Dvoentitetska zemlja je suvremeni Bleiburg

Vjerski čimbenici odvlače BiH iz Europe

Što sve duže traje mirnodopski rat u nepravedno podijeljenoj Bosni i Hercegovini, tim se sve više potvrđuje kako je taj iscrpljujući međunacionalni i međuvjerski sukob, zapravo plan svjetske zajednice, koja  se u svim svojim razlikama i interesima sukobljava na tim perifernim europskim područjima. Nije bosanskohercegovački rat samo sukob beha tronacionalnih i trovjerskih identiteta, već je to rat trajno sukobljenih vjerski i političkih svjetskih interesa u bespućima bosanskohercegovačke suvremenosti. Zbog toga je on bio i razlog Prvog svjetskog rata i čuvar juzajednice, ali i motiv krvavog građansko-vjerskog rata za teritorij na kraju Dvadesetog stoljeća.

Da, Milorade Dodiče, ovo je 1992. u BiH bio drugi Bleiburg!

Svjetski interesi koji se sukobljavaju i isprepliču na beha prostorima daleko su opasniji za budućnost Bosne i Hercegovine od samih beha nacionalni i vjerskih razlika, koje se susreču u bosanskohercegovačkoj „krčmi pogašenih svjetla“. I kada je u te interese uvučen i vjerski razlog, vjerske razlike, kada su u njega ušli radikalni islamski interesi, koji su Bosnu i Hercegovinu istrgli iz europskih normi i europskih dimenzija kulture i civilizacije, tada se vidjelo i spoznalo kako će taj beha sukob trajati do konačne podijele, ili državničkog nestanka, Bosne i Hercegovine. Tomu je puno doprinio i daytonski (ne)sporazum, koji je zemlju s tri suverene i konstitutivne  nacije, i tri vjere, podijelio na dva nacionalna i vjerska entiteta i priznao rezultate srpskog genocida.

Od tog daytonskog mirnodopskog zločina u Bosni i Hercegovini se u najradikalnijem smislu sukobilo pravoslavlje, islam, i gotovo nestalo, zapadno kršćanstvo. Sukob tri vjere, tri svijeta, tri kulture, tri civilizacije  na tako malom prostoru, čini beha sukob neriješivim sve do istrjebljenja jedne strane, što je po dosadašnjoj umiješanosti Europe, u prvom redu Njemačke koja preko Bosne i Hercegovine surađuje sa Turskom i cilj. Sve to znači da će se Bosna i Hercegovina krčkati u svom loncu dotle dok se ne zadovolje svjetski interesi, turski koja ih sve više realizira ucjenjujući Europu muslimanskim emigrantima. Nakon ulaska mudžahedina u beha rat i radikalnih islamskih zemalja sa svojim vjerskim fundamentalizmom, Saudijska Arabija, Kuvajt, Emirati, Iran, a kasnije i Turske koja kroz Bosnu i Hercegovinu kreće ponovno prema Europi, bosanski lonac se zamrsio toliko kao nikad do sad. Zbog toga se ćini kako su sve tri sukobljene beha strane u pravu glede ciljeva za koje se bore.

Bošnjaci za unitarnu i cjelovitu kako bi je tako veliku u cjelovitosti etničko vjerske muslimanske čistoće predali Turskoj i Tursku doveli u Europu. Srbi za odcjepljenje genocidnog entiteta čije granice su iscrtali strašnim zločinima nad nesrbima. Hrvati za svoj teritorijalni dio  kojeg su u ratu obranili i unijeli u daytonske pregovore, ćime bi se barem jedan mali beha dio zadržao u Europi, sa europskim vrijednostima i stečevinama. Tako snažne političke isključivosti koje se sudaraju na beha teritoriju moguće je zadovoljiti jedino pravednom i mirnom diobom Bosne i Hercegovine, koja bi i poslije tog nacionalnog razgraničenja i dalje ostala cjelovita u međunarodno priznatim granicama. To pak znači da je, a to potvrđuje i četvrtstoljetno nestajanje beha državnosti, potrebna ispravka daytonske diobe Bosne i Hercegovine. Potreban je, ne Dayton 2, već jedan novi Europski sporazum konfederalnog uređenja Bosne i Hercegovine, na principima švicarskog konfederalnog ustroja. Ako se mogao nametnuti Dayton, a mogao je, šta onda koči nametanje Europskog sporazuma koji bi poništio Dayton i osigurao budućnost opstanka Bosne i Hercegovine, u granicama koje su beha Hrvati priznali na Referendumu i njima prisilili svijet da prizna bosanskohercegovačku samostalnost i neovisnost.

Konfederalnim uređenjem zadovoljile bi se i sve tri beha strane. Bošnjaci bi imali svoj dio etnički i vjerski čist kao što su to etnički i vjerski čiste sve islamske zemlje, Srbi bi imali novi entitet koji ne bi poćivao na genocidu, ćime bi im se skinula ratna hipoteka zločina i genocida, a Hrvati bi dobili svoj dio, nešto teritorijalno umanjen od onoga što su u ratu obranili i u Dayton unijeli. Na svakom od tih beha entiteta zadržali bi se i Osmanlije za ćim Bošnjaci žale i što nastoje vratiti, zadržala bi se, dijelom i Načertanijska Srbija, kao i dijelom Europa u hrvatskom entitetu. No, nažalost mnogima nije u interesu da zavlada mir na tom nemirnom beha području, sedam stoljetnoj fratarskoj Bosni i Hercegovini. Puno i prepuno je politički i vjerski ćimbenika umiješano u taj stoljećima krčkajući bosanski lonac. Sudaraju se i isključuju jedan drugog. Napose se isključuju od vremena radikalno muslimanske i turske aktivizacije koja kroz svoju političku i ekonomsku, pa i kroz prokišnjavajuće tramvaje i autobuse što ih darovali Sarajevu, prisutnost u Bosni i Hercegovini nastoji oživjeti osvajačko vrijeme  Osmanlija.

Kao i u toj otomanskoj krvavoj prošlosti i danas turskom prisutnošću vlada sve više mrak u beha svakodnevnici. Nikako da se političko nebo razvedri, i da sunce ugrije promrzle narode, pa čak ni onaj narod koji, nažalost, vapi za Osmanlijama i osmanlijskim periodom. Na prostorima Bosne i Hercegovine poslije Daytona susreću se iz rata ostali mudžahedini sa Osmanlijama i započima tijesna političko vojna suradnja radikaliziranja i deeuropeiziranja euro Muslimana, Bošnjaka. Započima rat protiv Bosne i Hercegovine, protiv Hrvata, s ciljem betoniranja daytonske nepravde.

U takvoj Bosni i Hercegovini, daytonski podijeljenoj na velikosrpski i velikomuslimanski dio, za hrvatski narod nastavlja se tragedija Bleiburga, križnih puteva kojima se ne vidi kraj. S pravom, kao najbolji poznavatelj položaja bosanskohercegovačkih Hrvata u dvoentitetskoj Bosni i Hercegovini, banjalučki biskup Franjo Komarica  na komemoraciji bleiburških žrtava jugoslavenskog komunizma kaže, „Hrvati i danas prolaze tragediju Bleiburga u Banjoj Luci“. I ne samo u Banjoj Luci već i u Sarajevu, Zenici, Kaknju, Bugojnu, zapravo za beha Hrvate dvoentitetska Bosna i Hercegovina je suvremeni Bleiburg. I to je razlog teritorijaliziranja Hrvata, što im jedino jamči jednakost i ravnopravnost sa Srbima i Bošnjacima.

Vinko Đotlo