Pokušaj neototalitarističkoga preokreta

Marinko Čulić i srpske Novosti etiketiraju Hrvate najgorim etiketama

U zadnjih nekoliko mjeseci neototalitaristička jugodesnica, koju bi se moglo nazivati još i „jugo iredentom“, doduše bez države, skovala je i dva nova ubojita pojma: „obiteljaši“ i „stožeraši“. Ovakav rječnik tipičan je za lenjino-staljinizam, pa ga se može smatrati i najavom staljinističke kontrarevolucije. Navedeni pojmovi pripadaju u idealnotopsku košaru pojmova koji su za toga totalitarizma  obilježavali „narodne“, „klasne“, „partijske“ neprijatelje, a bogme ponekad još kombinirane i s „rasnim“, ako ne u parolama onda u „praksi“ svakako. Takvi su primjerice „kulaci“, „klerikalci“, „klero-fašisti“, „izrodi“ svake vrste, s lijeva, desna, iz sredine, „srednjaci“, „socijal-fašisti“, „buržoaski“ i „sitnoburžoaki elementi“, „anarholiberali“ , „trockisti“, „sektaši“… i još stotine pogrda za uglavnom izmišljene „neprijatelje“.

Baš bi bilo lijepo i korisno, tko bi imao volje, a otporan je na mučninu, sastaviti rječnik lenjinizma-bošljševizma-staljinizma, uz  jugododatak. Same pogrde, pljuvačine, etikete… odlično bi oslikale komunističku kulturu, no to je ništa, jer one su se primjenjivale „u praksi“. Doslovno se išlo „s riječi na djela“. Nije se s njima razbacivalo tek tako, uzalud pljuvalo po „neprijateljima“, samo radi „umjetnosti“, vještine pljuvanja – tko će više, bolje agitpropom  udariti. A ne, one su imate stvarnu daljnju „razradu“ i realne posljedice za cijele i mnoge skupine, klase, narode, rase… Logori, prisilni rad, Sibir, kopanje dijamanta u Jakutiji, milijunske smrti od iznurivanja glađu do ljudožderstva (Ukrajina), različite su procjene, između pet, osam, deset pa do12 milijuna ubijenih Ukrajinaca, do sasvim običnih likvidacija metkom u potiljak. Kako bilo sve te pogrde udarale u masovno na život pojedinaca.

S tog jezika ovdašnji pojam „obiteljaši“, skrojen ili koncem 2013. ili početkom  2014., a pronašao sam ga u srpskim Novostima u tekstu autora Marinka Čulića, mogao bi se prevesti kao „klerikalci“ i kao „klero-fašisti“. U SFRJ, na završetku Drugoga svjetskog rata takvi su putovali u smrt, zatim u zatvor, a u nešto blažoj varijanti „etketa“ je etiketiranima onemogućavala pristup boljim radnim mjestima, ukratko, ekonomski ih je uništavala. Mnogi su pod  stigmom „klerikalizma“ i „klerofašizma“ završili na „privremenom radu u inozemstvu“ – zauvijek.

Marinko Čulić

„Stožeraši“, e pa ti u „prijevodu“ nemaju što biti do li „nacionalisti“, no to je ma koliki za neototalitariste bili „narodni neprijatelji“, ipak preblag „prijevod“. Precizniji je „šovinisti“, njima se još i danas može sasvim dobro „pakirati“. No, ne trebamo se zavaravati, „pravi“, „tvrdi“ i ciljani „prijevod“ je – „ustaše“. Kako su završavali prvi, drugi i treći, ne trebam ovdje valjda detaljizirati. Mogu samo upozoriti onih  750.000 tisuća potpisnika referenduma o braku Inicijative „U ime obitelji“ i oko milijun glasača na tom referendunmu koji su glasali  „za“ – čuvajte glave.

Prva dolazi etiketa nabijena mržnjom, a ubrzo stiže metak, malj, sjekira, ostanak bez posla… ako još nema baš takvih mogućnosti za realizaciju, ali želje su tu. Još veća opasnost prijeti onima, njih je oko 650.000 potpisnika za jedan drugi referendum, koje se mrzi s pojmom „stožeraši“. Što bi to moglo biti? Da nije opet Ovčara? Pojam „stožeraši“ zanimljivo koriste i novinari javne televizije. Za nevjerovati, neki novinarski ološ vrijeđa najmanje 650.000 svojih pretplatnika i najmanje još toliko gledatelja. Ima se eto hrabrosti pa je za 650.000 „stožeraša“opasnost tim veća.

Ali što je zapravo u pozadini ovoga opasnoga etiketiranja? Dva ponuđena referenduma tog najdemokratskijeg načina odlučivanja. Izađi, odluči, zaokruži, a ne moraš ni izlaziti, odaziv ne mora biti 101 posto. Baš to neostaljinisti, neototalitaristi ne mogu podnijeti – da narod odlučuje. Stoga je na djelu neostaljinistička kontrarevolucija, preciznije pokušaj neototalitarističkoga preokreta koji je verbalno stigao, u virtualnosti, medijima poprilično već ostvaren, a kotrlja se i kroz politiku. Puste li ga „obični ljudi“ k sebi na zemlju jao si ga njima.

Mato Dretvić Filakov