Isukrst Lepurski

Kip kipara Josipa Marinovića

U Lepurima, selu u Ravnim Kotarima u blizini Benkovca, postavljen je nedavno Isusov kip, novo djelo uglednog hrvatskog  kipara starije generacije Josipa Marinovića, isklesan u prilepskom mramoru 2011. i visok jedan metar. Djelo se zove Isukrst Lepurski, a smješteno je u kapeli Imena Isusova, u obliku bunje kao slijed ambijentalne narodne arhitekture ravnokotarskoga i bukovačkog graditeljskog nasljeđa. Lepuri se nalaze u blizini rimskog grada Aserije, uz cestu koja od davnina povezuje zadarsko područje s kninskim i spaja se na Veliku cestu koja kroz zadnja tisućljeća vezuje jug i sjever teritorija hrvatske države, na prostoru koji od VII. stoljeća nastanjuju Hrvati.

I danas, nakon toliko povijesnih nevolja, pogotovo nakon  stradanja stanovnika u II. svjetskom ratu i poraću te u Domovinskom ratu, Hrvati, katolici u Lepurima čine gotovo 90 % stanovništva, kako navodi fra Stipe Nimac u knjizi 'Lepuri, stanovništvo i kulturno povijesni spomenici', svećenik na čiji je poticaj i čijim marom ostvaren ovaj pothvat, ovo vrijedno djelo jednog od zadnjih majstora kamena  među hrvatskim kiparima. Nakana fra Stipe Nimca, kao franjevačkog redovnika i katoličkoga svećenika, bila je da u prigodi 800. obljetnice osnutka Franjevačkog reda, rodnom  mjestu podari sveti prostor kao zahvalnicu franjevcima koji su, Isusovim mirom i franjevačkim dobrom, hranili mještane Lepura. Upravo su franjevci, od sv. Bernardina Sijenskog, još od 14. stoljeća, proširili štovanje Imena Isusova i od 1530. uveli ga u franjevački kalendar. Nakon vjerničkog prihvaćanja ove pobožnosti, od 1721. ovaj blagdan uvršten je u kalendar Katoličke Crkve, slavi se 3. siječnja.

Isukrst Lepurski, rad Josipa Marinovića, nastao je kao plod proživljene vjere koju je katolički kipar utjelovio u kamenu. Umjetničkom jednostavnošću prikazao je Spasitelja kako dočekuje vjernike da im udijeli blagoslov. S umilnim pogledom, obučen u dugu haljinu bez pojasa, Isus lijevu ruku pruža prema vjernicima, kao da nudi razmjenu nebeskih i zemaljskih darova, a uzdignutom desnicom pokazuje na nebo; odnosno na dlanu otvorene ruke očekuje vjerničke molitve, koje će uslišati uzdignutom blagoslovnom rukom. Zapravo, pokretom ruku, umirujući Isus, oživljuje svoju nazočnost u svetom prostoru i daje mu religiozno obilježje. Upravo takav odlučni pokret privlači vjernike da se, bez straha, približe  Spasitelju i dadnu mu hvalu spominjući presveto Ime Isusovo. Tako možemo reći da se u kapeli Imena Isusova u obliku bunje sastaju i vjernik i Isus da se zajedno susretnu u svetoj kući; Isus kao dobri domaćin, da podari gosta; a  kršćanin vjernik, da zazivanjem presvetog Imena, zahvali na nebeskim darovima. 

Nives Matijević