Paganija–Srednja Dalmacija zemljopisno nedefinirani pojam
„Srbi su se naselili na prostoru današnje Srbije u ranom sedmom veku n.e., stvarajući sedam posebnih plemenskih oblasti“, tvrde u Srpskom veleposlanstvu u Washingtonu http://www.washington.mfa.gov.rs/lat/serbiatext.php?subaction=showfull&id=1348053399&ucat=119&template=MeniENG&#disqus_thread (pogledano 14. 2. 2022.)
– Raška/Rascia (današnja Zapadna Srbija i severna Crna Gora),
– Bosna (koja se nije razlikovala od Raške do XII. veka),
– Zahumlje (zapadna Hercegovina),
– Travunija (istočna Hercegovina),
– Paganija (srednja Dalmacija)
– Duklja/Zeta (prethodnica današnje Crne Gore)“
Uz napomenu da je Paganija–Srednja Dalmacija zemljopisno nedefinirani pojam, na koja se točno mjesta odnosi. Srbi tako postave nedefinirano pojmove da bi mogli manipulirati i po potrebi širiti područje kako im u danom momentu odgovara. Paganija, Zahumlje i Travunja su dijelovi Crvene Hrvatske, odnosno naseljeni Hrvatima. Duklju/Zetu, prethodnicu današnje Crne Gore i Rašku su naselili Srbi. Srbi su s obzirom na teritorij pod Bizantom, kršteni u pravoslavlju.
Po nekim izvorima Srbi su dobili od cara Heraklija područje istočno od Duklje i nazvali je Rašijom ili Raškom. Prvi srpski knez zvao se Višeslav, a dinastija Višeslavovića vladala je Raškom od 750.-959. godine.
Prve sukobe -ratove Srbi su vodili tijekom 9.stoljeća .Bugarski car Simeon pokorio je Rašku koja se predala bez borbe. Bugari su ušli u pustu zemlju, zatekli prazna naselja, jer se stanovništvo povuklo u šume, gudure i planine. Jedan dio sa Vladarom je utekao i stavio se pod zaštitu hrvatskog kralja Tomislava.
Tomislav je Simeuna dva puta porazio do nogu 924. i 927. godine.
Srpsko junaštvo očitovalo se u kolektivnom bježanju pred neprijateljem, pa bježanija postaje zaštitni znak srpskih ratnika.
Nakon povratka iz hrvatskog izbjeglištva, kada su spašeni pobjedom kralja Tomislava nad Bugarima, Srbi obnavljaju svoju državu na čelu sa knezom Časlavom. Časlav je bio posljednji poznati vladar najstarije srpske dinastije. Srbi se bezuspješno pokušavaju osloboditi Bizantinaca, pa je Stefan Nemanja veliki župan i osnivač Nemanjića i 1172. godine postao bizantinski vazal. Stefan Nemanja crkveno ime Simeon, prvi je svetac Srpske pravoslavne crkve. Uspio je sina oženiti Bizantinskom princezom Eudoklijom te time ojačati položaj svoje obitelji. Iza njega su ostali njegovi sinovi Vukan, Stefan i Rastko.
Najmlađi Rastko je 1191. godine otišao u svećenike i uzeo ime Sava. Odigrao je ključnu ulogu u osnivanju Srpske pravoslavne crkve. Godine 1219. postao je Srpski arhiepiskop. On je udario temelje Srpskog pravoslavlja u duhovnom i organizacijskom smislu. Arhiepiskop Sava pokrenuo je stvaranje novih episkopija, obrazovanje svećenstva i srpsku književnost ranog srednjeg vijeka.
Nakon odlaska u manastir Hilandar svoga oca Stefana (Simeuna) najstariji Stefan okrenuo se prema zapadu oženivši se po drugi puta Mletačkom princezom Anom Dandolo. Time je htio ishoditi od Rimskog Pape Inecenta III kraljevsku čast. Poslao je svog brata Savu u Rim, ali mu je tek iz drugog pokušaja Papa Honorije III dao blagoslov za krunidbu. Okrunio je Sava svog brata Stefana krunom donesenom iz Rima 1217. godine i Stefan postaje prvovjenčani kralj Srbije, a Srbija time postaje Kraljevina. Rušenjem Bizantinskog carstva, pod naletom Križara, nastale su nove okolnosti na Jugoistoku Europe. Usporedo sa jačanjem Ugarske, jačale su i Bugarska i Srbija. Balkanski poluotok podijelio se na dva različita svijeta. Sa istočne strane Srbija i Bugarska, koje su pripadale Bizantinskom utjecaju, a na Zapadu Latinske države, Mletačka republika, Rim, Hrvatska i Ugarska.
Srbi su često smjenjivali i zbacivali vladare. Najdulje se na vlasti zadržao kralj Milutin iz loze Nemanjića (1282.-1321.), gotovo 40 godina, te se u njegovo vrijeme razvilo rudarstvo, graditeljstvo i umjetnost. Sagradile su se zadužbine, manastiri i oslikavali se freskama.
Nakon smrti kralja Milutina razvila se velika borba za vlast u Srbiji u kojoj je pobijedio Car Dušan 1346. godine i uspio proširiti granice Srbije. Važno je što je Dušan donio prvi pravni akt-Zakonik, kojim su uređeni odnosi u državi. Ovaj je dokument ustvari prvi Ustav srednjovjekovne Srpske države.
Nakon Nemanjina sina Stefana Prvovjenčanog (1196.-1227.), vlast preuzimaju prvi Stefanovi sinovi Radoslav (1227.-1234.), Vladislav (1234.-1243.), Uroš I. (1243.-1276.). Tada su na vlast došli Uroševi sinovi Dragutin (1276.-1282.) i Milutin (1282.-1321.). Milutina je naslijedio njegov sin Stefan Dečanski (1321.-1331.) nakon kojeg je na prijestolje došao Dušan Silni (kralj od 1331. do 1346. i car od 1346. do 1355.). Posljednji Nemanjić u izravnoj liniji bio je Uroš II Nejaki, koji je vladao srpskim krajevima od 1355. do 1371. godine.
Ne samo kralj Radoslav, kralj Uroš I. i car Dušan proglašeni su svetima. Zbog značajnog broja kanoniziranih vladara, Srpska pravoslavna crkva stoljećima njeguje kult ove loze, koju među pravoslavnim stanovništvom nazivaju i „svetom lozom“. https://www.danas.rs/zivot/stefan-nemanja-ratnik-monah-i-svetac/
Međutim sredinom XIV. stoljeća pojavila se nova sila na ovim područjima, koja će stoljećima krojiti sudbinu naroda Jugoistočne Europe. To su Osmanlije ili Turci, koji su u svom pohodu prema Europi porazili Srbe najprije u bitki na rijeci Marici 1371. godine. I to je početak kraja Srpske države. Nakon bitke na Marici zavladala je, glad, strah i panika među stanovništvom, pojačana smrću Cara Uroša, sa kojim se ugasila dinastija Nemanjića.
Ubrzo je uslijedila 1389 godine Kosovska bitka, koja je imala dalekosežne posljedice na Srpsku državnost. Turci su malo pomalo osvojili Srbiju i 1459. godine pobjedom u bitci za Smederevo u potpunosti pokorili Srbiju. Od tada pa do 1868. godine Srbija je bila pod Turskom vlasti kao vazal, a Srpski su Knezovi bili Turski vazali a Srbija podčinjena, zavisna država. Sama riječ vazal znači rob, pokoran čovjek, podanik, sluga pokorni svog gospodara. Taj odnos Turaka prema Srbima kao podaničkom i pokornom narodu ostaviti će teške posljedice na memoriju i ponašanje cijelog srpskog naroda. Oslobođenjem od Turaka Srbi su počeli razmišljati o obnovi Srbije kao novog Dušanovog carstva i tu je početak velikosrpske ideologije.
Progon Bogumila
Bogumili. Patareni ili Katari su bili slavenski kršćani koji nisu priznavali vlast ni bizantske ni rimske crkve. Njihovo učenje, bogumilstvo, proširilo se u Rašku iz Makedonije, koja je bila njihovo središte.
Zvali su ih i babuni, po makedonskoj planini Babuni.
Živjeli su jednostavnim životom, materijalna dobra nisu im bila važna, a crkvenu moć i bogatstvo dovodili su u pitanje. Propovijedali su slobodu, poticali narod na neposluh prema gospodarima, zagovarali povratak izvornom kršćanstvu, odbijali sudjelovati u vojnim pohodima, a njihovo učenje bilo je prihvatljivo običnim ljudima, ali i plemićima.
Broj bogumila u doba Stefana Nemanje narastao do te mjere da su neizbježno predstavljali rizik za njegovu vladavinu, tim više što su i neki velikaši bili bogumilske pristaše. Na taj način odupirali su se Nemanjinoj centralizaciji vlasti.
Potaknut križarskim pohodom protiv bogumila, koji je Katolička crkva već vodila nad zapadnoeuropskim bogumilima na čelu s papom Inocentom III., Stefan Nemanja je 1186. godine sazvao veliki sabor i objavio početak obračuna sa svima koji ne priznaju pravoslavno kršćanstvo.
Uslijedili su okrutni progoni bogumilskog stanovništva, oni koji su se odbili pokrstiti spaljivani su, ubijani, oduzeta im je zemlja…
Mnogi od njih potražili su utočište u susjednoj Bosni, a mnogi su našli utočište u planinama, pa su i kasniji srpski vladari nastavili borbu protiv bogumila, a Dušanov zakonik je sadržavao točne odredbe koje su se odnosile na pripadnike te sekte. https://hrcak.srce.hr/file/342424
Dr. Ivo Pilar proučavao je Bogumile u kontekstu srednjovjekovne hrvatske države u Bosni https://povijest.net/2018/?p=710
“Bogumili predstavljaju kod nas kontinuum onih primitivnih prasnaga koje nisu htjele da se podrede organiziranom nasilju feudalnih baruna, ni rimskih, ni bizantinskih biskupa”– Miroslav Krleža
Raskol ili šizma, u Kršćanskom svijetu dogodio se 1054. godine podjelom na zapadnu, Katoličku crkvu sa sjedištem u Vatikanu i na istočnu, Pravoslavnu crkvu sa sjedištem u Carigradu ili kada su ga zauzeli muslimani Carigrad, s napomenom da se ta podjela odrazila i na ukupnost odnosa Istoka i Zapada. Razlika funkcioniranja između tih dviju kršćanskih Crkvi je između ostalog u vrhovnom poglavaru. Katolička crkva zadržala je kakvo-takvo jedinstvo pod Papom, a u Pravoslavnoj crkvi su stalni prijepori između Patrijaršija, jer da bi bila priznata pojedina Pravoslavna crkva moraju se suglasiti sve Patrijaršije, mada Carigradska ipak ima primat.
(Nastavak slijedi)
