Prije nego zabezeknuta Europa ugleda deutsches Reich valja joj osjetiti da je u njezinu srcu, točnije u njezinu želucu njemački Zollverein (carinska unija)
“I dok su kod nas, pa i drugdje u Europi čitali Fausta, izučavali Kanta ili natezali Marxa, dotle na starim njemačkim sveučilištima nikoše agrarni fakulteti, u svim njemačkim središtima politehnike, sa skromnim laboratorijima, u kojima se za nevješto oko zabavljahu samo mrzovoljasti “sredovječni magičari”.
Mi se još uvijek rugasmo njemačkim filolozima, a među tim je kao iz zemlje nikla i cijela vojska njemačkih inžinira ; u Francuskoj gledahu preko Rajne kao na zemlju gladne sirotinje, a međutim ponikoše novi gradovi, stari se proširiše, a čitavu Njemačku prekrili mreža tvorničkih i trgovačkih poduzeća sa stotinama milijuna domaćega kapitala.”
Kad samo ovo pročitamo, piše Radić, mora nas zaboljeti duša, jer se sjetimo da mi na svom sveučilištu nemamo još ni medicinskoga fakulteta, a ujedno nam se valja zastiditi nad nepojmljivom zaslijepljenošću našom, u kojoj ćemo povesti agitaciju i početi sabirati prinose za svaku stvar prije nego za ratarsku naobrazbu, bilo praktičnu, bilo znanstvenu.
“U njihovoj utakmici sa ostalim svijetom ne pomogoše Nijemcima veliki izumi, nego neizmjerna množina sitnih napora i malih popravaka.”
Nijemcima puno pomaže njihovo shvaćanje da nije svaki čovjek za sve, nego samo za ono što je učio i naučio.
Nijemci su se razmiljeli po svijetu; Nijemac najprije prouči tržište, sve u potankosti, a onda istom prema mjesnim potrebama izrađuje i razašilje robu.
Strani poznavaoci, posebice engleski konzuli ne mogu se dosta nahvaliti njemačke narodne solidarnosti i njemačkog zadrugarstva.
Rečenicu “Svjetska povjesnica svjetski je sud” Nijemci shvaćaju doslovno, tj. da svojim stvaranjem i snagom su pozvani na gospodstvo nad svijetom.
Nijemcima je njihovo okupljanje u carstvo trebalo biti zaštita od Francuske i Rusije, ali im otvoriti i Sjeverno more, Podunavlje, Balkan i istočnu Europu gdje ima njihovih gustih naseobina.
Radić se poziva brojnim citatima na studiju Mauricea Laira o njemačkom imperijalizmu.
Za razliku od Slavena (po Radiću) Nijemac voli disciplinu, “autoritet jednog čovjeka s vlašću po milosti Božjoj, a sredstvom dugi lanac birokracije i gusta mreža policije.” (kao da je carska ili komunistička Rusija bila nešto drugo?, op., T.T.)
Po Radiću danas u Njemačkoj ima samo 2 % nepismenih, dok ih u banskoj Hrvatskoj 70 %, u Dalmaciji 80 %, a u Bosni i još više.
Tada je u Francuskoj bilo 9,50 %, u Portugalu 67 %, u Španjolskoj 80 %, u Italiji 52 % nepismenih. Bismarck je socijaliste trpio jer je dobro shvatio da socijalna država, tj. socijalistički nauk o svemoćnoj državi može ojačati temelj njemačkom carstvu.
Školstvo njemačko njeguje patriotizam, vjeru, ali i uzornu tjelovježbu.
Radić smatra da autoritarni Nijemci rado druge kritiziraju zbog autoritarnosti, znajući da rušenje tisućljetnih temelja stvara anarhiju i političko rasulo.
Radiću je Marx kvaziznanstvenik koji se bazira na Darwinu i Hegelu, socijalisti samo potiču klasnu mržnju i barbarsku pobunu.
Marx je smatrao da će kapitalizam dovesti do koncentracije moći u rukama maloga broja ljudi (to se danas i dogodilo, op., T.T.), nije predviđao bogate seljake, obrtnike i dioničare.
Socijalistički sistem je puka teorija, samovoljna umna kombinacija.
“Po svoj se Njemačkoj, ili barem po sjevernoj Njemačkoj …osobito među inteligencijom raširilo bezvjerstvo…, mrtva i pasivna nereligioznost.”
Njemački povjesničari i publicisti “mjesto ličnog naprezanja postaviše neumoljivi razvoj društva. Njihova povijest stavila je pred razum prirodu, pred pravo gotov fakat, pred pravednost silu.”
Treitschke veli da Bog vladarima više ne govori ni po prorocima ni u snu : nego je božanski poziv svagdje gdje se pruža zgodna prilika napasti susjeda i proširiti svoje granice.”
“Njemački sveučilišni profesori gledaju na metafiziku kao socijalisti na vjeru, tj. da ju smatraju privatnom stvarju učenikovom. Tomu je posljedica ad se u mladim glavama iznajprije motaju najoprečnije ideje, dok an koncu ne prevlada praktički materijalizam koji Nijemca vodi do socijalizma ili do bjesomučnoga pangermanizma.” (!!!!! , op., T.T.)
Nietzsche ovako prikazuje svoje zemljake: “Mora se čovjek priučiti na to da kod naroda koji je hotimice u groznici političke megalomanije vidi pomrčinu uma i grčevite bedastoće : Nas Nijemce npr. pograbi danas grč gluposti protifrancuske, sutra gluposti protužidovske, ili protupoljske, a onda kršćanske, romantičke, wagnerijanske, pak teutonske ili pruske… te već ne znaš dati imena svim tim pomrčinama njemačkoga duha i njemačke savjesti.”
“Kod nas u Hrvatskoj primjerice možeš biti političarom a da nisi u stanju pokazati ni na jedan svoj politički čin…, te se u nas još ozbiljno prepiru o tom je li velik pjesnik ili velik satiričar već sam po sebi dobar političar, dok ni najmanje sumnje nema o tom da je svaki vatreni govornik političar.”
Aktualno zvuče sljedeće dvije rečenice: “Nova Njemačka ne smije početi svoga jedinstva ognjem i mačem, nego mjerom i vagom, i prije od njemačke granice treba stvoriti granicu carinsku; prije nego zabezeknuta Europa ugleda deutsches Reich valja joj osjetiti da je u njezinu srcu, točnije u njezinu želucu njemački Zollverein (carinska unija)”.
“Na svaki pokušaj malog naroda da bude barem gospodarski samostalan gleda se još s većim nepovjerenjem, nego da traži potpunu političku nezavisnost.”
Pomoću svjetske trgovinske politike i tehničke kulture Nijemac se širi, u budućnosti će pripojiti i Austriju!
“Grčka se bila mnogomu dobru ponadala od toga što se njezin kralj Georgios oženio starijom sestrom Wilhelma II, ali g. 1897. vidje na svoje razočarenje kako je Njemačka na strani turskoj, a kako zatim poraženu i osiromašenu narodu nameće evropsku financijalnu kontrolu.”
“Kakvo čudo da je strašan pokolj armenskih kršćana (1896.) pobožnu Njemačku tako dirnuo da je Wilhelm II Abdul Hamidu (sultanu) iza toga u povijesti najvećeg i najokrutnijeg krvoprolića /ta poginulo je u groznim mukama oko pol milijuna ljudi/
poslao svoju sliku, a zatim ga i posjetio u Stambulu, da se od tuda pođe pokloniti svetom grobu. (Jeruzalem, op., T.T.) Abdul Hamid postao je tako odan njemačkom caru da je u kolovozu 1900. za njemačku bagdadsku željeznicu osim jamstva za stanoviti dohodak po kilometru dozvolio da društvo svojom stražom željezničku prugu čuva od napada nesklonoga pučanstva.”
“Još g. 1886. napisao je njeki Nijemac (dr. Sprenger) djelce pod naslovom: “Babilonija, najbogatija zemlja u prošlosti i najplodnije područje za kolonizaciju u sadašnjosti”. Prema tome djelcu nikoše dvije gorostasne osnove : da se preko habsburške monarhije i preko rascjepkane Jugoslavije s Njemačkom spoji Mezopotamija kao njezina žitnica, a Turska da stupi u austro – njemačko – talijanski savez s pol milijuna njemačkim duhom izvježbane i njemačkim radom naoružane svoje (turske) vojske.”
“Unutrašnja njemačka gorljivost ne razvija se nikada bez negativne strane; tj. bez mržnje proti neprijateljima dobre stvari izabranoga naroda, uzvišene domovine.
Nijemac strahovito mrzi Poljaka i Rusa; Žid mu je do skrajnosti odvratan, što mu svakom zgodom daje silno osjećati… Što se tiče Francuza taj mu je “krvni dušmanin”…”
Iako Radić vidi Njemačku kao silu tvornica i vojarni, svjetski bazar ali Njemačka ima u sebi takovih opreka da je njezina sadašnja snaga s višega gledišta svjetske povijesti kratkotrajna pojava, ako se i ne smije reći da će tako naglo potamnjeti, kako je nenadano zasjala poput meteora.
Franz Ferdinand, prijestolonasljednik austrijski, u bečkom katoličkom školskom društvu kazao je : “Ništa s Rimom znači ništa s Austrijom!”. Time je htio kazati da nema mjesta njemačkoj protestantskoj agitaciji u Češkoj i Austriji.
Citira Le Bona: “Čim se pod državom prije svega … misli na vladu, onda je naravski da zapravo ni nema slobodnih državljana nego su to sve samo pokorni podanici; a kad takvo shvaćanje prodre u narod žive ćudi i bistra uma, osjetit će svaki takav podanik neodoljivu potrebu da državi … ili vladi što više prigovara, ako joj s kojega mu drago razloga ne služi. I tako se pomalo sav narod razdijeli u dva tabora : na činovnike, među kojima je uvijek dosta silnika, i na vikače, među kojima ima uvijek i buntovnika. U takvim prilikama nije ni čudo da Latin smatra slobodu pravom progoniti svakoga tko ne misli kao on. ” Navodi primjer okrutnosti talijanskih srednjovjekovnih republika, španjolske inkvizicije, i najgore strahovlade u Europi pod cimerom republikanske slobode, tj. Francuske revolucije.
Gore rečeno jako naliči na monarhističku Jugoslaviju, ali slijedeće još i više:
Nema naroda gdje bi bilo više političkih stranaka i gdje bi među njima bilo veće neprijateljstvo, nego što je kod Romana.” Ipak je svima jednodušno isti ideal, državni apsolutizam. Svi žele biti dio vladine većine.
“Sva je Francuska kao golemi naš Dubrovnik gdje se i okolišni seljaci vladaju tako “skladno”, da bi se u njih mogla ugledati i mnoga velika gospoda.”
“Uz ovaj anarhični individualizam glavna je talijanska značajka praktičnost, ali nipošto germanska ili anglosaska u radu, nego u misli, dakle lukavost i prepredenost, zatvorenost, neiskrenost i nedosljednost.”
Talijanske i španjolske mane naliče na hrvatske, posjedujući francuske mane bez francuske točnosti, energičnosti i razuma, sabor u kojemu prevladavaju osobni i privatni interesi, fakulteti kao tvornice diploma, jeziva birokracija, despotizam,
korupcija… “Prva i glavna težnja svakog naroda mora biti moralni i umni preporod značajeva (karaktera), nipošto blistavi sjaj vojničke sile.”
Nakon mračnoga prikaza Španjolske Radić citira umnoga Julesa Micheleta: “Vjera je zajednički temelj nadahnuću i radu. Bez vjere se ne stvara ništa velika.
“Kršćanin vjerovaše da je Bog sišao s neba, postao čovjekom, i da će se prije ili poslije sav svijet ujediniti u bratinskoj ljubavi. To se nije obistinilo, ali će se obistiniti našim nastojanjem… Domovina, jedino moja domovina može spasiti svijet.”
(Svršetak)
