjernu sreću i puno zadovoljstva. Zemlja nije nestala. Zemlja je zapuštena, napuštena, opustošena, iscrpljena i prenapregnuta. Zemlju treba voljeti, treba joj dati ruke, srce, dušu i pamet da bi rodila i davala u svom punom opsegu, obujmu, sjaju, ljepoti i bogatstvu. Bilo bi dobro, iz puno razloga i nužnih općih potreba, da se se svi koji misle kako je drugdje bolje, što prije vrate kući na svoj pradjedovski proctor, uz jeku Šantićevih stihova i vapaja:
“Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba,
Ne će vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.”
Ostajte ovdje Vaše vas njive zovu, vaše su šume pune žirova, a nema svinja da ih pojedu. Jedemo uvoznu svinjetinu koju ne smiju prodavati u drugim zemljama, jer joj je prešao krajnji rok. Izvozimo pršute kao finalni proizvod, a uvozimo sirovinu za njega. Uvozimo paprike za kulen, koji izvozimo, dok su naše njive zarasle u korov. Ima toga još. Ne isplati se nabrajati. Što dalje ideš, sve je veća sramota, kao što je sramota svoju zemlju prodavati ili je davati nekome u zakup, pogotovo strancu… “Prije bi se ubil, nego prodal falčec svoje zemlje”, govorio je moj otac. Nekad je bila sramota zemlju koju si naslijedio prodavati, kao i držati je neobrađenu, livadu nepokošenu, vinograd zarastao, voćke neobrezane, stoka neuhranjna, konji neistimareni, kola nepodmazana, srpovi i kose nenaoštrene. Danas imamo drugačije kriterije. Svi bi kruha bez motikei muke. Ne mislim doslovno. Svi bi dobar i lak život bez rada ili s malo rada, tek toliko, da izgleda kako nešto radiš. Svi bi poticaje, podržaje i svakojake pomoći, a imaju zemlju.
Oni zapravo ne znaju što imaju.Onaj tko ne osjeća miris zemlje, tko zemlju uništava, iskorištava, prodaje i preprodaje, nije baš načisto sa svojim domoljubljem, svojim postankom i opstankom. Kad već mnogi sami svoju plodnu zemlju zapuštaju, dozvole da postane utrina i šikara, država bi morala intervenirati. Za početak za svaki neobrađenu stopu zemlje udariti velik porez, a nakon toga oduzeti zemlju i dati je u najam onima koji hoće raditi i zemlju poštuju.
Slavonija nije siromašna. Siromašna je možda i nedovoljno bogata brojem svojih žitelja, jer su se raštrkali diljem Lijepe naše i po cijelom svijetu, tražeći pogaću nad kruhom, a kod kuće imaju skriveni capital, koji svakimdanom sve više propada. Slavonija je siromašna djecom, jer po nekakvoj filozofiji jedno dijete mora imati sve i to sve najbolje od trenutno postojećeg. Nestala je filozofija i zdrava logika kako su djeca najveće bogatstvo. Djeca su trošak, njihovo školovanje neisplativo, jer je danas bolje i djelotvornije znači se snaći nego biti vrhunski obrazovan. Iskustvo pokazuje i govori da je znati se snaći, pravodobno upisivanje u neku političku stranku, te ulizivanjem glavešinama, sluganstvom, pretvaranjem, obmanjivanjem, podkusurivanjem, politiziranjem, paratiziranjem… vrlo brzo od lokalne razine dolaziš na državnu, gdje ostaješ i opstaješ uz svesrdnu poslušnost i potpunu odanost stranci i njenom lideru. Ukoliko ti se čini kako to ne ide dovoljno brzo, utreniraš utilarno pretrčavanje iz stranke u stranku, u pravo vrijeme i na pravi način, kako su to mnogi današnji “velikani” radili, pri čemu im uopće nije neugodno niti ih je sram, a godinama su šetali od ultradesnih do ultralijevih. Taj obrazac uhljebljivanja je postao školski primjer kako postati Netko. Doduše, to samo rijetkima uspijeva. Oni drugi se moraju snalaziti na neke posebne načine, bitno je da postignu za nerad dobiti što veću plaću. Tko će onda razmišljati i osmišljavatiti nešto inovativno i kreativno kako mu djedovinane bi propala, bila iznamljena ili prodana, a još manje o tome kako propada i zašto je bogata Slavonija postala siromašna.
Ništa novo za Slavoniju ne treba izmišljati, nego joj vratiti sve ono što je nekad imala, kad je bila žitnica cijele države, kad se u nju odlazilo raditi, kad se iz nje izvozilo,kad su svi odlazili punih ruku, kad je bila primjer marljivosti, poštenja i blagostanja. Uz put i onako na mah: Što mislite treba li u opisu posla predsjednika vlade, bilo koje države, stajati (napisano ili uobičajeno) da je prvi uvjet za to radno mjesto dobro poznavanje države u njenim granicama, s aspekta povijesti, zemljopisa, demografije, geostrategije, regionalne podjele, regionalne ovisnosti, kao i spoznaje da bi zelena regija trebala hraniti plavu regiju, da su šume, polja, vinogradi, rijeke, potoci, otoci, more, gore, planine, sela, naselja, gradovi, kulturna baština, naslijeđe, običaji, prvenstveno domaći ljudi, zdrave obiteljii hrpa djece,u svakom dvorištu, najveće blago i bogatstvo svake države, kamen zaglavni i čvrsti temelj za svaku dalju izgradnju i nadgradnju, u gospodarskom i društvenom smislu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više