SOLUS CATHOLICUS – Pravila pristojnog ponašanja

Hrvatskim političarima treba malo više samosvijesti

Svaki puta kada posjećujem nekoga poznanika ili prijatelja u njegovom domu nastojat ću poštovati gostoprimstvo koje mi pruža kao i njegovo široko srce kojim mi pokušava ponuditi i staviti pred mene sve ono što ima. Na to me obavezuju pravila pristojnoga ponašanja prema tom poznaniku i prijatelju. Ta ista pravila mi neće dopustiti da nekome solim pamet ili mu određujem kako će organizirati život u svojem domu, gdje će koji komad namještaja staviti, kako će se ophoditi prema svojim ukućanima, naravno, ako situacija nije tako jako ekstremna. Ali to bi bili vrlo rijetki slučajevi. Vjerujem da, kada bi došao u posjet tom svojem prijatelju i pokušao ga uvjetovati ili mu određivati kako će živjeti u svojem domu – da bi mi taj prijatelj vrlo brzo pokazao vrata svojega stana ili kuće. Jer, poštovanje gostoprimstva ili načela ponašanja u tuđoj kući obvezuju me da time poštujem i vlasnika tuđeg doma. Ako to ne poštujem, bit ću torpediran van – i to vrlo brzo. Jer – bezobrazluk se ni po koju cijenu ne može tolerirati, bez obzira od koga došao i tko god ga širio.

Nicholas Dean

Nije prvi puta da nam u domovinu znaju doći pojedinci – diplomati, političari, razni direktori centara i provokatori koji nam bezprizorno i bezobrazno sole pamet i određuju npr. koja će stranka poslije izbora biti na vlasti, koga ćemo postaviti na odgovorna mjesta u izvršnoj vlasti („slučaj“ Hasanbegović), te kako ćemo se i na koji način postaviti prema vlastitoj povijesti. Mislim da ni u tim ljudima ne bi bio toliko veliki problem da oni nemaju u onoj zemlji kojoj sole pamet „kvislinge“ koji im na sve moguće načine služe. Čini se da hrvatskim političarima treba malo više samosvijesti kako bi svim tim provokatorima izvana na lijep i kulturan način kao odgovor na bezobrazluk i uvjetovanje jednostavno pokazali vrata i poručili im da ne trebaju niti dolaziti ako im se ne sviđa. Ali vjerujem da nije temeljni problem u pojedinim strancima koji sa Hrvatskom imaju svoje interese, te nam na temelju toga žele krojiti politiku. Najveći problem su naši „kvislinzi“ koji čitavo vrijeme u Hrvatskoj provociraju i izmišljaju nekakvo ustaštvo, govore i pametuju o tzv. „fašizaciji društva“. Čak štoviše, čini se kao da se kod nas javlja pošast intelektualnog nepoštenja da se o zločinima za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća gleda selektivno.

Stvari se ne promatraju iz perspektive integralnog humanizma kojim bi se osudili svi totalitarni režimi. Naši ljevičari traže „dlaku u jajetu“, u njihovim mentalnim sklopovima kao da ima nešto destruktivno, te snagom te destrukcije i izmišljanjem nekakvih ustaša proizvode nove ideološke sukobe u javnom životu i samo tako opterećuju nove generacije. I ne samo to. Oni svoju vlastitu zemlju u kojoj žive kleveću po stranim medijima govoreći kako se u Hrvatskoj razvija fašizam, što je apsolutno suprotno. U Hrvatskoj je komunizam, istina, poražen na onoj političkoj razini, ali je ostao živjeti i opstoji kao Veliki Crveni Zmaj na metafizičkoj razini i progoni na sve moguće načine sve one koji ne razmišljaju kao njegovi sljedbenici. Oni se izgleda i na političkoj razini, i na svim drugim razinama, osobito kulturnoj ne mogu pomiriti da su izgubili vlastite pozicije i da više ne mogu uživati privilegije koje su uživali za vrijeme vlade bivšega premijera Milanovića. Zbog toga su bijesni. Zbog toga vrijeđaju, psuju, etiketiraju svoje neistomišljenike i koriste klasičan govor netrpeljivosti. I sve im se to tolerira od vodećih ljevičarskih političkih i drugih elita te provenijencije. U Hrvatskoj vladaju nemoralna dvostruka mjerila. Normalno je zgaziti javno nekoga domoljubnoga Hrvata, vrijeđati ga, poniziti ga. Čak štoviše, imam osjećaj da bi pojedini ljevičarski ekstremisti koji na takav način vrijeđaju svoje neistomišljenike krenuli i prema fizičkoj likvidaciji kada bi to mogli i za to imali uvjete. I to je ono što je strašno. Sve ove podjele nužno je nadići snagom tolerancije i dijaloga, bez obzira koliko su ljevičari netolerantni, jer teži put jest onaj koji iscrpljuje, ali isplati se njime ići. Domoljubna Hrvatska mora odabrati teži put, bez obzira na podmuklu Antihrvatsku koja joj neprestano prijeti.

Pavle Primorac