Napuštanjem kune i prihvaćanjem eura Hrvatska je izgubila veliki dio svoga suvereniteta
Prvo, Hrvati imaju dokumentirano najstariju državu na širem Dinarskom prostoru koji obuhvaća povijesne zemlje Bijele i Crvene Hrvatske sve do granica rijeke Drine koja razdvaja dvije civilizacije, kulture i oblike političke vlasti još od Rimskog Carstva. Drina je razmeđe šireg Dinarskog i šireg Balkanskog prostora koji obuhvaća teritorije Bugarske, Srbije, Rumunjske i Makedonije. Naziv je dobio po Staroj planini koju su Osmanlije preimenovali u „Balkan planina“. Ukupna hrvatska a naročito politička povijest odigrava se na širem Dinarskom prostoru uključujući hrvatsku državnost.
Drugo, prvotna (starija) hrvatska država je oko 1102. godine stavljena u stanje privremenog mirovanja uspostavom Prve (hrvatsko-ugarsko kraljevstvo) i kasnije Druge personalne unije (austrijsko-hrvatsko-uga+arsko kraljevstvo) budući se hrvatsko plemstvo nije moglo dogovoriti o nositelju kraljevskog naslova. Hrvatski Sabor je zasjedao po potrebi kroz čitavo razdoblje što predstavlja dokumentirani doprinos vremenskog trajanja hrvatske državnosti u unutarnjim odnosima i nepotpunom stanju glede vođenja vanjskih poslova.
Treće, dokumentirana prva obnova hrvatske države odigrala se 10. travnja 1941. godine proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske zahvaljujući požrtvovanom političkom radu pripadnika Ustaškog pokreta i Ante Pavelića mlađeg. Stavljena je u stanje privremenog mirovanja svibnja 1945.
Četvrto, druga službena obnova hrvatske države dogodila se lipnja 1991. godine zahvaljujući političkom djelovanju HDZ-a i Franje Tuđmana. Ključan čimbenik druge obnove hrvatske države je hrvatska politička emigracija koja je prihvaćajući F. Tuđmana kao predvoditelja obnove države istovremeno prihvatila politički nedovoljno promišljeni model pomirbe Ustaša i Partizana. Posljedica je službena obnova hrvatske države s pripadajućim državnim obilježjima (premda pitanje prvoga bijelog kvadratića predstavlja trajno sjeme razdora) koji sliči po vanjskim karakteristikama hrvatskoj državi i unutarnjeg sadržaja koji po naravi podsjeća na socijalističku republiku.
Peto, već tridesetak godina, točnije od 1997. godine, hrvatski puk luta slično biblijskom lutanju izraelskog naroda, tražeći izlaz i vrteći se u krugu. Glavni razlog tomu je političko vodstvo koje s jedne strane smišljeno ne želi izvesti hrvatski puk na pravi put i s druge stoga što ne posjeduje znanja, vještine i upravljačke sposobnosti da politički radi na jasnom definiranju i ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa. Dakako, temeljni je problem u tome što između suvremenih hrvatskih komunista pod različitim ideološkim imenima i hrvatskih nacionalista, ne postoji suglasnost o popisu hrvatskih nacionalnih interesa čime se stvara prostor slobodnog tumačenja istih.
Šesto, potpisima na ugovor o članstvu u Europskoj uniji – pravno sumnjivu djelatnost jer su posebni zakoni napisani kako bi se ostvario ovaj cilj – učinjeni su prvi praktični koraci u razgradnji druge obnovljene hrvatske države jer se postupno izvorno neprenosivi narodni (državni) suverenitet, nelegitimno prenosi na europska tijela i birokrate koji se imenuju temeljem moralne i političke podobnosti a ne biraju s jedne strane i ključno utječu na prirodu odlučivanja i sadržaj odluka, s druge strane. Ovime je druga obnovljena hrvatska država izgubila karakteristike samostalne unutarnje i nezavisne vanjske politike i krenula u neizvjesnost i stanje moralne i političke krize u kojoj se još uvijek nalazi. U gustoj magli i predvođeni nesposobnim vođama kojima su prvorazredni osobni i grupni interesi umjesto nacionalnih i koji u sve većoj mjeri predstavljaju činovnike predstavnika krupnog kapitala, hrvatski je puk osuđen na životarenje, preživljavanje pa neki Hrvati rješenje vide u trajnom preseljenju u tuđinske zemlje ostavljajući zemlju koju su njihovi pretci žrtvom i krvlju stjecali i branili.
Sedmo, kako 1941. tako i 90-ih godina prošlog stoljeća postojale su osobe i krugovi koje su vođene Starčevićevim modelom hrvatske države uspijevali okupiti Hrvate oko ovog modela kao jedino ispravnog rješenja hrvatskog državnog pitanja. Oduvijek su Hrvati imali svoje narodne svjetionike koji su s vremena na vrijeme isplivavali na površinu i osobnim primjerom pokazivali smjer u kojem se treba kretati hrvatska država.
Osmo, već stanovito vremena Hrvati (etnički Hrvati, Hrvati-katolici te svi nesigurni u sebe, u zabludi i krivovjerju) se nalaze u stanju moralnog posrnuća, nesigurnog kršćanskog pogleda na svijet i društvo, idejno zbunjeni agresivnošću neoliberalne doktrine i u stanju političke dezorijentiranosti ne uviđajući da glavni suvremeni idejni, ideološki, vjerski, gospodarski i politički negativni poticaji (procesi) dolaze sa Zapada i krugova koji su duboko ideološki, interesno i financijski povezani s krupnim kapitalom u imenu vojne industrije, farmaceutske, sredstava javnog izvješćivanja odnosno propagandnih sredstva, sa ciljem preoblikovanja povijesno dokazanih antropoloških odlika modernog čovjeka te da Istok simbolizira tradicionalnu nacionalnu državu, prvorazrednost nacionalnih (etničkih) interesa, povijesno utemeljenu tradiciju i kršćanski pogled na svijet i društvo. Po svemu sudeći sposobnost preživljavanja u modernim uvjetima je neposredno povezano s etnički jedinstvenim nacijama i tradicionalnim antropološkim odlikama čovjeka i društva.
Deveto, obnova vrijednosti hrvatske države treba otpočeti s duhovnom (idejnom) i usko je povezano s pojavom osoba i krugova koje imaju jasnu predstavu o hrvatskim (državnim) nacionalnim interesima koji su prvorazredni za sve sudionike procesa odlučivanja. Proces duhovne i nacionalne obnove može predvoditi osoba etnički Hrvat, kršćanskog pogleda na svijet i društvo koji prvorazrednim nacionalnim interesom vidi model hrvatske države odlikovane samostalnom unutarnjom i nezavisnom vanjskom politikom. Kršćanska obnova oživotvoruje antropološke i ontološke strane i vrijednosti hrvatskog čovjeka koji nije prikladan brzim tehnološkim promjenama koje razaraju tradicionalnu društvenu strukturu. Tradicija i pozitivna konzervativnost su s gledišta modernih društava brana koja štiti prosječnog Hrvata od ideološke agresivnosti nove empirijske znanosti koja pak predstavlja sredstvo opravdanja neoliberalne doktrine o nužnosti uspostave jedne nacije, jedne vlade i univerzalnog sredstva plaćanja na tragu denacionalizacije i dekršćanizacije.
Deseto, politička obnova podrazumijeva suglasnost glede hrvatskih nacionalnih interesa naročito dugoročnih i od prvorazrednog je značaja prihvaćanje stava da hrvatsku državu treba odlikovati samostalna unutarnja i nezavisna vanjska politika, te da je strateški interes u gospodarskim vezama s drugim državama i političkoj samostalnosti prema drugim državama i organizacijama. Idejna, duhovna i politička obnova predmnijeva osobu i prateće krugove koje ne samo da posjeduju viziju već i praktične vještine kako ujediniti ideološki razjedinjeni hrvatski puk i dokazati valjanost izbora u smjerokazu nezavisne hrvatske države. Tuđinci ne mogu odlučivati o hrvatskim nacionalnim interesima povijesno je iskustvo. To će predstavljati prvi korak u izvođenju hrvatskog puka na pravi put i izlazak iz biblijske pustinje u kojoj se sada nalazi.
Neokolonijalna zavisnost prema središtima Europske Unije dugoročno vodi nestanku državnog suvereniteta, odlika hrvatske države jer je najnovija politički vođena odluka o uvođenju eura (platežno sredstvo) umjesto hrvatske kune kao nacionalne valute, valjan dokaz da suvremena hrvatska država sada ne počiva na četiri (zakonodavna, izvršna, sudbena i monetarna) već tri nositelja (ograničena zakonodavna vlast, ovisna od stranih središta izvršna vlast, sudstvo pod utjecajem političke vlasti) što ima za posljedicu ograničeni državni suverenitet.
Jedanaesto, suvremeno hrvatsko društvo nalazi se na povijesnoj prekretnici odabira pravih nacionalnih vrijednosti i interesa što je neposredno uvjetovano pojavom političkih osoba i krugova koje mogu izvesti hrvatski puk na pravi put. Takve se osobe rađaju ali prvenstveno oblikuju kroz obiteljski odgoj, širu društvenu sredinu prihvaćanjem hrvatskih vrijednosti i pravaškog političkog modela samostalne i nezavisne hrvatske države. Pravaškom političkom filozofijom ne bavi se službena hrvatska historiografija zbog toga što je znanstvena djelatnost, slično sudbenoj vlasti, pod neposrednim utjecajem politike koja određuje čime se treba baviti. Mladi istraživači su uvučeni u konformizam, u stanju ovisnosti od starijih kolega koji odlučuju o karijeri i neupitno prihvaćaju samokontrolu o tomu o čemu se može a o čemu nije preporučljivo istraživati jer od toga zavisi njihov materijalni i socijalni položaj.
Dvanaesto, jedino takve osobe mogu predstavljati socijalnog nositelja povijesnog poslanja obnove tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva, moralne samosvijesti u vlastite sposobnosti i stavljanje do znanja drugima da hrvatske vrijednosti i interesi nisu na prodaju niti su predmet trgovine.
Trinaesto, proizlazi da se druga obnovljena hrvatska država ponovno nalazi u stanju mirovanja odnosno zarobljenosti i privremene okupacije od strane političkih struja koje budućnost hrvatskog nacionalnog i državnog pitanja ne vide u uspostavi nezavisne hrvatske države već u satelitskom odnosu prema stranom čimbeniku te će zadatak budućih naraštaja biti ponovna i temeljita obnova hrvatske države.
Četrnaesto, utemeljena obnova hrvatske države predmnijeva odricanja i žrtvu i prvorazrednost nacionalnih interesa. Nema države bez odricanja, slično A. Paveliću i F. Tuđmanu koji se odrekao generalskog čina, povlastica, lagodnog života i upustio u neizvjesnost vođen vizijom obnove (druge) hrvatske države. Jedino osobe koje na ovakav način razmišljaju mogu predvoditi proces povijesnog poslanja i voditi hrvatski puk u pravom smjeru. Hrvatski puk s nestrpljenjem očekuje takvu osobu koja će hrvatske interese nadrediti osobnim i pojedinačnim i uobličiti državu primjereno Starčevićevom modelu.
