Strossmayer je bio toliko kulturan čovjek da vjerovaše, usprkos primjerima povijesnim i suvremenim, u apsolutnu moć prosvjete, zamjenjujući je sa narodnom politikom
Piše Antun Gustav Matoš o Strossmayeru panegirik, ali takav da ostaje gorčina u kaležu, jer nakon pohvale biva velikan proboden kritičkim žalcem pjesnikovim kao floretom.
“Kakav život. Najnevjerojatniji od svih hrvatskih romana…, ribarski sin, dvorski simpatični abbe (otac, tj. svećenik), pa grandseigneur (gospar, velikaš) u prijateljstvu sa knezom Mihajlom (Obrenović, 1823. – 1868., srpski knez), Gladstoneom (W. E., 1809. – 1898., britanski državnik), i Leonom XIII. (Lav XIII., 1810. – 1903., Papa). Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage. Eseker (Osječanin) i hrvatski rodoljub, velikaš crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, naša dika. Kao zvuk katedralnih zvona što zvuči nad salašima i u dubini šuma ubave đakovštine, tako je njegov jaki glas učio Europu da nas još ima. “još Hrvata”.
“Kao div, kao stup je stršio iz mizerije naših karaktera i prilika, vodeći naše roptanje u pijanu slobodu kanaansku, i suvremenici nisu imali na domu osim Starčevića živa čovjeka da izmjere takvu veličinu!”
O Strossmayeru
Po Matošu biskup je humanist, mecenat, estet; kao karakter on je srce, kao um on je širina, univerzalnost,
“Od oca Švabe imao je … ozbiljan način života, a od majke Hrvatice volju da fabulira, ali činom, ne riječima.”
“Kao naš tamošnji paor (zemljoradnik) bijaše odviše dobar i povjerljiv. U vremenu najistaknutije plemenske, klasne i pojedinačne sebičnosti htjede kao realan politik, pa još u Hrvatskoj, inaugurirati vrijeme anđeoske politike, osnovane ne, kao socijalizam, na logici gladna trbuha, već na argumentima Svetog evanđelja. U mnogim je prilikama dobrota zločin.
Strossmayer vjerovaše svima: i Rimu, i Pešti, i Beču, i slovjenskoj braći. U srcu Hrvatske podiže Akademiju za slobodnije, jače i bogatije Jugoslavene i vjerovaše u fuziju pravoslavlja sa katoličanstvom, u novu crkvu. Bijaše toliko Slaven i kršćanin da bi bez svega toga nama Hrvatima mnogo više ostalo.”
“Pored te prirođene dobrote imađaše časova šijačke tvrdoglavosti (ovdje znači seljaci iz okolice Požege, vidi djelo “Šijaci” don Vilim Korajac “) i popovske tjesnogrudosti, npr. u slučaju Luke Botića (pjesnik, 1830. – 1863.).
Lijepe dame i (većinom loši) pjesnici ga razmaziše. Čini se da bijaše i tašt (bolest i malih ljudi) i da se odviše navikavao na dim preskupo honoriranog tamjana. Takvi ljudi će prije simpatisati sa slabićem i panegiričarom, no sa značajem. I Vladika je imao više lakeja no prijatelja.
“Samo je onaj moćan, bio pojedinac, bio narod, koji se znanosti zavjeri.
U tom odgovoru njegove jeke, Franje Račkoga (1828. – 1894.), na Strossmayerovu besjedu u prvoj svečanoj sjednici Akademije, vidi se sav pogrešni idealizam Biskupovog programa i javnog rada. On bijaše tako kulturan čovjek da vjerovaše, usprkos primjerima povijesnim i suvremenim, u apsolutnu moć prosvjete, zamjenjujući je sa narodnom politikom.”
“Strossmayerova univerzalnost je kao svaka moderna univerzalnost nužno diletantizam. Čini se da pored historije ni literature ne poznavaše, … kao ni vrijednosti narodne ekonomije. Ta politika dade tuđincu naše blago i drumove, ostavivši nama prosvjetu vođu k slobodi – odista vrlo komotnoj. Taj poetični, estetički, katolički humanizam nije razumio duha eksperimentalnih nauka…”
“Ako je neke naše omladince taj pretjerani historizam, “korenodupstvo”, prigodno pjevuckanje i fraziranje otjeralo u drugi ekstrem, u krilo češkog Augusta Comtea (1798. – 1857., francuski osnivač sociologije i tzv. pozitivizma, mrskog i smiješnog Matošu, op. T.T.), Masaryka (Tomaš Garigue, 1850. – 1937., političar, antiaustrijanac, pobornik jugomasonerije, op. T.T.) i vječnog fraziranja o potrebi sićušnog, sićanog, sitničarskog rada itd., zasluga je toga naučnoga i političkoga diletanta. Pravi slavonski rasipni dobričina, on je poharčio bez veće koristi svoj čudesni intelektualni kapital…” (i ne samo intelektualni, op. T.T.)
Strossmayer i Starčević
“Popunjavahu se (biskup i dr. Ante Starčević), ali ne kao Schiller i Goethe, već kao suprotni karakteri i ekstremi koji se dodiruju. Starčević je bedemska planina, zatvorena, puna vuka i ličkog hajduka, Strossmayer je blaga i bogata slavonska ravnica. Stari ima znanje solidnije, Strossmayer opsežnije. Prvi je ekskluzivan, drugi tolerantan. Prvi je učitelj energije i mržnje, drugi profesor ljubavi i poezije. Stari je stoik i veliki prijatelj Muhamedov, Biskup je fini kršćanski epikurejac… Strossmayer je svjetski čovjek sa ponašanjem opata i virtuoza Liszta, ljubimac dama; Starčević je plebejac hiperdemokratskoga nosa, divlji ikonoklast (borac protiv kulta ikona u Bizantu) s obličjem Silena (mitski hedonistički debeli starac) i djevičanstvom pustinjaka. Ovaj diplomat, onaj doktrinar. Satirik i apologista. Puritanac i katolik. Pazarište (u Lici, nije previše blizu rodno mjesto A. S. Veliki Žitnik) i Osijek. Literat, boem – i velikaš hrvatski i grof rimski. Jedan dervišina narodne pjesme, drugi biskup V. Hugoa. Oportunist i radikal. Cinik i retor. Mrzilac plastike (u smislu kipova, op. T.T.) i njen obožavalac. Veliki književnik Starčević prezire dangubice književničke, Strossmayer obožavalac beletristike nije književnik. Demokrat i aristokrat.
Starozavjetni moral u demagoškom civilu i galilejska tolerancija u katoličkoj uniformi. Dva pretendenta kao Rousseau i Voltaire, kao Tolstoj i Turgenjev.”
“Obojica bijahu u mladosti klerici, … obojica su klasici obrazovanjem i karakterom, zdravljem i umjerenošću, antikvarni legitimiste, lojalni i odviše vjerni, prijatelji francuske politike i kulture, energični do tvrdoglavosti, pomalo sektari, inadžije i nenavidnici…, jedan i drugi ljubljaše hrvatsku žarku kapljicu. Bijahu ljubomorni, jer im jedina ljubav bila ova naša nesrećna, nesrećna zemlja.”
Starčević “ispod Medvedgrada u zavjetrini zagrebačke divne okolice, među zelengorama sniva u opancima, dok naokolo kukaju kukavice, guču grlice i bugari seljačka starohrvatska riječ. Odista takvim ljudima ne treba boljeg spomenika od humka hrvatske zemlje, a nad gomilom javor, javor gusala, javor drvo najbolje.”
(Nastavak slijedi)
