NIKAD NE ZABORAVITI: Ljevičari su i nacisti i komunisti
Hrvatska je oduvijek bila dio Zapadnoga svijeta i vezana za njegovu sudbinu, ali nikada kao danas, u globalističkom i digitaliziranom svijetu. Te sveze i tako snažna prožetost i utjecaji na hrvatsku svakodnevicu, jasno, nisu bili uvijek mogući, ali u bitnom to i nije važno. Kao organizirano društvo državnošću, od kada možemo govoriti o Hrvatskoj kao takvoj ili kada počinje to njeno ‘oduvijek’, Hrvatska je započela svoj put kroz prostore i zabilježeno vrijeme ulaskom u okvire Franačkoga kraljevstva Karla Velikoga. Karlo Veliki je tijekom svoje vladavine ujedinio velik dio Europe, postavivši temelje za buduće europske države pa tako i Hrvatske, uključujući i suvremene ideje o ujedinjenoj Europi. Godine 814. hrvatski knez Borna je kao franački vazal došao u Paderborn iskazati lojalnost caru Ludvigu I. Pobožnomu pri njegovu stupanju na prijestolje. Borna se spominje kao knez Gačana (dux Guduscanorum) 818., dux Dalmatiae 819. i dux Dalmatiae atque Liburniae 821. Godine 818. nije pristupio pokretu kneza Ljudevita Posavskoga, nego se kao franački vazal s njime sukobio. U svakom slučaju, Borna je izašao iz sraza s knezom Ljudevitom kao prvi državotvorni Hrvat dok je Ljudevit završio tragično kao lik koji nije razumio ni tadašnje političke odnose niti povijesnost svoga vremena.
Tijekom hrvatske novije povijesti, ovaj odnos između dva hrvatska kneza simbolički se odražavao sve do uspostave države Republike Hrvatske koja početak svoje državnosti vidi u knezu Borni. U obje Jugoslavije, u čijem je sastavu bila i Hrvatska ili hrvatske zemlje, o knezu Borni se učilo kao o izdajici kneza Ljudevita, kojeg su neki entuzijasti zamišljali i kao prvog Jugoslavena.
Integracijski procesi
Tijekom XIX. stoljeća kada je ideja nacije prožela i Hrvatsku, nastali su integracijski procesi i zahtjevi koje su artikulirale nove političke stranke: za neposrednim odnosima s Austrijom ili Mađarskom ili s ostalim južnoslavenskim narodima ili za samostalnom Hrvatskom na temelju hrvatskog državnog prava (ili k slavstvu ili ka hrvatstvu: pan(jugo)-slavizam – hrvatski nacionalizam ). Krajem ovog stoljeća pojavile su se kroz organizaciju radništva i drugačije tzv. socijalističke ideje ili tek sindikalne aktivnosti, pokrenuvši suvremena gibanja i stranačka organiziranja. Nacionalne i ideje radničkog pokreta prožele su se u borbi za dominaciju. Politički svijet ili ideje o zajednici podijelio se na lijevo i desno, dok je ‘centar’ više služio oportunom stavu, vidjevši sebe kao zonu ravnoteže. Razumijevanje ovog tijeka do danas i njegove suvremene sveze s ishodištem pretpostavlja odnos između ideja
slobode i totalitarizma: sloboda naroda i sloboda čovjeka, totalitarizam nad narodima i totalitarizam kao kontrolu nad čovjekom: suverenizam ili globalizam. U Kraljevini SHS, a kasnije prvoj Jugoslaviji, prožetost nacionalnog okupljanja, stranaka s nacionalnim predznakom i radničkog pokreta, stranke koje idejno vode i organiziraju radništvo, podjela na lijevo i desno predmnijevala je kao lijevo nacionalne ideje podređenih nacija, uključujući i komuniste, prije svih „frakciju“ unutar KPJ, predvođenu Zagrebačkom organizacijom komunista, a desno su bile nacionalne stranke s idejom srpske dominacije i unitarnog uređenja države.
Frakcijske borbe
Unutar KPJ, pod desnom su se frakcijom predmnijevali komunisti okupljeni oko Beograda kao centra. Lijeva je frakcija, Zagreb, bila brojem članova daleko najmoćnija, a bila je i bliža glavnoj struji ili liniji Kominterne. Ideja je bila da se sruši Jugoslavija kao „monarhofašistička diktatura“, a zbog položaja SPC i „klerofašistička“. Nacionalno pitanje, kulturne posebnosti ili jedinstvo kao „tri plemena – jedan narod“, federalizam i unitarizam (centralistički organizirana država), odražavale su nacionalno suprotstavljene strane i u radničkom pokretu i socijalističkim idejama (komunističke itd.). Lijeve frakcije KPJ podržavale su (iz svog ‘univerziteta’ u zatvoru Srijemska Mitrovica) nacionalne pokrete, čak i „Velebitski ustanak“ koji su poveli samozvani ustaše (ustanici), i to često, pa i s potpisom Titovih pseudonima. U tom smislu je organiziran kongres KPJ u Dresdenu, 1928., čiji antijugoslavenski i federalistički zaključci i danas dovode Srbiju u očaj koji u izdajnike uključuje i političko vodstvo druge Jugoslavije. Nakon što je propao Ugovor između Sovjetskog Saveza i Njemačke o nenapadanju, ali i ranije zbog očite opasnosti, došlo je do promjene politike Kominterne pa tako i KPJ: Jugoslaviju je trebalo očuvati radi opće opasnosti od Njemačke … fašizma i nacizma. U tom slijedu ideja i prekidima „partijske linije treba sagledati i „Pazinske odluke“, one od 13. rujna 1943. i one od 26. rujna 1943., zašto je došlo do tragičnog preokreta i prisilnog zaborava koji i danas traje u svojim posljedicama kao vrsta denacifikacije. Mogli bi reći i „Ako ne znaš što je bilo“!
Nacionalne i globalističke ideje se prožimaju
U slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, ista krzmanja se nastavljaju sve većom žestinom kako odmiče vrijeme Domovinskog rata i raspada Jugoslavije. Nacionalne i globalističke ideje se prožimaju i krzmaju i dalje. Iako su političke skupine, stranke, osuvremenjene svjetskim političkim i drugim društvenim pokretima, i kada se vrijeđa protivnike do isključenja, to se radi na svjetskom nivou, nadasve optužbama za fašizam (ustaštvo), za post-jugoslavenstvo i velikosrpstvo. Službeno se svi pozivaju na Ustav! Brane se i napadaju okviri opstojnosti države, europske integracije i sve šarenilo političkih ideja suvremenog svijeta, koji se suočava s migracijama, ekološkom krizom, ljudskim pravima u svim nijansama… U pitanje se dovodi obrana države i morala, kao i u mojem razumijevanju početka hrvatske državnosti. Graditi državu kao sigurno utočište naroda ili građana, kako se već vidimo, opstaje i kao moralno i kao pragmatično pitanje.Na slici se nalazi značka koja je izdana 1941. u čast proslave 1. svibnja u Trbovlju u Sloveniju, kada su Praznik rada zajedno proslavili komunisti i nacisti
