Hoće li muslimanski migranti prije uništiti Njemačku ili Europu?
Na prijelazu stoljeća Njemačka je postala kozmopolitska i opuštena, pa tako konačno i „normalna“ europska zemlja. Masovno useljavanje moglo bi dovesti u pitanje taj model uspjeha. Veliki napori nakon 1990. prošli su, mnogo toga uspjelo je, premda ne sve. Ali zbog dobre konjunkture i neprestane produktivnosti mnogo se toga zaboravlja. Njemačka je zemlja starih, smirenih i to joj čini dobro. Nema militantnosti, ni u vanjskoj ni u unutarnjoj politici, osim na desnom i lijevom rubu. U usporedbi s europskim susjedima Njemačka je prijateljski raspoložena prema strancima, desne stranke i pokreti marginalizirani su, a radi utopije ujedinjene Europe njezini su se građani (premda suzdržano mrmljajući) odrekli čak i njemačke marke. Spremni su pomoći, bijeda drugih ljudi dira ih, pravda im je iznad svega, i spremni su potrošiti novac radi „solidarnosti“. Njemačka je u inozemstvu stalno sve omiljenija, što ne mogu vjerovati samo Nijemci sami. Ali, sada se čini da su njezine najbolje godine za njom. Vodeći političari i tvorci javnoga mnijenja to čak žele: mora postati šarenija, mlađa, raznovrsnija, otvorenija svijetu. Posve drukčija.
Tako je to barem zvučalo na početku „izbjegličke krize“, koja to zapravo nije, jer u Njemačku ne dolaze pretežno oni kojima je potrebna zaštita, nego useljenici. Cijela stvar postala je kriza ne zbog izbjeglica, nego zbog neuređene i neobuzdane migracije i nesposobnosti politike da ih razlikuje. Potrebni su bili različiti odgovori – ali euforija promjene ne pravi razlike.
Toliko rastanaka
„Izbjeglice će promijeniti Njemačku“, kazala je Angela Merkel ljeti 2015., a sekundirao joj je ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere. Promijeniti se, naravno, mora nabolje. „Naše će društvo postati još raznovrsnije, to će biti i naporno, a katkad i bolno“, ali „u tome svi moraju sudjelovati i prihvatiti promjene“, kazala je zamjenica predsjednika SDP-a i povjerenica za izbjeglice Aydan Özoguz u rujnu. A šefica kluba zastupnika Zelenih u Bundestagu Katrin Göring-Eckardt u studenome prošle godine euforično je izjavila: „Naša će se zemlja promijeniti i to drastično. I ja se tome radujem!“ Tu radost Nijemci sve manje dijele. Zašto? Jer ne žele promjene? Ili zato što ne mogu vjerovati da bi dosad skoro najbolja Njemačka zahvaljujući pretežno muslimanskim migrantima mogla postati još sjajnija i ljepša?
Mi se razumijemo u promjene. Malo koja zemlja ima toliko prakse s promjenama – a njemačko stanovništvo isto se tako više nego jednom opraštalo od Njemačke. Možda čak imamo neku vrstu oproštajnog tika? Njega možemo zahvaliti verziji Njemačke najstrašnije od svih – nacizmu od 1933. do 1945. Taj kulturni slom nismo sebi oprostili do danas – a mnogi ga sebi ne mogu ni objasniti, a da pritom te strašne godine ne apsorbiraju cijelu njemačku povijest. Po toj logici već je carstvo nakon 1871. bilo neka vrsta profašističke države koja je pripremila, ako ne i skrivila, Prvi svjetski rat kao „najveću katastrofu 20. stoljeća“. Nije točno ni jedno ni drugo. Nijemci nisu većinom bili karikature kao u „Podaniku“ Heinricha Manna, i nije im trebao poraz u Prvom svjetskom ratu da bi postali dobri demokrati. Unatoč nepravednom izbornom sustavu u Njemačkom Carstvu parlamentarizam je bio vrlo živ. Već 1890. SPD je dobio većinu glasova, u Reichstagu je 1912. zamijenio Stranku centra kao najjača stranka.
Što su dakle sile pobjednice Njemačkoj morale pokazati? Kako se ukida monarhija? Demokraciju? Da se monarhija i slobodni izbori s jakim parlamentom dobro podnose, tada je dokazivala ne naposljetku i Velika Britanija.
Nevoljena Vajmarska Republika
Vajmarska Republika bila je nevoljena i zato, ali ne samo zato, što je u Njemačkoj bilo premalo demokrata. Patila je od radikala desno i lijevo, od plašljivog građanstva i SPD-a koji je oklijevao i još uvijek nije znao ne bi li ipak bila bolja revolucija. Smrtni udarac republici nisu, međutim, zadali glasači, nego građanske elite. NSDAP je na zadnjim slobodnim izborima u studenome 1982. s 33,1 posto dobio manje glasova nego na prethodnim izborima (i 4,2 posto manje nego SPD i KPD zajedno). Ni u ožujku 1933., kada je Hitlerova vlada već progonila SPD i KPD, NSDAP s 43,9 posto nije postigao apsolutnu većinu. Narod nije nikada bio identičan sa „svojim vođom“, a već 1933. nije se znalo kako će sve to završiti. Ne, nesreća nije bila neizbježna; to s Hitlerom bit će gotovo za pola godine, vjerovali su mnogi. To što Židovi 1933. nisu pobjegli iz Njemačke moglo se zahvaliti ne naposljetku i njihovoj lojalnosti prema zemlji koja ih je još 1871. učinila ravnopravnim građanima. Antisemitizam nije bio njemački specijalitet, naprotiv. Ali zato je Holokaust izazvao takvu prestrašenost: nije se moglo zamisliti da bi Nijemci kao „kulturni narod“ mogli imati toliko duboke volje za uništenjem.
Njemačka 1919.
Jesu li „Nijemci“ 1945. oslobođeni? To može tvrditi samo onaj tko misli da je bolje bilo dospjeti pod Staljinovu čizmu, što je bila sudbina koju je dio Njemačke pod sovjetskom okupacijom dijelio s drugim narodima, primjerice Poljacima koji su u ratu s Hitlerom platili visoku cijenu, a rat su ipak izgubili.
Njemačku treba ukloniti?
Nakon godina gladi nakon rata zapadni su Nijemci bez sumnje jako dobro prošli. Njemačka više nije bila opasna, za njezinu sigurnost jamčili su drugi, moralo se i moglo biti pacifist. Ali ostala je stara trauma Tridesetogodišnjeg rata koji je opustošio velike dijelove zemlje. U slučaju vrućeg rata između Sovjetskoga Saveza i SAD-a cijela Njemačka bila bi poprište bitke nakon koje bi ostala spaljena i kontaminirana zemlja. Mirovni pokret bio je pojava u cijeloj Njemačkoj i mnoge je naveo na to da DDR s blagošću prihvate kao drugu njemačku državu, jer konačno, svima je prijetilo uništenje.
Godina 1989. donijela je rastanak od Savezne Republike i DDR-a. Na obje je strane bilo onih koji se s time nisu slagali, jer nije sve bilo loše, zar ne? Europski susjedi bojali su se sad manje, sad više nove njemačke velesile i nastojali je ograničiti – zamjenom marke eurom, čime se Njemačkoj, kako su tada govorili u Elizejskoj palači, oduzela njezina „atomska bomba“. Ukratko: imamo iskustva s rastancima, a i s promjenama. Nema dakle razloga da sebi nešto predbacujemo?
Možda nam pođe za rukom i ono s ukidanjem samih sebe. Ako je vjerovati britanskom povjesničaru Brendanu Simmsu, ostatku svijeta time činimo uslugu; još uvijek i opet u Europi je riječ o „njemačkom pitanju“, danas je to „paralizirajući politički vakuum u središtu“ Europe. Treba ga dakle ukloniti, svejedno na koji način? Simmsu je najdraže rješenje sve većeg europskog ujedinjenja. Ali ono će propasti zato što nijedna susjeda Njemačke ne želi odustati od suverenosti nacionalne države. Tada bi, ako je njegova teza točna, uistinu preostalo samo jedno: ukloniti Njemačku. Nismo li već na najboljem putu?
Opasnost od vakuuma
U velikoj mjeri opuštena zemlja, u kojoj su u većini ljudi miroljubivi već zahvaljujući svojoj dobi, od nedavno je suočena s problemom koji razdire društva otkad je svijeta. Većina doseljenih sastoji se od mladih muškaraca koje ne „pacificira“ niti veže ni obitelj ni posao i čija vjera ili nacionalni osjećaj ne odgovara sekularnoj i slabo nacionalno raspoloženoj Njemačkoj. S njihovom frustracijom valja računati kad se ne ispune obećanja koja su oni pročitali u njemačkoj dobrodošlici. Osim toga, malo njih ima preduvjete koji bi skoru integraciju na tržištu rada činili vjerojatnom – na stranu sada to da će još dugo ostati nejasno tko može ostati a tko mora otići, zbog čega su sva nastojanja na integraciji preuranjena ili besmislena. Samo mladost nije dovoljna kvalifikacija.
Njemačka 1939.
Usput rečeno, onima kojima je stvarno potrebna pomoć ne pomaže se politikom koja upravo poziva na zlouporabu velikodušnosti. Čimbenici koji tjeraju ljude iz njihovih domovina i dalje postoje, a najveći čimbenik privlačnosti, relativno najbolje opremljena socijalna mreža u Njemačkoj, neće izdržati navalu ako se ovako nastavi. Radikalno liberalnim reformatorima te će se promjene vjerojatno najviše dopasti: rastanak sa socijalnom državom. Ono što naši političari pozdravljaju (sa sve slabijim entuzijazmom) ne će zemlju nipošto učiniti otvorenijom prema svijetu – šarenijom možda hoće, ako se uračunaju plave mrlje. Neuređeno useljavanje nije zamjena ni za jednu promjenu koja zemlji doista treba, od porezne reforme koja se obećavala u izbornom programu Angele Merkel 2005. do reforme mirovinskog sustava koja će uzeti u obzir činjenicu da ljudi postaju sve stariji.
Da, potrebne su nam promjene. Ali trebaju li nam promjene s takvim gubitcima? Ima Nijemaca notornih mrzitelja samih sebe koji bi to pozdravili. Ako Njemačka ukine samu sebe, bit će jedan problem manje. Stvarno? Zabluda je njemačke povijesti to što se zemlju reducira na prljavih dvanaest godina od 1933. do 1945. A zapitajmo i susjede što misle o destabiliziranoj Njemačkoj usred Europe. Bi li ona bila šarena i kozmopolitska? Ili jednostavno strašno opasna?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više