Borio se svojim brodom 1806.-1807. protiv Francuza, za majku Rusiju
U “Sušačkoj reviji” broj 61 nalazi se zanimljiv tekst Igora Žica (Rijeka, 1961.). Žic je hrvatski esejist, prozaik i kritičar kojeg ću skratiti i uzeti samo okvirne činjenice za informiranje čitatelja, ali i za promišljanja o povijesti i identitetu.
Štetu koju smo kao Hrvati pretrpjeli odnarođivanjem riječke elite i doseljavanjem stranaca možemo slobodno pripisati i Mariji Tereziji (vladala 1740. – 1780., zahvaljujući dijelom i Hrvatskoj pragmatičkoj sankciji). Dopustila je u Trstu slobodu vjeroispovijedi pravoslavcima 1751.
Autor ističe da se doseljavaju pravoslavni trgovci iz Herceg Novog, Trebinja i Sarajeva. Vjerojatno su iste obitelji održavale nekada trgovinu s Dubrovnikom, jer turske vlasti doživljavale su (često s pravom) katolike sklonima Austriji, te mogućim informatorima Venecije i Beča.
Godine 1781. pravoslavna tršćanska općina podijelila se u grčku i ilirsku.
U Rijeci pravoslavna zajednica utemeljuje se dolaskom 82 trgovačke obitelji iz Sarajeva.
Početkom XIX. stoljeća Krsto Gopčević iz Krivošija (planinski kraj iznad Herceg Novog, vrlo kišan i poznat po više ustanaka protiv Austro-Ugarske, ističu se onaj iz 1869. i posebno 1882.) borio se svojim brodom 1806./07. protiv Francuza, za majku Rusiju. Trgovao je s Odesom (žito) i Smirnom (Izmir), turskom lukom naseljenom Grcima (do protjerivanja Grka iza Prvoga svjetskog rata).
Krsto dolazi sa sinom Spiridonom (1807. – 1861.) godine 1828. u Trst, cvatući grad. Spiridon se sprijateljuje sa Riječaninom Gašparom Matkovićem, sivom eminencijom biznisa u Rijeci. Na zemljištu drugog poslovnog prijatelja Carla Fontanea gradi moderni mlin za žito. U Martinščici gradi brigantin (jedrenjak sa dva jarbola sličan briku, op., T.T.) “Car Lazar”. Zgodno je napomenuti da je brodogradilište u Martinščici utemeljio Korčulanin Ivan Foretić (1785. – 1869.). Car Lazar postaje argentinski ratni brod General Belgrano.
Brodogradilišta u Rijeci
Direktno ću citirati gospodina Igora Žica: “Godine 1846. brodogradilišta u Rijeci, koja je Gopčević narudžbama pokrenuo, izrađuju za njega 4 brigantina od 361 tone nosivosti: Implacabile (Nepomirljivi), Infaticabile (Neumorni), Insuperabile (Nenadmašan) i Conte Condenhoven. Sljedeće godine riječka brodogradilišta isporučuju mu tri nova broda: brigantnin Ingegnoso od 361 tone (stradao 1855. u Crnom moru), navu Istvan Fö Herzeg od 566 tona i bark Sir Robert Peel od 395 tona.
Godine 1848. u sastav njegove flote ulazi brigantin Armelin od 361 tone, a 1849. brik Dobri car i nava Ida Kiss. Potonji brod dobio je ime po prelijepoj ženi riječkog guvernera Pala Kissa, koji je tu službovao od 1837. do 1848. godine. “Lijepa Ida”, kako su je zvali, donijela je Rijeci dah Beča i očarala je sve stanovnike grada svojim raskošnim prijemima za više stotina uzvanika.
Iste godine iz Blackwalla u Engleskoj Gopčević nabavlja dva mala parobroda od 67 tona i daje im imena Principe Stirbey i Principe Karagiorgevich (srpski knez koji je vladao od 1842. do 1858.). Cijena im je bila preko 1000 zlatnih funti po brodu. Bili su namijenjeni plovidbi po Dunavu, a Gopčević je osobno nadgledao njihovu izradu. Zahvaljujući njegovom poduzetnom duhu i političkim sklonostima u Rijeku je počelo dolaziti njegovim brodovima oko 5.000 tona ruskog žita godišnje, koje se potom tu prerađivalo. Treba napomenuti da je Gopčević četrdesetih godina dijelio besplatno žito stanovništvu u Boki kotorskoj i Crnoj Gori. Svake godine poklanjao je i 50.000 forinti za održavanje rada srpskih osnovnih škola u tada turskoj Hercegovini. Omogućio je i tiskanje prvog izdanja Gorskog vijenca Petra II. Petrovića Njegoša 1847. godine.
Uz niz brodova u samostalnom vlasništvu posjedovao je i četiri jedrenjaka u suvlasništvu: brigantin Cernogorac od 325 tona, sagrađen u Trstu 1827. (sa Stojkovićem i Kamilićem), bark Conte Szechenyi od 388 tona, sagrađen u Rijeci 1846. (sa Scarpom i Metickeom), bark Conte Apponyi od 268 tona, sagrađen u Rijeci 1847. (s Metickeom) i pelig Ufanije od 89 tona, sagrađen u Milni na Braču 1847. godine (s Kamenarovićem). Iz imena brodova nazire se prilično jasno njegova politička orijentacija, koja je uoči 1848.-1849. postajala sve više promađarska.”
Kako se osjećao Gopčević? Je li se smatrao Crnogorcem, a Crnogorce dijelom srpskoga plemena ili jednostavno Srbinom. Kakav identitet ima njegov istoimeni sin kojemu je majka Njemica. Koji identitet ima riječki velepoduzetnik Ludovik Adamić (1766. – 1828.), koji je i Židov i mason, i prijatelj Austrije i Mađarske i koji govori možda i više od 8 jezika? Vjerojatno regionalni!
Odnarođivanje
Koji identitet je Omer paše Latasa rođenoga kao Mihajlo (Mićo) Latas, je li se tijekom života osjećao Srbinom, Hrvatom, Austrijancem, Turkom? Bošnjakom svakako ne, jezivo je progonio bošnjačko plemstvo!
Josip Bunjevac 31. kolovoza 1848. u ime bana Jelačića ulazi u Rijeku, u nezgodnom momentu po Gopčevića koji je prodao jedrenjak Impacabile Mađarima, koji su ga htjeli pretvoriti u ratni brod. Brod nije plaćen, Gopčević mora vratiti kaparu.
Još i afera sa Tossonijem koji je kao carski potkapetan dvaput platio Gopčeviću za istu drvenu građu čini položaj poduzetnika “škakljivim”.
Godine 1849. Gopčević šalje streljivo Crnogorcima. Godine 1850. sa carem Franjom Josipom gradi jedan brik od 381 tone (brik – brzi jedrenjak sa dva jarbola, i krmenim jedrom op., T.T.).
Citirajmo ponovo doslovno Igora Žica: “Iste godine pregovarao je o prodaji jednog od svojih malih parobroda (Principe Stirbey i Principe Karagiorgevich) Ministarstvu financija Kneževine Srbije po cijeni od 12.000 zlatnih dukata. U dokumentima se navodi da imaju motore od 60 konja, da su naoružani sa četiri topa, te da “120 osoba može na njima ručati”. Bilo je planirano da vuku i teglenice. Oba broda doplovila su do Carigrada, a prema dokumentu od 19. prosinca 1850. vidi se da rade u luci, te da se “ponašaju bolje od svih koje ima Tršćanski Lloyd”. Ipak Srbija nije kupila ove brodove, iako je bio prijatelj s ministrom unutarnjih, a potom i vanjskih poslova, Ilijom Garašaninom, tvorcem koncepta Velike Srbije 1844. godine. Tih godina Beograd je imao 15.000 stanovnika. Godine 1850. vrijednost Gopčevićeve imovine procijenjena je na 12,5 milijuna srebrnih forinti, pa ne iznenađuje da kreće u gradnju impresivne, četverokatne, neorenesansne palače na obali tršćanskog Canala Grande, na trgu Ponte Rosso, u tada najživljem lučkom dijelu grada. Projektiranje palače povjerio je uglednom Giovanniju Barlamu. Po njegovoj izričitoj želji u nišama na prvom katu postavljeni su kipovi vezani uz kosovski mit. Istovremeno je sagradio još jednu zgradu u Trstu.
Trst je tada imao već 80.000 stanovnika i ubrzano se razvijao u treći grad cijele Habsburške Monarhije, iako daleko iza Beča i Budimpešte.”
Gopčević – predsjednik srpske pravoslavne općine u Trstu
Gopčević je bio predsjednik srpske pravoslavne općine u Trstu (1847. – 1851., te 1854.) te ej uložio dosta napora i sredstava u granji impozantne pravoslavne crkve svetoga Spiridona u Trstu (blizu Ponte Rossa).
U travnju 1851. Gopčević je poslao za Crnu Goru sanduke stjreljiva, 1600 topovskih granata, te salitru, uz obećanje da će ostalo stići ubrzo. Bio je u dobrim vezama s knezom Danilom, pa se navodi da je posredovao u njegovom vjenčanju s kćerkom tršćanskog kapetana Marka Kvekića. Knez Danilo ga je i posjetio 1852. kad je išao za Petrograd preko Trsta (što je bio uobičajen put za srpske i crnogorske političare tog vremena) radi priznanja svog položaja od strane Rusije.
Tih godina Gopčević nabavlja još jedrenjaka, i to: 1853. gradi u Malom Lošinju bark Pace (Mir) od 487 tona, a kupuje drugi bark Resolution građen u Engleskoj od 366 tona, dvije nave Impareggiabile (Nesuporediv) od 632 tone i Villutu od 462 tone, obje građene u Sjedinjenim Državama, te brigantin Elleno građen u Grčkoj (256 tona).
Iste godine stradao mu je brik Sir Robert Peel kod otoka Jurapolo. Zajedno s barkom Indifferente (Ravnodušan) od 316 tona, sagrađenim 1825. u Bostonu, Gopčevićeva flota jedrenjaka 1853. godine ima 21 brod s ukupno 8.341 tonom. U suvlasništvu ima brigantin Milost od 398 tona, građen 1850. u Trstu (s obitelji Radoičić); brik Uredan (356 tona, Rijeka, 1850., suvlasnici Radoičić, Tomić i Matović); brigantin Re Davide (192 tone, Rijeka, 1852.) sa Sbutegom, brik-škunu Dispaccio (Vijest) od 183 tone, građenu u Engleskoj 1820. (sa Sbutegom) i brigantin Zvonimir od 186 tona građen u Americi (sa Fatuttom), tako da njegova cjelokupna flota broji tridesetak brodova, od kojih je desetak, s više od 4.000 registarskih tona, sagrađeno u Rijeci.
Kao brodovlasnik na vrhuncu je ekonomske moći, tako da u ukupnom brodarstvu Trsta sudjeluje s impresivnih 10 %. Ustvari, najvažniji je brodar u gradu vezan uz jedrenjake, i to u konkurenciji velikih Morpurga, Minerbija, Rallija, Strudthoffa i Reyera. No, nova konkurencija je Tršćanski Lloyd koji se ubrzano diže sa svojim parobrodima, naviještajući novo doba i nove odnose snaga u pomorskoj trgovini. Ipak, Gopčević stiže iznijeti i prijedlog uređenja sasvim nove tršćanske luke, što dovoljno govori o njegovom položaju u gradu, neovisno od toga što je sve ostalo samo na papiru.
Sveta Alijansa
U pismu od 23. lipnja 1853. knez Danilo mu zahvaljuje na velikoj pomoći koju je dao tijekom rata s Turcima 1852.-1853., “kad je na vazi visila propast ili oslobođenje Crne Gore”. No njihovi srdačni odnosi ubrzo su bili narušeni, a počeli su i njegovi ozbiljni ekonomski problemi. Za oboje je krivo izbijanje Krimskog rata 1853. godine. Rusi su zauzeli Moldaviju i Vlašku, što je isprovociralo reakciju Turaka i Engleza, kojima su se priključili i Francuzi. Englezi su odlučili iskoristiti priliku kako bi uništili rusku mornaricu u njenoj glavnoj luci i počeli su s opsadom Sevastopolja u listopadu 1854., a zauzeli su ga u rujnu 1855. godine (tim ratom prestala je postojati Sveta Alijansa, tj. Austrijanci su izdali Ruse, kao i Prusi. Austrija se možda bojala da bi im engleska mornarica mogla nanijeti velike štete u Jadranu. Svakako austrijska politika pod carem Franjom Josipom bila je sve samo ne vizionarska. op., T.T.)
Gopčević nagovara kneza crnogorskoga Danila da zarati na Turke i nudi mu 3 milijuna forinti, što je teška ludost. Čiji je to novac, nije valjda Gopčevićev? Gopčević je zakupio u Rusiji velike količine žita, radi Krimskoga rata nije ga mogao izvesti pa dolazi do stečaja od 15 milijuna franaka.
Razgovor s ruskim carem koji mu nudi sve moguće pogodnosti, pa i izostanak karantena nije puno pomogao. Bankrot je tu, i to u vrijeme kada je Trst željeznicom spojen sa Bečom i kada mornarica najviše napreduje.
Slom živaca 1858. godine i samoubojstvo 1861. su rezultat neoprezne trgovine.
(Svršetak u sljedećem broju)
