Težak udarac antifašističkoj histeriji

Josip Kljaković-Šantić razobličio subnorovsko-komunističko-velikosrpske laži

 

 

Govor na predstavljanju knjige Josipa Kljakovića-Šantića JASENOVAC – ENIGMA HOLOKAUSTA 15. travnja 2016. u Dvorani Vijenac na Kaptolu 29 a

Poštovane dame i gospodo!

Često izgovorene riječi na početku pradstavljanja knjiga: „Čast mi je!“, večeras doista nemaju protokolarno, nego stvarno značenje. Naime, čast mi je večeras biti ovdje s govornicima, posebice s g. Josipom Kljakovićem-Šantićem autorom knjige: Jasenovac – enigma holokausta ali i sa svima vama jer u sadašnjem prevladavajućem ozračju u Hrvatskoj, za to je potrebna hrabrost. U sadašnjoj antifašističkoj histeriji u kojoj se uporno i sustavno Hrvatska stavlja na nacistički stup srama, nastoji prikazati državom u kojoj je na djelu fašizacija, i u kojoj gotovo iza svakoga ugla viri ustaša, hrabrost je sudjelovati u predstavljanju knjige koja dovodi pod upitnik antifašističke dogme o jasenovačkomu logoru, brižno desetljećima njegovane od subnorovsko-komunističko-velikosrpskih, a radi istine dodao bih, svjestan da je to svojevrstan javni harakiri, i židovskih „genijalaca“, imajući u vidu sramotnu ulogu nekih istaknutih židovskih ustanova i uglednika, koji su dugi niz godina podržavali megalomanske brojke o žrtvama u jasenovačkom logoru!

Nažalost, ne treba se zavaravati da će sadašnje antifašističko ludovanje zavšiti tek na medijskoj razini tj. razapinjanjem svih onih koji pozivaju na znanstveni razgovor o nizu jasenovačkih tema, kao npr. o obrtničkoj školi električarskog, automehaničarskog i stolarskog smjera, koja je bila organizirana ne samo za malobrojne učenike u logoru nego i iz Jasenovca i okolnih mjesta, o čemu postoje još živući svjedoci, zatim o broju do sada iskopanih ostataka žrtava iz masovnih grobnica i brojnim drugim povijesno utvrđenim činjenicama. Osobno vam mogu posvjedočiti da medijsko prozivanje brzo prelazi na „višu“ i „konkretniju“ razinu (to je upozorenje i svima vama), pa nakon što mi je psovana „ustaška majka“ dobio sam i jasnu poruku: „Bando klerofašistička ćemo vas klati kao 1945.“ Zato sam se odlučio za kratki osvrt, koji će biti prožet i osobnim, možda i preemotivnim i za mnoge „tvrdim“ promišljanjima.

 

Moja pokojna majka Terezija, žena s tek dva razreda pučke škole nije nikada u životu vidjela ni jednoga ustašu jer ih kod mene u Subotici jednostavno nije ni bilo. Učila me je s pokojnim mužem Stipanom kako treba voljeti svoj hrvatski narod i to joj je bila sva politička aktivnost za života. A danas je, eto, ona za antifašističke bolesnike „ustaška majka“. Istina, naišao sam na popis u knjizi Bogdana Krizmana, u kojemu se spominje i nekolicina mojih suzavičajnika, koji su otišli na obuku u ustaški kamp Janka Puszta u Mađarskoj, nekoliko godina nakon ubojstva Stepana Radića. Oni, dakle, sigurno nisu bili nikakve zvijeri ili koljači, nego iskreni hrvatski rodoljubi i domoljubi koji su se htjeli otarasiti srpskoga jarma, svjestan svih posljedica ove tvrdnje kako nije svaki ustaša bio zločinac, što je danas uvriježena tvrdnja. 

 

 Najprije, moram zahvaliti g. Kljakoviću-Šantiću što je prije, otprilike, pola godine imao povjerenja u uredništvo Glasa Koncila i poslao mi dio svojih najvažnijih znanstvenih spoznaja svoga višegodišnjeg mukotrpnog kompjuterskog istraživanja, koji govore o genezi znanstvenog beščašća djelatnika Javne ustanove spomen-područja Jasenovac tj. njihova internetskog popisa žrtava. Kakav je to bio, bez pretjerivanja, svojevrsni „kopernikanski obrat“ na tome području pokazuje blokiranje te mrežne stranice na mjesec i pol dana (ne znam točno koliko je to trajalo) nakon šokantnih podataka objavljenih u Glasu Koncila o 14.000 „kloniranih“, zapravo umjetno umnoženih, žrtava.

Tomislav Vuković

 

Osobno smatram da bi bilo pošteno, ako se iz godine u godinu traži od najviših hrvatskih čelnika i svih hrvatskih naraštaja, da na obljetnicu proboja zatočenika iz jasenovačkog logora osude već davno osuđeno, ispričaju se, pokaju, priznaju i pepelom pospu svoje glave, zbog povijesne činjenice stare 75 godina, da se po istim kriterijima, istoj metodologiji i istoj pravednosti, hrvatskome narodu također zbog nekih povijesnih činjenica upute, i to baš svake godine, riječi isprike, osude, priznanja, kajanja i posipanja glava pepelom.

Konkretno, bilo bi dobro i pošteno da se Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj i Savez antifašističkih boraca Hrvatske svake godine dana 22. travnja ispričaju hrvatskome narodu zbog sramotnog polustoljetnog podržavanja i šutnje o mitomanskom i mitologijskom broju od 700.000 žrtava u Jasenovcu.  

Zatim, bilo bi dobro i pošteno da se g. Ognjen Kraus svake godine javno ispriča hrvatskim katoličkim vjernicima dana 17. rujna zbog sramotnog povijesnog događaja iz g. 1946. Citiram:

 

JAVNO TUŽILAŠTVO N.R. HRVATSKE

Br. Pov. 171/46

U Zagrebu, 17. rujna 1946.

 

KOMANDI NARODNE MILICIJE

                                           Z a g r e b

 

Lišite odmah slobode Dr. Alojzija Stepinca, Zagreb, Kaptol, Nadbiskupski dvor, i stavite ga u pritvor javnog tužioštva za grad Zagreb.

Uredovanju će prisustvovati referent krivičnog odjeljenja Javnog tužilaštva N.R. Hrvatske, Dr. Božidar Kraus.

O izvršenju ovoga naloga dostavite mi obavijest.

Primjerak ovog naloga uručite osumnjičeniku prigodom lišenja slobde.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

        

                                   Javni tužilac

                                   Narodne Republike Hrvatske

                                   Jakov Blažević

 

Citirani dokument u kojemu se spominje otac g. Ognjena Krausa nalazi se u Hrvatskome državnom arhivu, Alojzije Stepinac, fond 1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, kutija 6, omot 65, pdf. 005.

 

Zatim, bilo bi dobro i pošteno da se g. Slavko Goldstein svake godine javno ispriča hrvatskome narodu i svim hrvatskim građanima, posebice udovicama i djeci poginulih hrvatskih branitelja, dana 29. rujna zbog sramotnog povijesnog događaja iz 1991. Citiram:

 

»U razgovoru sa nama Ljubica Tintor je uporno tvrdila da je za nju intervenisao Slavko Goldstein, poznati hrvatski izdavač i publicista jevrejskog porekla, te je po osnovu njegovog urgiranja oslobođena iz hrvatskog zatvora… Ljubica je nakon odlaska iz CK KPH radila kod Slavka Goldsteina u njegovoj izdavačkoj kući 'Liber' i bilo je realno da Goldstein u datoj situaciji može intervenisati za nju. Danas se po hrvatskoj štampi špekuliše i tvrdi da je Goldstein intervenisao preko Josipa Manolića, što je sasvim moguće jer niži 'kalibar' i nije imao tu snagu niti ovlašćenja da pusti Ljubicu iz zatvora.« (Ljuban Karan, Darko Trifunović: »Najveće obavještajne akcije i afere na Balkanu«, Izdavačka kuća „Filip Višnjić“, Beograd, 2016. str. 86.-87.).   

Riječ je o Ljubici Tintor suradnici Kontra-obavještajne službe JNA kodnoga imena „Bezimena“, koja je svojedobno bila tajnica trojice predsjednika CK SKH: Mike Špiljka, Stanka Stojčevića i Ivice Račana, kći visokog dužnosnika nekadašnje Službe državne bezbjednosti Hrvatske, sestra Branka Tintora operativca i djelatnika Službe državne bezbednosti Republike Srpske Krajine, supruga Milana Grkovića značajnog KOS-ova suradnika kodnog imena „S-5 Slobodan“, voditelja internog osiguranja Hrvatskoga Sabora i istaknutog vođe Srpske demokratske stranke u Zagrebu,  koja je puštena 29. rujna 1991. i kasnije vojnim JNA zrakoplovom iz Pule prebačena u Beograd. Autori knjige Karan i Trifunović, visoki djelatnici KOS-a u JNA opisuju je kao „živu enciklopediju“ (str. 76.), čiji su podaci dobro došli vrhu JNA u oružanoj agresiji na Hrvatsku.

 

Zatim, bilo bi dobro i pošteno da se g. Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće svake godine javno ispričaju hrvatskome narodu dana 27. srpnja zbog veličanja sramotnog i zločinačkog povijesnog događaja u Srbu, kada su poklani nevini Hrvati svih uzrasta.

 

Zatim, bilo bi dobro i pošteno da se spodobe iz uredništva srpskih Novosti, financiranih, uz ostale, i od hrvatske sirotinje, svake godine javno ispričaju hrvatskome narodu dana 29. rujna zbog sramotnog ruganja hrvatskoj himni iz g. 2015.. Citiram:

          »Lijepa naša haubico,

          Oj ti švapska cijevi mila,

          Stare salve djedovino,

          Da bi vazda sve pobila!

         

          Mila, kanonado slavna,

          Sila si nam ti jedina.

          Mila, kuda si nam ravna,

          Mila si neselektivna!

 

          Držićevom, Savskom teci,

          Vukovarskom asfalt dubi,

          Pred Lisinskim svijetu reci,

          Da topništvo Hrvat ljubi.

 

          Dok mu Meron suce sije,

          Dok mu ni Haag prijetnja nije,

          Dok mu Srbe grobak krije,

          Haubica nek’ sve bije!«

         

Postavit ću usputno hipotetičko pitanje vezano uz srpsku himnu: Bože pravde – Što bi se dogodilo da se na naslovnici „Hrvatske riječi“, koja izlazi u mojoj Subotici objavi veliki naslov: „Bože, sačuvaj nas njihove srpske pravde“? Autoru bi, sigurno, bilo najbolje da već sutradan nakon objave bude daleko izvan granica Republike Srbije!

 

Na kraju častitam na hrabrosti i izdavaču i uredniku knjige g. Marijanu Majstoroviću, koji je hrvatskoj antifašističkoj javnosti poručio da će se, uz stalno isticane medijske i umjetničke slobode, boriti i za znanstvenu slobodu propitivanja svih kontroverznih tema hrvatske historiografije, među kojima je, svakako, i jasenovački logor.

 

Tomislav Vuković