Izbjeglice djelomice donose tajnovite i zamagljene užase "globalnih snaga"
Brad Evans: Više od deset godina usredotočeni ste na očajnički bijeg izbjeglica. U vašem je radu osobita pozornost posvećena mnogim nedostojanstvenim stvarima i nesigurnostima s kojima se izbjeglice konstantno suočavaju na svakodnevnoj razini. Također ste naglasili kako problem nije sasvim nov i da se mora razumjeti u širem povijesnom kontekstu. S obzirom na to, smatrate li da izbjegličke krize koje trenutačno zahvaćaju Europu predstavljaju još jedno poglavlje u povijesti bijega od progona ili se ovdje događa nešto drugo?
Zygmunt Bauman: Ovo se zaista doima kao „još jedno poglavlje”, iako se nešto nadodaje sadržaju svih prethodnih kriza, kao što je to sa svim političkim problemima, koji imaju svoje posebne povijesti. U modernoj eri, masivna migracija po sebi nije novost, a ni povremen događaj. Ona je zapravo konstanta, odnosno stalan učinak suvremenog načina života sa stalnom brigom za izgradnju reda i gospodarskog napretka. Ta dva svojstva osobito djeluju kao tvornice koje su u stanju beskrajno proizvoditi „suvišne ljude” koji su ili lokalno nezapošljivi ili politički nepodnošljivi pa su stoga primorani potražiti utočište ili perspektivnije životne prilike daleko od kuće.
Istina je da se prevladavajući smjer migracije promijenio nakon širenja moderna načina života iz Europe, odakle je potekao, na ostatak svijeta. Sve dok je Europa bila jedini „moderan” kontinent na planetu, njezino se suvišno stanovništvo uporno iskrcavalo na još uvijek „predmoderne” teritorije, odnosno recikliralo u vidu kolonističkih doseljenika, vojnika ili pripadnika kolonijalnih vlasti. Vjeruje se da je čak 60 milijuna Europljana otišlo iz Europe u Sjevernu i Južnu Ameriku, Afriku i Australiju tijekom vrhunca kolonijalnog imperijalizma.
Počevši od sredine 20. stoljeća, međutim, putanja migracije sasvim se izmijenila. Tijekom tog doba, logika migracije promijenila se jer se disocirala od osvajanja drugih zemalja. Migranti iz postkolonijalne ere razmjenjivali su i još uvijek razmjenjuju naslijeđene načine namirivanja vlastite egzistencije, koje je danas uništila trijumfalna modernizacija koju promiču njihovi bivši kolonizatori, i to kako bi dobili šansu da izgrade gnijezdo u prazninama domaćih gospodarstava tih kolonizatora.
Međutim, povrh toga, postoji sve veći broj ljudi koje se istjeruje iz njihovih domova, osobito na Bliskome istoku i u Africi, i to zbog desetaka građanskih ratova, etničkih i vjerskih sukoba i pukog banditstva na teritorijima koje su kolonizatori zapostavili u nominalno suverenim, umjetno stvorenim „državama” koje nemaju mnogo šansi za stabilnost, ali imaju goleme arsenale oružja kojima ih opskrbljuju njihovi bivši kolonijalni gospodari.
Brad Evans: Hannah Arendt jednome se prilikom poslužila riječju „besvjetovnost” da bi definirala uvjete u kojima osoba ne pripada svijetu u kojemu ima status ljudskog bića. Čini se da to ima jednako značenje kada opisujemo bijeg suvremenih izbjeglica. Je li problem ovdje možda usmjerivanje debate u okvir „sigurnosti”, bilo sigurnosti izbjeglica, bilo njihovih odredišta?
Zygmunt Bauman: Dio je problema u načina na koji se politički svijet uokviruje i razumijeva. Izbjeglice su besvjetovne u svijetu koji se dijeli na suverene teritorijalne države, što zahtijeva poistovjećivanje posjedovanje ljudskih prava s državljanstvom u nekoj političkoj zajednici. Tu situaciju dodatno otežava činjenica da nema zemalja koje bi rado prihvatile i ponudile utočište i priliku za pristojan život i ljudsko dostojanstvo izbjeglicama bez države. U takvom svijetu, oni ljudi koji su prisiljeni pobjeći iz nepodnošljivih uvjeta ne smatraju se „nositeljima prava”, i to čak ni onih koje se navodno smatra neotuđivima čovjeku. Prisiljeni na ovisnost o ljudima na čija vrata kucaju, izbjeglice su ne neki način bačene izvan svijeta „čovječnosti” utoliko ukoliko to znači nekome povjeriti prava čije ostvarenje se ne omogućuje. A takvih ljudi na našem planetu ima milijuna i milijuna.
Kao što s pravom ističete, izbjeglice prečesto završavaju u ulozi prijetnje ljudskim pravima lokalnih stanovništava, umjesto da ih se definira i tretira kao ranjiv dio čovječanstva u potrazi za povratkom istih tih prava koja su im nasilno oduzeta. Trenutačno postoji izražena tendencija među lokalnim stanovništvima i političarima koje biraju na dužnosti da se „pitanje izbjeglica” prebacuje iz područja univerzalnih ljudskih prava na područje unutarnje sigurnosti. Strog tretman stranaca uime sigurnosti od potencijalnih terorista očigledno donosi veću političku dobit nego apeliranje na dobrohotnost i suosjećanje prema ljudima u nevolji. A prebacivati cijeli problem na leđa sigurnosnih službi očigledno je lakše vladama preopterećenim obvezama socijalne skrbi koje očigledno nisu ni sposobne niti željne ispunjavati na zadovoljstvo svojih birača.
Brad Evans: U vašoj je analizi od središnje važnosti tvrdnja da se mnoge nedaće s kojima se ljudi danas suočavaju moraju objasniti u jednom smislu koji bi bio više planetaran. Pojedinačne nacionalne države sve se češće doimaju nesposobnima odgovoriti na višestruke prijetnje koje definiraju naše međupovezano doba. Otkriva li figura izbjeglice potpunije globaliziranu narav moći i nasilja u današnje vrijeme?
Zygmunt Bauman: Sagledati problem u „planetarnijem smislu” neophodno je da bismo u potpunosti razumjeli ne samo fenomen masovne migracije, nego i istinsku i raširenu migracijsku paniku koju je taj fenomen izazvao u većini Europe. Priljev velikog broja izbjeglica i vidljivost koju su odjednom stekle ističe strahove koje teškom mukom pokušavamo zatomiti i prikriti: gesta je tih strahova predosjećaj naše vlastite ranjivosti u društvu i stalno reafirmirana sumnja da je naša sudbina u rukama snaga koje ni izbliza ne možemo pojmiti, a kamoli kontrolirati.
Izbjeglice djelomice donose tajnovite i zamagljene užase „globalnih snaga”, za koje smo se nadali da su daleko, upravo u naše vidljivo i opipljivo susjedstvo. Prije samo nekoliko tjedana te pridošlice možda su se osjećale jednako toliko sigurno kod svoje kuće kao što se mi osjećamo sada. No danas, lišeni svojih domova, imovine, sigurnosti i „neotuđivih” ljudskih prava, kao i prava na poštovanje, ali i prihvaćenost koja daje jamstvo samopoštovanja.
Prema staroj navici, glasnike se krivi za sadržaj poruke. Nije čudo što se uzastopnim valovima novih migranata zamjera, da citiram Brechta, da su „vjesnici loših vijesti”. Oni su utjelovljenja kolapsa poretka, odnosno stanja u kojemu su odnosi izmneđu uzroka i posljedica stabilni i toliko shvatljivi i predvidljivi, što omogućava onima koji situaciju promatraju znutra da znaju kako dalje. Izbjeglice se lako demonizira zpravo zbog toga što nam otkrivaju te nesigurnosti. Time što ih zaustavljamo s druge strane naših propisno utvrđenih granica, implicira se da ćemo uspjeti zaustaviti one globalne snage koje su ih dovele pred naša vrata.
Brad Evans: Oni bježe iz situacija zahvaćenosti ratom potiču žučne rasprave o tome kako bismo ih trebali ispravno nazivati: „migrantima” ili „izbjeglicama”? Međutim, oba pojma mogu biti reduktivna. Je li nam ovdje možda potreban nov vokabular da bismo snažnije istakli ljudskost onih koji bježe od takvih uvjeta? Naposljetku, kao što je primijetila pjesnikinja Warsan Shire, „nitko ne stavlja svoju djecu u čamac osim ako je more sigurnije od kopna”.
Zygmunt Bauman: U većini slučajeva izbjeglicama je otvoren izbor između mjesta na kojemu se njihova prisutnost ne tolerira i mjesta na kojemu je njihov dolazak neželjen i nedopušten. Slično tome, tzv. ekonomskim migrantima otvoren je izbor između gladi ili besperspektivne egzistencije i prilike za podnošljive uvjete za njih same i njihove obitelji, koliko god nategnuta ta šansa bila. To u svakom značajnom smislu nije ništa autentičniji izbor nego izbor s kojime se suočavaju izbjeglice koje bježe od eksplicitnog fizičkog nasilja. Svatko od nas trebao bi biti zgrožen nužnošću da netko pravi takve izbore. Uistinu nam je potreban jezik i kritički vokabular za stanje svijeta koje prisiljava milijune njegovih stanovnika da ga čine.
Etiketa „ekonomski migrant” stigmatizra te žrtve i utoliko bi njezinu uporabu trebalo osuđivati. Takvom se diskurzivnom akrobatikom uzroci ovih kriza ostavljaju neispitanima, a oni koji su za njih odgovorni ne osjećaju nikakvu krivnju. U kulturi koja posvećuje potragu za poboljšanjem samog sebe i potragu za srećom uzdizanjem tog pothvata do ranga svrhe i značenja života, osuđivati one koji pokušavaju slijediti taj recept, ali ih u tome sprečava nedostatak sredstava ili propisne dokumentacije nije ništa doli potpunog licemjerja.
Brad Evans: Kada govorimo o rasnoj i kulturnoj poltiici izbjeglice, koristili ste se metaforom „porinuća strahova” da biste istaknuli kako je izbjeglica postala paradigmatskim označiteljem na koji se projiciraju brojni naši suvremeni strahovi i tjeskobe. Imajući na umu ono o čemu govorite u odnosu na politiku (ne)sigurnosti, ne postoji li opasnost da povećana usredotočenost na izbjeglicu pridodaje procesu stvaranja žrtvenog jarca tako što se problem predstavlja kao glavni problem našeg vremena (čime se uistinu polarizira debata i čime je tjeramo do ekstrema)?
Zygmunt Bauman: Kao što je Hegel upozorio prije gotovo dva stoljeća, sova božice mudrosti Minerve polijeće u sumrak. Time mislim da imamo običaj shvaćati što definira „naša vremena” tek retrospektivno, kada ta vremena prođu. A rijetko čak i tada poimamo to do kraja. Eric Hobsbawn, moda najveći povjesničar modernog doba, tek je 1994. skupio hrabrosti da 20. stoljeću nadjene ime „Doba ekstrema”. A čak je i on osjetio potrebu da se ispriča za takav atribut:
„Nitko ne može pisati povijest 20. stoljeća kao povijest bilo koje druge ere, i to, ako ništa drugo, zbog toga što nitko ne može pisati o svojem životnom vijeku onako kako se može (i mora) pisati o razdoblju koje poznajemo samo izvana, iz druge ili treće ruke, iz izvora iz tog razdoblja ili iz radova kasnijih povjesničara. (…) To je jedan od razloga zašto sam u profesionalnom svojstvu povjesničara izbjegavao raditi na eri koja traje od 1914. većinu svoje karijere.”
Poslušajmo savjet ili upozorenje velikog historiografa i oduprimo se kušnji da pretjerano ističemo ono što je Thomas Hylland Eriksen uz osobit osvrt na moć medija nazvao „tiranijom trenutka”. Izbjeglice možda uistinu imaju veće pravo nego većina drugih kategorija da im pripadne status „glavnih žrtvenih jaraca” „našeg doba”, no koliko će to dugo trajati? U posljednjoj svojoj knjizi pišem da naše nesigurnosti stalno „plutaju” jer se nijedno od sidara koje smo bacili u more nije pokazalo dovoljno čvrstim da ih drži na mjesto u bilo kakvoj trajnijoj mjeri. Stoga bi taj atribut mogao otići s izbjeglicama, koja na najjasniji način utjelovljuju neuhvatljivost straha u suvremenom trenutku. Ta neuhvatljivost barem trenutačno stvara neku vrstu afiniteta između stranaca pred našim vratima i tajnovitih i naizgled svemoćnih globalnih sila koje su ih ondje gurnule. Oboje ostaje čvrsto izvan našeg dosega i kontrole, pri čemu se zanemaruju naše najdublje želje i naša najdomišljatija „rješenja”.
Brad Evans: Otvoreno je pitanje je li jedna od „intelektualnih žrtava” rata protiv terorizma humanitarni ideal da bi se svijet mogao promijeniti nabolje. Treba li nam možda novi humanizam za 21. stoljeće?
Zygmunt Bauman: U svojoj knjizi „Kozmopolitska vizija” Ulrich Beck je briljantno uočio teškoću: već smo bačeni (bez pitanja) u kozmopolitsko stanje univerzalne međuovisnosti cijelog čovječanstva. No još uvijek nemamo niti smo zapravo iskreno početi stvarati i stjecati prateću kozmopolitsku svijest. To stvara neku vrstu kulturnog zakašnjenja, kako bi ga nazvao William Fielding Ogburn. Dokaz je tome tretman izbjeglica. One bi lako mogle ostati kolateralnim žrtvama ovog manjka razumijevanja dok ne pokušamo iskreno se pobrinuti za institucionalne osnove tog zakašnjenja, čiji su izvori u državi.
Kao što je Benjamin Barber britko napisao u manifestu „Kada bi gradonačelnici upravljali svijetom”, „danas, nakon duge povijesti regionalna uspjeha, nacionalna država nas iznevjerava na globalnoj razini. Bila je savršen politički recept za slobodu i neovisnost autonomnih naroda i nacija. Potpuno je neprikladna za međuovisnost.” On uviđa da nacionalne države na specifičan način nisu odgovarajući odgovor na izazove koji proizlaze iz međuovisnosti cijelog planeta, i to stoga što su „prema svojoj naravi previše sklone rivalstvu i uzajamnom isključivanju” te se doimaju „suštinski indisponiranima za suradnju i nesposobnima za uspostavu globalnih zajedničkih dobara.”
Velik dio problema pripisujem sve većem odvajanju moći i politike, što je jaz koji rezultira silama koje ne podliježu političkim ograničenjima i politikom koja pati od konstantnog i sve većeg deficita moći. Sile, osobito one koje najsnažnije utječu na ljudsko stanje i mogućnosti čovječanstva, danas su globalne i sve slobodnije lutaju (da se poslužimo riječima španjolskog sociologa Manuela Castellsa) „prostorom tokova”, pritom ignorirajući po vlastitoj želji granice, zakone i interno definirane interese političkih entiteta. S druge strane, preostali alati političkog djelovanja ostaju, kao i prije stoljeće ili dva, fiksiranima i ograničenima na „prostor mjesta”, odnosno na prostor država. Mnogi su u potrazi za alternativnim „povijesnim subjektima” i neki će možda priznati da će se rasprave o modelima „dobrog” ili barem „boljeg” društva doimati poput besposlene zabave i da neće izazivati mnogo emocija osim na ekstremnim marginama političkog spektra dok ih se ne pronađe i instalira.
Bez obzira na to, ne vjerujem da postoji rješenje za trenutačni izbjeglički problem po kratkome postupku. Čovječnost je u krizi i nema izlaska iz te krize osim pomoću solidarnosti ljudi. Prva je prepreka na putu prema izlazu iz uzajamnog otuđenja odbijanje dijaloga: ona tišina koja prati samootuđenje, distanciranost, manjak pozornosti, zanemarivanje i ravnodušnost. Umjesto dua ljubavi i mržnje, dijalektički proces iscrtavanja granica stoga se mora promisliti u smislu trijade ljubavi, mržnje i ravnodušnosti ili nemara s kojima se osobito izbjeglica i dalje suočava.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više