Sve što radim, slikam, mislim, osjećam, govorim i nastojim, želim biti u dubokoj povezanosti s Gospodinom
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i profesor na splitskoj Akademiji likovnih umjetnosti, Josip Botteri Dini, autor visokog ugleda, snažnog i osebujnog opusa, ovih je dobio Nagradu Andrija Buvina za izniman doprinos kršćanskoj kulturi.
• Gospodine Botteri, nedavno ste dobili Nagradu Andrija Buvina za izniman doprinos kršćanskoj kulturi. Riječ je o dvanaestoj po redu nagradi Dana kršćanske kulture. Doista, vrijedno i časno priznanje.
– Počašćen sam Nagradom Andrija Buvina za doprinos kršćanskoj kulturi na Dvanaestim danima kršćanske kulture u Splitu. Doista, nisam to priznanje očekivao, kao niti jednu nagradu do danas. Velika je nagrada u životu biti obdaren od Stvoritelja i Njemu moći svojim glasom, umom, srcem, bojama i svim oblicima ljudskog rada i umjetničkog stvaranja slaviti. Priznajem kako me je ganuo i skup koji se u prigodi ove nagrade upriličio. Zajednički smo doista slavili Gospodina. Ako se dogodi u životu da naša djela vodi ljude prema gore, da prizivaju uzvišeno, nadzemaljsko, tada zahvaljujemo Gospodinu jer se sa našim malim snagama poslužio za spasenje ljudi.
Splitska nakladnička kuća Verbum utemeljila je ovu nagradu i njima pripada zasluga za ovih dosadašnjih dvanaest dana kršćanske kulture. Ta nakladnička kuća je u potpunosti laička. Prof. Petar Balta i prof. Miro Radalj, kao zauzeti katolički laici, intelektualci, kontinuirano djeluju u hrvatskoj kulturnoj javnosti, ostvarujući slobodu vjerničkih tema i vraćajući u hrvatsku javnost vjeru koja je bila iz nje prognana. Ovu nagradu doživljavam i kao znak slobode vjerskih tema koje umjetnici danas mogu slobodno i javno izlagati, objavljivati. Znamo dobro da je evanđeoskim nadahnućima bio zabranjen izlazak iz crkvenih prostora u javnost a umjetnici su zbog bavljenja religioznim temama bivali najblaže rečeno deklasirani u društvu koje je sebe deklariralo kao napredno i ateističko, predvođeno komunističkom partijom-avangardom radničke klase. Ostatak društva i naroda bili su natražnjaci, klerikalci ili kleronacionalisti. Ova nagrada i o tome govori.
• Katolička kršćanska tradicija nazočna je od samoga početka Vašeg umjetničkog djelovanja.
– Vjernik je ucjepljen na lozu Krista. Mogu reći, oblikovao se moj duhovni život u najužoj povezanosti s Evanđeljem. Osjetio sam, dok sam još bio dijete, kako je najvrijednije što imam i osjećam, blizina Kristova. Sv. Pavao, apostol naroda, govori o Kristu kao o svom identitetu. On više uopće ne osjeća sebe, već kaže: Ne živim više ja, nego Krist živi u meni, i dalje kaže: Meni je živjeti Krist!
Stoga riječ tradicija biva slabašna, kada govorimo o kršćanskoj vjeri.
Sve što radim, slikam, mislim, osjećam, govorim i nastojim, želi biti u dubokoj povezanosti s Gospodinom. Na žalost, život je prebrz. U našem vremenu mi osjećamo brzinu kao neprijatelja. Mi ne uspijevamo zastati i produbljivati bitne teme. Mi ne uspijevamo zaustaviti ni one predivne trenutke u kojima se pojavljuje ljepota.
Kako bi mogli za druge u svojim djelima posredovati istinu, ljepotu i dobrotu, umjetnici bi trebali moći u samoću, jer jedino u samoći čovjek može pobjeći i dobro čuti uzvišene glasove koje hrđa ne izjeda. Niti samoća nije uvijek sama idila. Pustinjom se šulja i sotona. I Krist je iskušavan. Duhovna borba je neizbježna. Kopači dragog kamenja naporno ruju pod zemljom da bi u tami pronašli blistavo zrnce.
„Tražite i naći ćete“! Pozvani smo tražiti smisao našega života.
Kao kršćani imamo Krista, najboljeg vodiča. On nas predvodi štapom i palicom božanske istine.
„Pa da mi je i dolinom sjene smrti proći, zla se ja ne bojim….“
• Opremili ste svojim vitrajima, mozaicima, slikama mnoge sakralne objekte u domovini i inozemstvu, od Bola, Splita, Solina, Omiša, Šibenika, Sinja, Tomislavgrada do Austrije, Italije i Australije. Što je njihova poveznica, temeljna karakteristika Vašeg sakralnog opusa?
– U mojem opusu prevladavaju svete teme. Moj likovni izričaj nije nastao jednom zauvijek, stalno sam radeći tražio najbolje načine u kojima bih ostvario moja viđenja, moje zamisli. Umjetnik se služi umjetničkim sredstvima kako kroz njih iskazao i interpretirao svoje umjetničke zamisli i doživljaje tema koje preko svojih djela šalje u komunikaciju svijetu u kojemu živi. Važno je misliti i na vrijeme u kojemu živimo i služiti se, koliko je to moguće jezikom svoga vremena. Umjetnost je neprestano pratila jezik svoga vremena. Pojedinci su ga i stvarali, preoblikovali. U umjetnosti se ništa ne može htjeti. Voljom se može biti ustrajan i maran ali umjetničko stvaralaštvo je plod dobivenih i njegovanih darova. Stoga, pustite umjetnike neka u svojim osamama ostvaruju svoje misli, ideje, snove, viđenja.
Neki filozofi, bezvjerci, najavljivali su, pa i danas najavljuju smrt umjetnosti, pa prema tomu i nepotrebnost i beskorisnost svih umjetničkih nastojanja i zanosa. Teški anarhizam, koji hara i destruira ljepotu ljudskih odnosa, obrušava se i na umjetnost, kao uzvišene oblike naših ljudskih odnosa. Duhovna stvarnost suvremenog svijeta, ludovanje za prolaznim vrijednotama, koje izluđuju čovjeka današnjice i čine ga bespomoćnim, otrgnulu su ga od smisla njegova postojanja. Čovjek je u pustoši između nedostižnih vremenitih ciljeva i duhovne baštine koju je napustio. Moguće je pomirenje između tih razdvojenih stvarnosti, samo ako se vratim baštini, koja je moj duhovni i kulturni identitet, dok od konkretne zbilje ili potrošačke stvarnosti koristim njena dobra u mjeri da se u toj stvarnosti ne podložim bez pridržaja. Mi doistaživimo u „dolini sjene smrti“! Ta starozavjetna slika nije se nimalo izmjenila. Dapače, mogli bi kazati da se i u našm životima iz dana u dan potvrđuje. Još na Akademiji sam naslikao sliku pod naslovom U dolini sjene smrti.
Čovjek je na zemlji tjeskobni patnik, prolaznik. Krist je čovjek i Bog i zato je toliko uvjerljiv. Njegova ljubav dovikuje s križa. Tu nam je sve oprošteno. Uskrsnućem je spasenje dobilo potvrdu. Bog je svemoguć. Tama je pobijeđena vječnim svjetlom Božjeg milosrđa. Tako se „dolina sjene smrti“ preobrazila u dolinu nade djece Božje. Naša nada je Krist Uskrsli, vječni Bog. Naša nada nije vremenita ni prolazna. Ona nikada ne umire. Evo, to je odgovor o učestalosti svetih tema u mojem slikarstvu. Duhovnost u umjetnosti nije gostovanje na pozornici. Bilo koje umjetnosti. Umjetnici svete umjetnosti žive u duhovnom vrtu Objave Božje. Sveto pismo je vodič kroz tajanstveni svijet svetoga.
„Čuj me daj, kršćanin sam znaj“!, govori rimski vojnik umirućem rimskom mučeniku Tarziciju u Brosardovoj operi. Ta rečenica koju sam kao dječak pjevao, duboko mi se usjekla u svijest u onom olovnom vremenu, danas nezamislive slobode za sve koji su bili vjernici i drugačije mislili od bezbožnih vlastodržaca i njihovih slugu. Međutim i nakon svega, danas živimo u slobodi i demokraciji, ali, sveto se danas nalazi u opasnosti od agresivnosti profanoga, bezbožnog i poganskog. O tome razmišljam i gradim svoju duhovnu kuću na čvrstoj stijeni-istini, Kristu jer bujice krivovjerja i bezvjerja prijete rušenjem naše duhovne sigurnosti.
Umjetnik, koji je nadahnut svetim, u svojoj umjetnosti samo projicira svoje misli i osjećaje, svoje doživljaje, duhovnost u koj živi. Život duha, duhovnost, stalni je oblik unutarnjeg života, u kojemu se vodi dijalog sa istinom, sa sobom i sa svijetom. To je onda sve i predmet umjetnosti.
U mojem umjetničkom djelovanju ostvario sam veliki broj mojih zamisli. Sve moje slike povezuje moj slikarski način ostvarenja slike, crteža, mozaika, vitraja, grafike. On nije uvijek bio jednak, ali od samih početaka, od prvih radova bio sam sklon linearnom konceptu slike. Liniju sam od samih početaka prepoznao kao moje likovno sredstvo izražavanja. Boja je kod mene nazočna u izobilju, pa se moj rad opisuje kao fovističko ekspresivni kolorizam. Iznad boja koje čine temelj kompozicije vibrira crni: a često i crtež u boji nanesen cijeđenjem boja sa tankim drvenim štapićima. Crtež je ponekad i nanesen, najprije gustim namazima širim kistom a zatim dovršem cijeđenjem boja u pokretima ruke, te se tako postupak povezuje s akcionim slikarstvom.
• Jednostavno pitanje, može li umjetnik bez vlastite vjere kvalitetno realizirati sakralnu temu?
– Vrlo je osjetljivo pitanje. Najbolje je, neka svatko sebe iskreno o tome kao umjetnika pita. Zanat je važan ali isključivo u njemu ne možemo pronaći cjeloviti odgovor. Bilo bi prirodno da slikaš ono što iskreno osjećaš i duboko poštuješ.
• Slikali ste procesije, svece, stare hrvatske gradove, Jadran, Jeruzalem, raspetog i uskrslog Krista. Božansku Mariju… Kako pristupate pojedinom motivu?
– Motiv slike je na svoj način poticajan ali ipak, neke nas teme i motivi posebno diraju i dozivaju. Mene zanima mnogo toga. Nisam se nikada dao zaustaviti nigdje i ni u čemu. Neke teme, posebno evanđeoske sam ponovno interpretirao, kao Posljednju večeru, Križni put, Uskrsnuće, Naviještenje, Rođenje Kristovo, Kalvariju… slike gradova, od slika koje su nastajale na ulici, na obali mora ili rijeka do istih tema nastalih u atelijeru, kada sam redukcijom tražio moj slobodnije prikazan doživljaju motiva koji je u igri s likovnim elementima slikarstva moguć tek na distanci od samog motiva i njegove doslovnosti. Slikajući stare, povijesne gradove znao sam često slikarski citirati spomeničku baštinu koja te gradove čini važnim kulturnim točkama svijeta, u kojima je prikupljena kulturno umjetnička i povijesna baština prošlih vremena.
• Postoji li Vaš najomiljeniji sakralni motiv?
– Teško mi je reći koji je moj najomiljeniji slikarski motiv. Možda bi se moglo gledati statistički, koji je motiv najprisutniji u mome radu: Križ, lik Kristov, grad Split sa zvonikom Sv. Duje, Sv. Franjo, procesije, prizori muke Kristove. Važno je istaknuti, motiv je važan ali je važniji način kako je motiv naslikan. Umjetnost razlikujemo i pratimo njezin razvoj po načinu kako su je ostvarivali, kao i po stilu, što je ponekad istoznačnica s načinom izvedbe likovnog djela. Važan je ukupni dojam kojega pamtimo a on zavisi o stanju duha samoga umjetnika koji je stvorio određeno djelo.
• Pri dodjeli nagrade istaknuli ste da ste željeli novim likovnim jezikom ispričati svoj doživljaj Objave.
– Objava je susret Stvoritelja i stvorenja. Objava je ono stablo obiteljsko za kojim čeznemo da ga pročitamo i upoznamo. Porijeklo je naše u ljubavi Božjoj. Sva Objava očituje ljubav, očinsku prema djeci, ljubav Kristovu prema braći, ljubav Duha Svetoga prema dušama koje ga nestrpljivo čekaju da ih ispuni i prosvijetli. Nadnaravno nije moguće ostvariti naravnim sredstvima idealno. Mi u sebi vidimo, kao slutnju, tu božansku nestvarnost. Naše slike su sjećanje na slutnje. Isto je i s glazbom i poezijom i svim umjetnostima. I mudrost ljudska teži biti blizu savršenstvu, Ali priznajmo u svemu našu ograničenu malenkost i zadovoljimo naše težnje za uzvišenim i nadolazećim stvarnosti našim slutnjama i našim sjećanjima na slutnje.
„Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi“, Sv. Augustin. U ovoj misli Sv. Augustina krije se ta ljudska čežnja za savršenom egzistencijom u krilu Stvoriteljevom, u ljubavi, koja će nepomućena zasjati u stvarnosti „koju oko nije vidjelo i uho nije čulo“… Novo u umjetnosti, u osobnom umjetničkom razvoju, a onda i novo općenito u povijesno umjetničkom kontinuitetu razvoja kulture i umjetnosti svijeta nezaustavljivi je proces. Ta nepomućena spirala uspinjanja ljudskog duha dovodi i pojedinca i uljudbu do otkrića novih djela, koja nas oduševljavaju i nude povode za doživljaje i identifikaciju. U tom smislu tražim i danas moju novu sliku. U protekle pedeset i dvije godine mogao bih izdvojiti neke slike, kao nove i prekretnice, ali radije to ostavljam drugima. Želio sam i ostvario sam, sintetizirati povijesno nasalijeđe sa suvremenom likovnošću u najširem smislu riječi i pri tome razvijati svoju linearnost, ekspresiju i fovistički kolorit svojstven meni. Sva nastojanja oko nove slike bila su usmjerena prema novoj evangelizaciji, reinterpretaciji Božje Objave.
• Istaknuli ste da je Vaš prvi uzor bio baš Andrija Buvina, te Meštrović i Dulčić, Vidović…
– Moji su uzori postojali pokraj mene od najmanjih mojih nogu, kako bi se pučki kazalo. Zahvaljujući mojem pok. ocu Anti, odlazio sam u splitske crkve, muzeje i galerije i tako rano sam upoznao Buvinine vratnice splitske prvostolnice, Meštrovićevu galeriju i njegova brojna genijalna djela, Dulčićeva djela u Gospe od zdravlja, mozaik u nadbiskupiji i vitraj u crkvi Sv. Obitelji. U Galeriji umjetnina, kao i na izložbama, promatrao sam sa divljenjem djela Emanuela Vidovića, u čijem je krugu djelovao i moj stric slikar Josip Botteri, kažimo stariji, kojemu također dugujem poštovanje i zahvalnost jer je svojim zanosnim služenjem svojem umjetničkom pozivu djelovao na moje shvaćanje toga poziva.
Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, preko svojih znamenitih profesora pružila mi je ozbiljnost i tradicijska znanja, koje je jedna europska Akademija šezdesetih godina dvadesetrog stoljeća mogla pružiti. Profesori su mi bili ljubo Ivančić, Ferdinand Kulmer, Krsto Hegedušić, Ivo Režek, Vjekoslav Parać, Miljenko Stančić, Albert Kinert, Frane Baće, Andro Vid Mihičić, Matko Peić, Sigismund Sumereker, Frane Paro i Danko Grlić. Trebalo je ipak, nakon svih tih godina i disciplina ostati sam i tražiti svoj put. Srećom moj povratak u Split bio je dobar izbor, pa zatim jedna godina u Kninu a onda pet godina u Bolu i vođenje Galerije umjetnina Branislav Dešković u Bolu, gdje sam mogao proučavati velika djela hrvatske moderne umjetnosti s posebnim naglaskom na Ignjata Joba, Jurja Plančića, Jerolima Mišu, Branislava Deškovića, Ivu Dulčića, Antu Kaštelančića, Emanula Vidovića. Crkva dominikanaca otkrivala mi je Jacopa Tintoretta i Tripa Kukolju. Dogodilo se da mi je prior samostana o. Alber Drpić naručio oltarnu palu, da nadomjestimo Tintorettovu, koja je zbog opasnosti od pljačke smještena u muzej.
Ta narudžba mene je izazvala da se odlučim između naslijeđa koje me je okruživalo i neke nejasne vlastitosti, koju sam još tražio i očekivao da prevlada u mojim slikama. Nije uopće moguće izraziti što sam proživljavao, ali sve je vodilo prema sretnom pronalasku. Od te slike, sve do danas, traje to slikarsko darivanje iz bunara duše, poput treperenja odraza u vodi, trajna igra crteža i boje na platnima, crtežima i grafikama, vitrajima i mozaicima.
• Kada, danas, pogledate unazad, prema Vašem sakralnom opusu, što bi savjetovali mlađim i neiskusnim stvarateljima?
– Ljudi ne vole savjete. Mladi posebno. To sam primjećivao dok sam predavao na Akademiji. Ipak, moja poruka onima koji osjećaju kako mogu svoju vjeru prikazati kroz umjetnički čin, neka prionu pobožno, promišljeno, pažljivo i neka se pripreme čitajući Sv. Pismo i razmatraju život Kristov i Bl. Djevice Marije i svetaca. Potrebno je da se upoznaju s djelima umjetnika, koji su te sadržaje u umjetnosti obrađivali. I neka ne zaborave kako se svojim djelom obraćaju svojoj generaciji i općenito vjernicima današnjeg – svojeg vremena. Nije manje važno u svojem djelu misliti i na dosadašnje slikarsko – umjetničko iskustvo i stvarati svoju „novu sliku“.
• Koliko se pristup općenito sakralnom u svijetu mijenja? Koliko je on i kako drugačiji nego prije?
– U našoj umjetnosti ogleda se neprestana mijena. Današnje vrijeme trpi od prebrzih promjena i kratkotrajnih pojava u svemu, pa tako i u umjetnosti. Čovjek našeg vremena nije više miran i skoncentriran na jedno. Današnje studiranje svodi se na brzi doseg informacija putem računala. Čovjek svoje pamćenje osigurava putem računala. Zagonetno se u tom protoku informacija ipak događa intuicija i osobnost. Danas je sve manje osobnosti i to nas čini ravodušnim prema suvremenoj umjetnosti.
• Može li se dogoditi jednoga dana realizacija, recimo Križnoga puta u apstraktnoj izvedbi?
– Apstrakcija je i meni bliska i njome sam se u nekim razdobljima intenzivno bavio. Moguće bi bilo i Križni put izraziti jezikom apstrakcije jer apstrakcija nikada nije izgubila u potpunosti vezu s viđenim svijetom, jednako, kao što u svijetu kojim smo okruženi možemo prepoznati često elemente apstraktnog. U temeljima svake umjetnosti stoje čisto apstraktne vrijednosti, u likovnosti apstraktni likovni elementi se u konačnici mogu prepoznavati u svakom likovnom djelu.
• Većinom se govori kako je općenito umjetnost u krizi, kako zapravo umjetnost u ovim vremenima i nema neku naročitu budućnost no kako Vi vidite budući razvoj sakralne umjetnosti?
– Umjetnost kao i vjeronauk i teologija govore svim naraštajima istu istinu na novi način. Ja se ne bojim za navještaj Evanđelja, kako u crkvi tako i u umjetnosti, „jer ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, kaže Isus.
• Nedavno ste značajno doprinijeli umjetničkoj opremi hrvatske crkve Sv, Leopolda Bogdana Mandića u Melbourneu, u Australiji.
– Velika hrvatska crkva Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Melbourneu, u Australiji, ostvarena je radom i darovima tamošnjih Hrvata i umjetnika iz domovine Hrvatske, zauzimanjem vlč. don Josipa Vranješa, župnika. Iz Hrvatske su sudjelovali umjetnici Petar Barišić, Kuzma Kovačić, Vatroslav Kuliš, Charles Bilich i ja, Anto Mamuša, arhitekt. Moji vitraji pokazuju hrvatsku povijest i kulture i simboličke veze koje nas sve vežu i podsjećaju na naš duhovni, narodni i kulturni identitet. U mozaiku sam prikazao pohvalu Bogu Stvoritelju neba i zemlje.
• Što je novo u atelijeru kada govorimo o sakralnoj umjetnosti?
– Dorađujem skice za vitraje Sv. Krunice i jednu veću kompoziciju Nebeskog Jeruzalema.
• Planovi?
– Kao da tek počinjem a treba nastaviti predano, potragu za novom slikom, radim i pripreme za novu knjiga koja bi prikazala djela Ana Marije Botteri Peruzović, Hrvoja Marka Peruzovića i moja. Autor knjige je prof. Nevenka Nekić. Radi se i na jednom dokumentarnom filmu i monografiji o mome radu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više