O, baš tebe trebam. Evo čitam da si zakoračio ulijevo, i da si pao pod utjecaj lažne jugokomunističko antifašističke istine. Baš tako piše tvoj kolega povjesničar Mladen Ivezić, evo ovdje u Hrvatskom tjedniku, gdje se razvila prava polemika po pitanju rasnih zakona i zakonskih odredbi u NDH, između povijesnih eksperata; Stjepana Razuma, tebe i Ivezića. Neka, neka. Baš sam očekivao da netko reagira. Sve je to dobro, i u funkciji povijesne istine. Odgovori mi, u tramvaju koji vozi prema centru, sitni rastom (mala vrsta ali čvrsta), prijatelj Vladimir Geiger, i istovremeno me pozva na predstavljanje knjige „Stradanje Roma u NDH 1941.-1945.“ (Danijel Vajda, Romsko nacionalno vijeće), koje predstavljanje će biti na Pilarovom institutu, i da će govoriti, i on i njegov kolega povjesničar, ministar Zlatko Hasanbegović. Dolazim zbog Zlatka. Uživam kada on, najljepšim govornim izražajem, u slogovima i na tanane prezentira svoje znanstvene spoznaje. Kasnije stignem i na izricanje Haaške presude špic genocidašu Radovanu Karadžiću.
Mala dvorana od stotinjak i nešto mjesta je bila ispunjena. „Točan broj, ratnih i poratnih žrtava svih i svačijih, se nikada ne će, niti će se moći utvrditi. Možemo govoriti samo o približnim ciframa“ (Vladimir Geiger). No, precizne brojke jednog od istraživača: 16.183 stradala Roma, od toga 5688 muškaraca, 4877 žena i 5608 djece, bacaju sjenu na dobre namjere jednog ovakvog, hvalevrijednog projekta, kojim se razvija kultura sjećanja, kako je napomenula jedna govornica. Mada povijesne činjenice govore da su i mnogi Romi bili branitelji NDH, danas smo čuli i to, da su se među jugopartizanima nalazile i Romkinje. Bilo bi dobro saznati je li možda i Anka partizanka bila Romkinja. Nama je svima dobro poznato, i da je jedan tadašnji mali Rom bio u partizanima, i da je bio dobar čuvar tadašnje nenarodne okupatorske i zločinačke jugoslavije, da bi se u datom trenutku prešaltao u obnovitelje Hrvatske, i postao njezin dvostruki prvi čovjek. S tim u svezi, naša današnja romska populacija je privilegirana, a ni u kom slučaju diskriminirana. Istaknuti romski javni djelatnik Ramo Dedić ga pred cijelim svijetom naziva svojim tatom, čime se potvrđuje njihovo zajedništvo.
U Izraelu se je lažno predstavljao kao Židov, zbog kojeg laganja bi se moglo zaključiti, da u sebi ima i nešto srpskoga (mi Srbi lažemo, lažemo…, Dobrica Ćosić), što bi se opet moglo protumačiti, kako kaže jedan vic, da je dva puta Rom. Napuštajući prve redove, povjesničar amater trofrtaljni Slavko Goldstein na izlazu je proizveo zastoj, tegleći za rukav kolegu profesionalca, doktora povijesti, ministra Zlatka Hasanbegovića i pitajući ga za nekakve savjete. Vaš izvjestitelj je zatim za rukav povukao Slavka. Gospodine Slavek, samo trenutak. Šteta što Vas danas nismo čuli. Vi biste imali puno toga reći. Kao sudionik NOB-a i javni djelatnik dobili ste silna priznanja, između ostalog, negdje sam čitao i Orden za hrabrost. Kako je to bilo? Gdje je to bilo? U Bosni ili u Hrvatskoj? Je li vas bilo strah? Ah, kad vam je 15 godina onda vas ništa nije strah. Bilo je to u Hrvatskoj, južno od Karlovca. Onda je malo zastao, pa nastavio. Tamo prema Gorskom kotaru, prema Bosiljevu. Ah, odmahnuo je rukom i prestao s pričom, tražeći pogledom novog sugovornika. Nešto mi se učini nejasno. Živimo za dan oslobođenja, i prelijepe spomenute Masarykove ulice, i za dan oslobođenja prelijepog trga iz koga ona izvire. Protuhrvatski političar Massaryk, te Karadžićev učitelj i kopač 1700 hudih jama za Hrvate, J. B. Tito zaslužuju mjesta samo u podrumu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više