Srbijanski Cigani poplavljuju zagrebačke krčme
Naš sjajni stilist i suptilni mislilac A. G. Matoš nije samo utjecao svojim viđenjima na velikane Krležu i Tenžeru već je i dao točne opservacije nekih naših narodnih boljetica. Matoš je oštar poput francuskoga floreta, a i kada piše “u rukavicama” udara gromovito.
“O, da sam i stranac, Zagreb bi mi se sviđao kao malo koji grad. Sa životnim oblicima embrionskoga velegrada ima sve prednosti zdravog i slikovitog ladanja. Postane li Zagreb hrvatski Pariz i bude li se i dalje ovako razvijao, dosegnuvši svojim palačama i tvornicama Savu i ispunivši svojim zgradama lijepi prostor od Černomerca do Maksimira, naši poetični i prirode željni potomci zaviđat će nam na vremenu kada prolažahu našim ulicama kola natovarena mirisom sijena zagrebačkih sjenokoša, kada je Zagreb, bijeli naš Zagreb, bio grad vrtova, zraka i svjetla. Jer Zagreb je prema velegradima europskim još pravo ladanje, pa kada bijaše riječ o zagrebačkom groznom “traču” i o Stubici pravo reče prijatelj: – Znate li za razliku između Stubice i Zagreba? Stubica je grad, a Zagreb je selo.”
“Na čitavom svijetu nema možda šetališta, hrastovog šetališta kao Tuškanac.
Drveće u renomiranoj Bulonjskoj šumi kraj Pariza je prava karikatura našeg Tuškanca, o maksimirskim divnim dubovima punim sjene, okrepe i mira, da i ne besjedim. Ne znaš je li ljepši izlet na Savu, opjevanu bukolikom kista Kovačevićevog (Ferdo, 1870. – 1927.), ili u sela Gračane i Šestine, u Maksimir, Vrapče ili Podsused, Strossmayerovo šetalište, Cmrok, Mirogoj; župni, utješljivi vidici, a sve to sakriveno pod zelenim, misterijskim ćutanjem (!) Zagrebačke gore sa Sljemenom, odakle u biljuru (turc. kristal) etera kao kruna hrvatska i svila banskog junačkog barjaka prelijeva zlato nikad neosvojenog, nikad nepregaženog našeg starog rusaga (mađ. država): Reliquiae Reliquiarum! A želite li zakloništa eno vam grabrovog drvoreda pod lipama Sv. Ksavera ili remetske kotline, gdje su grane još pune meditacije templara u zatišju bukovačkog Pana. – O beata solitudo, o sola beatitudo!” (lat. o blažena osamljenosti, o osamljena blaženosti)
“Priznajem da mi se Zagreb mnogo više sviđa od Zagrepčana. Zagreb je Zagreb, Zagreb je hrvatski glavni grad tek imenom. Velikog dijela naše aristokracije koja nekad napučivaše cijeli plemeniti Grič od Opatičke do Kapucinske i Visoke ulice, nema uopće u Zagrebu. Ti renegati (otpadnici) narodni vole biti posljednji u Kečkemetu (mađarski gradić, op., T.T.) ili Rekawinkelu (jedno austrijsko selo, op., T.T.), no prvi u Zagrebu. I trgovina zagrebačka je u tuđim rukama. Pođite Ilicom od Jelačićeva trga do Mesničke ulice; sramota, bruka, same strane firme i tuđa, tuđinska imena! Naša Akademija još uvijek nije hrvatska! (tzv. JAZU, op., T.T.)
Hrvatske industrije uopće nema. Vlada je danas također protuhrvatska, kao i komunikacije, koje usred najljepšeg Zagreba vrijeđaju mađarštinom državne željeznice i invazijskog kolodvora. Dolnji grad toliko je impregniran tuđinštinom, da Dolnji grad i nije više pravi Zagreb.
Jedini zavod od realne koristi je Obrtna škola. Ostali zavodi stvaraju zavisnu inteligenciju, popove, profesore i beamtere (činovnike). Imamo i zavod za fabrikaciju histerije i ženskoga proletarijata: Licej. U kazalištu govori svaki glumac drugim naglaskom. Kada je židovski praznik svi su naši dućani zatvoreni osim firme Frank i Sinovi. Naš promet je kukavan i osim commis voyageura (fr. trgovačkih putnika) gotovo i nema putnika u Zagrebu. Pravo provincijalno mjesto gdje ne možeš naći ni svjetskih novina kao Journal des Debats i velikih svjetskih revija. Hrvatskog salona gdje bi se davao ton hrvatskom društvenom životu nema u tom nesrećnom gradu. Posilović (nadbiskup) i Rauch (ban) imaju sobe a ne hrvatske salone, a tko ima salon u Zagrebu, ima salon švapski i židovski.
O javnoj biblioteci ili pučkom sveučilištu ni govora. U književnosti brane demokratski listovi nečuvenu tezu da hrvatski književnik ne treba pravilno znati hrvatski. Višeg hrvatskog društva u Zagrebu nema, pa je društveni viši roman ili fina društvena komedija zagrebačka pium desiderium (pobožna želja), neizvedivost. Hrvatski karakter ima u Zagrebu tek purgarija i proletarijat, ali ta purgarija i to probuđeno radništvo polako ali sigurno osvaja od tuđinske misli i kapitalizma tuđinskog taj lijepi, stari, dobroćudni grad snagom hrvatstva i snagom demokracije. Onog časa kad u Zagrebu onemogućimo svaki izbor tuđinskog izmećara, onog časa je u cijeloj Hrvatskoj tuđem izmećarstvu odzvonilo! Prvi izbori će pokazati je li Zagreb – Zagreb i hoće li nam usred Zagreba sjesti za vrat narodni izdajice!”
“Dok se u Zagrebu nameće mađarština, nijemština ga je već davno osvojila. Svaki Švaba može se u Zagrebu osjećati kod kuće kao u Hamelnu ili Rekawinkelu, može živjeti i umrijeti među nama a da ne nauči ni beknuti hrvatski. Visok vladin i vrlo uplivan činovnik, služeći kod nas nauštrb domaćih sinova već dvadesetak godina, nije kao ni pokojni zubar Hafner, naučio ni riječi naroda koji ga tako dugo, ponizno i tako dobro hrani kruhom kojega tu ima za sve samo ne za Hrvate… Ukoliko ima u Zagrebu kulture ona je produkt njemački, pa još iz druge ruke. Pođite pred knjižarske izloge i što nađoste? Samo njemačke knjige. Naše su knjižare leipziške podružnice. Pošto nisam, otkako čitam francuski, prijatelj njemačke lektire, očajavao sam ne nalazeći po zagrebačkim knjižarama baš ni traga francuskim izdanjima, koja nisu moda za Zagreb jer su moda za Berlin i Beč. Kod nas ima dosta prijatelja slavenskih kultura, ali ne mislite da ćete u našim knjižarama naći ruskih i poljačkih knjiga i časopisa. Unatoč našem serbo – i čehofilstvu mi u naprednjačkom i slavosrpskom (misli na Hrvatsko srpsku političku koaliciju na vlasti, op., T.T) Zagrebu ne možemo naći ni čeških ni srpskih publikacija.”
“Jedina sveučilišna knjižnica ima ponešto, ali tamo nemaju pristupa novinari i književnici nisu li članovi liječničkog ili pravničkog društva. Ušavši kao kaurin u džamiju u taj posvećeni krug gdje nema mjesta nama mizerijama od hrvatskog pera, nađoh cijelu seriju stranih revija – nerazrezanu. Zemlja kupuje dakle te listove sa tom hvalevrijednom svrhom da se ne čitaju. U drugom svijetu kupuju se strane publikacije da se čitaju, kod nas da se ne čitaju. Ako je to svrha sveučilišnoj, jedinoj našoj narodnoj biblioteci, ona je mogla svoj blagotvorni utjecaj sasvim lijepo vršiti i bez knjiga. U Zagrebu je dakle vrlo mučno doći do knjige koja nije švapska. Zato je tu tako teško intelektima koji žele izaći iz niveaua podoficirske kulture.”
“Naše plemstvo skiće se po tuđini, a naše građanstvo nema dosta ugleda, svijesti ili novaca za osnivanje viših oblika društvenog života. Zato je obilježje zagrebačkog društva birokratizam, dakle pustinja, čičikovština, (Čičikov, lik Gogoljev u kritici birokratizma “Mrtve duše”) Sahara. Životni ideal: penzija, puna penzija! Birokrat je pametan bez knjiga i zato u Zagrebu nema knjiga, barem knjiga za čitanje. Birokrat nije osobit rodoljub i zato u Zagrebu ima tako malo patriotizma.
Birokrat voli sjedjeti, počivati se što jeftinije, i zato je Zagreb pun kafana.
Birokrat nije sportsman i zato u Zagrebu pored svih nastojanja nema sportova, pa ne znam grada gdje viđate npr. manje jahača… Naš glavni sport je alkohol i politika. Gledajmo samo veći skup Zagrepčana, npr. na glazbi na Zrinjskom trgu. Dovedite amo stranca, i on će se osjećati kao u Austro Ugarskoj, ali ne kao u Hrvatskoj. Nema sumnje da je invazija srbizma modificirala zagrebački karakter. Dok su hrvatski trgovci propadali ili pobjegli u rentu, srpska organizacija je otvorila pored banke svu silu srpskih dućana i poduzeća što sa našim novcem šire sferu srpskih ekskluzivnih interesa. Srpstvo prodire u Zagreb polagano ali sigurno, pomagano većinom zavedenih i kratkovidnih hrvatskih stranaka. Srbijanski Cigani poplavljuju zagrebačke krčme. Srpske pjesme prodiru preko vojnika, radnika i đaka sve do sela u našoj okolici. Već se i u svjedodžbama naš jezik zove srpski. Srpstvo postaje sve više mjerilo hrvatstva. Zagreb je jedini grad na svijetu gdje hrvatstvo Hrvata kompromituje. Akademija se naša i danas stidi hrvatskog naziva. Većina naših novina nije hrvatska ni stilom ni duhom. Naše tramvaje vuku umjesto elektrike paćenici koji u mladosti bijahu čak i konji, pa sam se često pitao zašto se ne upotrijebe volovi ili magarci za tu nelukrativnu (neunosnu) funkciju, barem dotle dok za nju mađarska financijska politika ne osposobi Hrvate. Skupoća pak zagrebačka će doskora postati poslovična, kao da Zagreb nije centar poljodjelske već industrijske zemlje. U Zagrebu živu jeftino samo bogataši i stanovnici Mirogoja (groblje zagrebačko), s tom razlikom što ovi posljednji ne plaćaju hrane.
Pa ipak, i ovakav kakav je, Zagreb je za nas Zagrepčane najljepši grad na svijetu.
Ako nije još simbol višeg hrvatstva i jezgra hrvatske misli, on će to postati. Pored svih nedaća on raste, cvate, širi se, pretvarajući se iz grada u velegrad, iz upravnog središta u grad industrije i rada. Nema sumnje da bi se u času naše ekonomske samostalnosti savska obala pretvorila u zagrebački škver. Ali gdje je to!”
(Svršetak u sljedećem broju)
