Janica je hrabrost i ponos

Ona zaslužuje časnu funkciju. Oslobodimo ju odgovornosti

Puno i dugo sam razmišljala što i kako pisati o Janici i je li uopće pisati. Svi znamo kako intenzivno bavljenje športom, postizanje vrhunskih rezultata i dolazak na sam vrh  (prijestolje) u svojoj disciplini i to više puta zahtijeva, mnoga druga odricanja, puno rada, truda, neviđene muke, strpljenje, ustrajanje, fizičke i psihičke boli, koje niti najsjanjija medalja ne može do kraja ukloniti niti kompenzirati. Bio je težak, dug i trnovit put do vrhunskih uspjeha Janice i Ivice Kostelić. U početku je tu bila samo vizija njihova oca, upornost, vježbanje, ponekad i prisila, s minimumom sredstava, podređivanje svih i svega, jednom jedinom cilju – osvajanju medalja na svjetskim natjecanjima. Oni najbolje znaju što su sve morali proći i čega se odricati. Nisu imali pravo djetinjstvo, niti ranu mladost, kao svi drugi. Rasli su, razvijali se i živjeli po posebnim pravilima i metodama odgoja i rada, nalik Spartancima. Ne znaju što znači ići u školu svaki dan, pisati domaće zadaće, učiti, dobivati ocjene, imati prijatelje, svađati se i tući u školi i oko škole, ići u disco, varati učitelje i profesore, markirati, prepisivati u ispitima znanja, podvaljivati tuđu lektiru, muljati u mnogo čemu, kao što to rede tisuće djece (učenika) u svim generacijama. Za taj dio života i odrastanja, kakav je imala  većina druge djece i mladih, su jednostavno zakinuti i time na neki način osiromašeni.

Janica se povukla i prestala s natjecanjem, dok je Ivica nastavio s natjecanjima, ali i školovanjem. Janici je očito bilo svega dosta. Zajedno sa svima ostalima je svu brigu, pomoć, rad, djelovanje, treniranje, pripremanje, natjecanje i pobjeđivanje, usmjerila na  brata i zajedno s njim se radovala i tugovala u njegovim uspjesima i ne baš dobrim ishodima, što je i normalno. Nitko ne može uvijek, svugdje pobjeđivati. Janica je konačno htjela biti i živjeti kao i druge djevojke njene dobi. Htjela se ponašati i živjeti kao i mnoge druge mlade djevojke i žene. Htjela je biti fakinka, frajerica, “huliganka”, trendseterica, gospođica, gospođa i dama. Htjela je na neki način nadoknaditi sve propušteno. Ponekad je i srljala kao grlom u jagode. Mislim, da joj nitko nikad neke ne baš primjerene gafove nije zamjerio i pokušavao je osuditi. Njoj se puno toga moglo oprostiti i prijeći mirne duše preko svega, što nam se eventualno nije svidjelo i što bi drugima zamjerili. Ona je jednostavno postala, bila i ostala naša Janica, jedina, neponovljiva, prava, istinska, iskrena, jednostavna, prirodna, domaća, zagrebačka i hrvatska ikona. Janica je pravi simbol hrabrosti, ponosa, ustrajnosti, strpljivosti, odgovornosti i domoljublja.

Škola ju očito nije previše zanimala. Do nikakvih svjedodžbi i diploma iz tog područja joj nije bilo stalo, jer da je, budimo iskreni i pošteni, dobila bi ih, na razne načine, kao i mnogi drugi, bez ikakvih rezultata igdje, pa i u športu. Mogla bih sad nabrojiti desetke poznatih športaša, vrhunskih i onih manje dobrih, koji su na razne pogodovne i lakše načine, došli do svjedodžbi i diploma. Ispričavam se svima onima koji su redovnim putem, uz svoj šport i sva moguća natjecanja, redovno polazili i završili škole i fakultete. Ima i takvih, naravno.

Janica je postala pomoćnica ministra znanosti i športa, u resoru za šport. To je izazvalo mnoge polemike, osnovane i neosnovane. U pitanju je njezino formalno obrazovanje. Nekima to smeta, dok drugima ne smeta. Javio se i rektor Sveučilišta gospodin Damir Boras i izjavio kako apsolutno nema veze što Janica nije maturrirala. Hm! To je vrlo diskutabilno i upitno. Kakva se poruka djeci i mladima time šalje. Istraživanja pokazuju kako veliki postotak naše djece ne voli školu, nastavu i učenje. Ne mogu svi oni biti Ivica ili Janica.

Nemam ništa protiv Janice i njene nove funkcije, pretpostavljam kao i velika većina žitelja Lijepe naše, ali se bojim da će biti iskorištena za nečije ne baš dobre, poštene i pravedne ciljeve, kakvih je uvijek bilo i sada je u svakom športu, na svim razinama, u cvijeloj državi. Janica nema kompetencije za upravljanje i nadzor tog resora, naročito što se tiče novaca, raznih muljaža, korupcije, nepotizma, klijentelizma, politikanstva, strančarenja, trgovanja, licitacije, slaganja i preslagivanja. Šport, naročito nogomet, je velika je i prljava kaljuža, duboka rupa, godinama kopana, ustajala močvara, iz koje zaudara i širi se smrad korupcije, nepotizma, politikanstva i politike. Mnogima je već na samom početku pokušaju bila kakvih promjena, a kamoli čišćenja i totalne reforme slomljena kralježnica i otjerani su ili su kupljeni. Janicu se nikako ne bi smjelo u takvu rabotu nikako i nikada uplitati. Njene poštene i časne namjere, djelovanje i postupanje, poznavajući nas i glavne aktere u nekim sportovima, bi se moglo utopiti u nekakvim prljavštinama i nepodopštinana, napravljenim daleko od ministarstva, ministra i Janice, a ona će biti kriva za sve to, jer je na odgovornoj funkciji. Janica zaslužuje časnu funkciju. Oslobodimo je odgovornosti. Ne zato što ona nije sposobna biti odgovorna, nego zato što je ne bismo smjeli koristiti kao sredstvo za postizavanje ne baš dobrih i poštenih ciljeva nekih pojedinaca, nekih opskurnih likova, interesnih grupacija, ostrašćenih “domoljuba” i velikih Hrvata. Ne bismo smjeli dopustiti današa Janica bude smokvin list za pokrivanje tuđe rabote, sramote, ortaštva, nesposobnosti i promašaja.

U svem jadu i zlu koje nas je snašlo, ratu, poraću, privatizaciji, rasprodaji, prognanicima, izbjeglicama, osiromašivanju, krizama društvenim gospodarskim, domaćim i svjetskim, neznanju, nesnalaženju, oportunizmu, konformizmu, stranačkom nadmetanju, neprincipijelnim i principijelnim koalicijama, nadmudrivanju, igranju rata – ustaša i partizana, prebrojavanja krvnih zrnaca, trgovanje žrtvama jednog i drugog režima, pozivanje na Titu, Tuđmana, Radića, Starčevića, katoličku vjeru, povijest, prekrajanje povijesti, revizionizam, stranom utjecaju i kadroviranju, vraćanju u prošlost, primitivizam, necivilizaciju, duboko u Balkan, bizantizam, osmanlijski odgoj… Janica je jedina velika svjetla točka, koju nitko, nikada, nigdje ne bi smio zasjeniti i potamniti.

Za Janicu zna, poznaje je i poštuje cijeli svijet. Ona je pravi uzor svim športašima, oličenje hrabrosti i ponosa. Bilo bi dobro da se Janica bavi djecom i mladima, da svima omogući da se bave sportom i razviju u tom području dosvojih najvećih mogućih sposobnosti i vještina, bez obzira tko je od kuda i tko je čiji. Svako dijete ima pravo na jednake uvjete za odgoj i obrazovanje i bavljenje športom, prema svojem odabiru, želji, sposobnostima i fizičkim mogućnostima. Šport ne bi smio više biti odabir i mogućnost samo nekih, napose tatinih sinova, bogatih i utjecajnih. Tu bi Janica najviše mogla doprinijeti samom svojom osobom, utjecajem, osjećajem za pravdu i na temelju osobnog iskustva. Za vjerovati je kako će to  učiniti,  da neće dopustiti ni pod koju cijenu da je uvuku u neke prljave i nečasne rabote, da ne će biti ničije pokriće za činjenje i nečinjenje, kao i da je ova nova funkcija ne će promijeniti, da će i dalje biti iskrena, prirodna, “obična”, jednostavna, pristupačna, srdačna susjeda, ponosna teta, brižna sestra, dobra kći, draga prijateljica, odana partnerica, razumna doministrica,… prepoznatljiva i jedinstvena Naša Janica.

Ankica Benček