Nastavak rata bez oružja

Hrvatima oduzeli u miru što su osvojili u ratu

Glavni motiv rata u Bosni i Hercegovini zasigurno je bio teritorijalne  naravi, što je specifičnost svih ratova koji su se vodili u prošlosti, ali koji će se, nažalost, voditi i u budućnosti. Potvrđuje to i mirnodopski rat koji se vodi u Daytonskoj Bosni i Hercegovini, koji je nastavak zaustavljenog i pokušaj osvojenog proširiti, čvrsto ograditi, što više etnički i vjerski očistiti. Sve od početka, kao i tijekom, rata pa do Daytona i poslije, svaka beha nacionalna strana borila se, i bori za svoj zamišljeni i zacrtani teritorij.

Bosna i Hercegovina u vrijeme srbijanske agresije…

Bošnjaci su vodili, i vode rat za osvajanje cijele Bosne i Hercegovine, kako bi je tako cjelovitu predali Turskoj u amanet, ili Tursku uveli kroz Bosnu i Hercegovinu u Europu. Slijedili su ih Srbi sve dok im u Daytonu nije priznata genocidna republika srpska, nakon čega rat nastavljaju s ciljem otcjepljenja i prijedinjenja bosanskohercegovačkog teritorija Srbiji. Treća, hrvatska strana koja je na referendumu prisilila svijet da prizna beha neovisnost i samostalnost, vodila je neki oblik obrambenog rata, s ciljem europeiziranja cijele Bosne i Hercegovine, što je jedini uvjet opstanka zemlje u njenoj cjelovitosti, i u svim njenim nacionalnim i vjerskim šarolikostima.

Kao i svi povijesni građansko vjerski ratovi i bosanskohercegovački je time bio i osvajački i obrambeni. Brojnija dva beha naroda, Srbi i Muslimani vodili su osvajački, a Hrvati kao najmalobronija nacionalna suverena i konstitutivna zajednica vodili su obrambeni rat. Sve je to dovelo do toga da u ćetverogodišnjem beha sukobu nit jedna sukobljena strana nije ostvarila ratne ciljeve. Muslimani i Srbi nisu uspjeli okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu, a Hrvati pak nisu uspjeli obraniti sve svoje povijesne teritorije na kojima su bili relativna  većina. I to je razlog što je Dayton samo rat zaustavio, a beha sukob se i dalje vodi. U tom neravnopravnom nastavku sukoba, nakon što su u Daytonu Hrvati deteritorijalizirani, kad im je oduzet velik dio i onog obranjenog teritorija, a što im je Dayton priznao i potvrdio na temelju njihove tisućljetne povijesti u Bosni i Hercegovini suverenost i konstitutivnost, Bošnjaci i Srbi sada neometano bez otpora od bilo koga, nacionalno i vjerski čiste svoje osvojene teritorijalne entitete. Deteritorijaliziranost Hrvata u Daytonu ne umanjuje im pravo na teritorij u Bosni i Hercegovini, budući da su i oni, kao i druga dva beha naroda, svoj teritorij unijeli u Daytonski proces izgradnje, ili uništenja beha zajednice.

…i danas

Moglo bi se reći, na temelju beha postdaytonske stvarnosti, Daytonski proces je, zapravo, uništenje Bosne i Hercegovine, što beha Hrvatima daje još veće pravo na vlastiti teritorij koji jedino može jamčiti egzistenciju u njihovom nacionalnom i vjerskom identitetu. Već gotovo četvrt stoljeća je zemlja u mirnodopskom ratu, koji je zapravo nastavak zaustavljenog u Daytonu. Onog momenta kada je hrvatski narod deteritorijaliziran, da bi bošnjački bio procentualno više teritorijaliziran, značilo je da daytonisti i nisu planirali izgradnju mira, pravednog mira u Bosni i Hercegovini. Bio je to znak da se beha problem još više problematizira, odnosno da beha sukob za teritorij može biti nastavljen.

Nastavkom rata sve je manje Bosne i Hercegovine, pa i one daytonske, a sve više prijeratne one Jugoslavije u malom, u kojoj  brojniji bošnjački narod želi dominirati i vladati na cijelom beha teritoriju. Paralelno s time Srbi još radikalnije traže otcjepljenje, a Hrvati teritorijalno osamostaljenje. Situacija u Bosni i Hercegovini je stoga sve sličnija onoj prijeratovskoj u Jugoslaviji. Pucanje zemlje sve je vidljivije i izraženije po svim segmentima društva, što potvrđuje i nesnalaženje svjetske zajednice u (ne)rješavanju beha problema. Nešto slično kako se svjetska zajednica nalazila u neuspjelom pokušaju održavanja i spašavanja Jugoslavije. Kao i u raspadu Jugoslavije, kada je svjetska zajednica priznala da se ne može održati neodrživo, i Bosna i Hercegovina puca isključivo po nacionalnim i vjerskim granicama naroda koji u njoj žive. Iako bi dioba Bosne i Hercegovine trebala biti jednostavna po formuli tri naroda tri nacionalna teritorija, ona u Bosni i Hercegovini nije primjenjiva, kao i sve druge europske i civilizacijske stečevine ljudskih prava i sloboda, te samoopredjeljenja i samoodređenja naroda, kao vrhunac demokracije i slobode u slojevitim zemljama kakva je Bosna i Hercegovina.

Koliko je beha sukob za teritorij važan cilj sukobljenih strana vidi se i iz bošnjačke otvorene mirnodopsko političko medijske agresije na Hrvate u federalnom beha dijelu u kojem se hrvatski narod tretira jedinim neprijateljem Bosne i Hercegovine. Bošnjacima je u Federaciji hrvatska suverenost i konstitutivnost veća smetnja u teritorijalnom osvajanju negoli postojanje genocidne Republike Srpske. Da li zbog tajne beogradske srpsko muslimanske diobe Bosne i Hercegovine, ili zbog hrvatske oslabljenosti, političke, vojne i teritorijalne u Daytonu, bošnjačka politika u Federaciji je kontinuirano sotoniziranje, obespravljivanje i desuvereniziranje Hrvata do razine nacionalne manjine. Sve to političku beha scenu ubrzano zagrijava do točke ratnog ključanja što i jest bošnjački cilj otkako se u beha problem umiješala i aktivno sudjeluje Turska.

Vinko Đotlo, Švicarska