Novi pokušaj uništavanja HDZ-a

Mostu su ionako prvi izbor bili Zoki i SDP

 

 

Tako je to s HDZ-om kad nema medija, a objektivni ovdje ne stanuju. Ne znam što bih rekao, osim konstatirao kako tamo pojma nemaju što mediji ustvari jesu: oružje. Ako nitko, mogla ih na to upozoriti Ana Karamarko, tada još Šarić, pa makar pritom bila u sukobu interesa. Kad još pritom donekle relativno pobijedi na izborima, a ne preuzme vlast, barem dio svog „kolača“, nadležnosti, zahvaljujući „suradničkoj“ strani-stranci-ne stranci, Mostu, svaka politička partija, stranka i šuša ga može pribiti na stup. I Stazić (želim mu brzo ozdravljenje i kaznu zbog prometnog prekršaja) i neki bradati Peđa Grbin, neki Sinčić, kamo li Zoran Milanović. A i „športski“ tjednik Nacional koji je odnekud iskrsnuo kako bi se bavio poslom – novinarstvom kako i s kakvim se bavio za urednikovanja Ive Pukanića, osim ostaloga i kao tadašnji Stipin bilten.

Inu su prodali Ivica Račan, Slavko Linić, Ljubo Jurčić, Savkin zet Tomica, Stipe doživotni…

 

Nije vijest reinkarnacija Nacionala, bilo je samo pitanje vremena i zadatka, vijest je kako je njegova povijest izbrisana s weba. Vijest je i njegova glavna tema – Ina, a na Ininim benzinskim postajama se dijelio neko vrijeme besplatno. Vladao Stipa, direktorovao prijatelj, Savkin zet, Tomica Dragičević. Koje su novine mogle biti u tolikom „sukobu interesa“, no ja sada ne mogu jednostavno provjeriti kada je točno bilo. Vidite, nekada je brisanje daleko važnije od pisanja.

 

Ina je davno prodana

 

Kad je pak riječ o prodaji Ine postoji samo jedna, ona prva. Prod'o Račan jednu četvrtinu i još jednu dionicu, a dao ustvari polovicu – za sitnicu. Još se u prodaji zagubila sirijska plinska polja vrijedna milijarde nečesa. Mali račun: umjesto da Ina kupi Mol, ili se barem spoji s Molom u novu kompaniju po računici „pola-pola“, Mol je za budzašto prodanu četvrtinu Ine dobio njenu polovicu. Dok je Račan prodavao uz asistenciju Slavka Linića „inaša“(!), Ljube Jurčića, Radimira Čačića, Gorana Granića, onoga šefa Sabora kojemu nitko više ne zna ni ime… na Farmi je stolovao, ma tko bi rekao – Stipa Mesić. Za direktora je došao prijatelj, HNS-ovac, najpoznatiji kao Savkin zet, Dragičević, ostao je i za Ive Prvoga Sanadera, za čijega je direktorovanja Ina samo nazadovala. Još poznatiji je po tome što se prijavio u neko selo gdje se ne plaća prirez pa sugrađane „purgere“ oštetio za pozamašnu svotu. Proces izgleda još traje, a kad će „umrijeti“, tko će znati.

 

Dragičević i prijatelj, „sin“ Mile još su zaposlili i kćer tog Mesića, geologinju Dunju, na čuvanju „tople vode“ i izgradnji zagrebačkih termi. Koliko se vidi, projekt je slabo tekao, topla vodica ostala pod zemljicom, al plaćica se brala. „Sukob interesa“? Ma dajte. Sve ovo ide, a ima toga i puno više, uz prvu, pravu i jedinu prodaju Ine. Nisam primijetio kako bi ona bila predmet istrage, arbitraže, tužbe niti je li se i takav ugovor s Molom provodio. Koliko znam nije, pa nikom ništa. Jedino što je bilo vidljivo Inino je više nego desetljetno zaostajanje. Sporan je samo Sanader i njegov kokošarski „tringelt“ kojega izgleda nije ni dobio – barem mu zasad nije dokazano. A za što? Za upravljanje Inom, što Mađari od početka de facto imaju.

 

Dosad je dosta „odgulio“ tko zna za sve što ne. U vezi Sanadera najviše me zanima zbog čega je tako naglo, „ničim izazvan“, napustio vlast, a sve ostalo su naravno trice i kučine koje bi se odgovorom na ovo pitanje same od sebe raspetljale. Drugo po važnosti je pitanje zašto se prihvatio detuđmanizacije, a treće, svezano s prethodnim, zašto je uništavao HDZ kad je bio u situaciji da ga može jačati, organizacijski, demokratski, medijski, kadrovski…, sebi na korist, stranci, Hrvatskoj?

 

HDZ, medijska sirotinja

 

Rasklimani HDZ, nakon izbornog poraza, skoro sloma, 2011. preuzeo je Tomislav Karamarko i poprilično ga popravio, „remontirao“, ponešto se vratio Tuđmanovom izvornom – i takav HDZ dobivao je sve izbore: za EU, lokalne, presudio na predsjedničkim. Sve to vrijeme mediji i anketari, plaćeničke anketne agencije, ocrnjivali su Tomislava Karamarka kao „najnepopularnijeg političara“. Koga briga, no što bi tek bilo da je bio barem malo popularan!? Nije dakle „medijsko štelanje“ bilo bezvezno: medijski napad na čelnika uvijek je učinkovit osobito na onoga koji nema medija, koji je medijska sirotinja poput crkvenog miša. Različiti projekti su provođeni, od blaburista, reformista Nikice Gabrića, Oraha, Živog zida. Sve te „luft balon“ stranke su se ispuhivale, kad same, a kad bi ih kreatori jednostavno probušili, no nakon predsjedničkih izbora uspio je iznenadni napad na HDZ s leđa – i s mosta. Medija i SDP su se žurili, ostale „opcije“ su propale pa je dobar bio i Most, o čijim kandidatima su mnoge činjenice bile zatajene – a ne znaju se ni danas, ili se prešućuju ili krivo prikazuju. HDZ je očito slabo čuvao leđa, pa ni nakon što ga je s leđa i mosta napao Drago Prgomet, bivši dugogodišnji hadezejc. Nejasno mi je kako HDZ, Tomislav Karamarko, nije vidio ovu opasnost „s desna!“, no sad je to druga tema.  

 

Afera koje nema

 

Stigosmo tako i do nove „Mol-ina“ afere. Glavna meta je, naravno, opet Karamarko, ne izravno nego preko supruge, tada još „partnerice-djevojke“, zatim preko Ine, odnosno Mola, pa i izvlačenjem na svjetlo dana nekog slučaja iz 2004. Koji je bio već riješen (Soboli). Iznos novaca zbog kojih su teško uzdrmani „nacionalni  interesi“ još tamo 2012. – 60.000 (slovima šezdeset tisuća eura). Zbog čega? Navodne suradnje Ane (Šarić) Karamarko s Josipom Petrovićem, bivšim članom uprave Ine, a sada suradnikom Mola. Čija je kompanija Ina, pa Molova, i hrvatska, koliko je to recimo bilo koja strana banka, Telekom, Pliva…

Ovo je trenutak (ras)prodaje Ine u lipnju 2003. Sve ostalo je laž!

 

A čiji je Mol? Mol je također (i) hrvatska tvrtka, ako to netko ne voli čuti onda je europska, preciznije, eunijska, samostalno s udjelom u Ini upravljačkim pravima… Netko je slažući afericu zaboravio elementarnu činjenicu: Hrvatska i Mađarska su „pokrajine“, „države“, naročito Hrvatska – u istoj (nad)državi, na jedinstvenom tržištu, itd. U kakvom „sukobu interesa“ može biti bilo koji hrvatski i eu-državljanin koji surađuje s hrvatsko-mađarsko-eunijskom bilo kojom tvrtkom, poglavito još ako za Mađare samo čita hrvatske novine i možda gleda televizije? Ni u kakvom. U kakvom li tek njegov partner, nekoliko godina kasnije, nakon što je događaj davno prošao, ugovor raskinut…!

 

Posebno je zanimljivo što ovdje nema „grabljenja“ iz državne blagajne, već je honorar – iz privatne. Tako bi se neka budala mogla sjetiti i dati uhititi odvjetnika, mislim Mikuličića, koji brani Zsolta Hernadija – jer da radi, a radi(!) i to vrlo predano protiv „nacionalnih interesa“. Osim ako se ne radi o Tomislavu Karamarku. Izvađena mu je i tvrtka Soboli i 2004. čiji je suvlasnik bio i pokojni hrvatski avanturist Željko Malnar. Tada je Karamarko bio dobar s Mesićem. Što bi se tek dogodilo kad bi se možda ustanovilo kako su baš on i njegov prijatelj Dragičević, „sredili pos'o“ u Ini. Unazad bi mu „oduzeli“ drugi predsjednički mandat, a iz Grškovićeve prebacili u „ured“ u Remetinec? Baš bi.

 

Pokušaj uništavanja HDZ-a

 

Ovaj primjer je ogledni kako mediji sluđuju obične ljude ispiru im mozak i stvaraju unaprijed programiranu sliku u javnosti s unaprijed postavljenim ciljem. Glavni cilj nije Tomislav Karamarko, glavni cilj je unižavanje i uništavanje HDZ-a medijskom metodom njegove ponovne „sanaderizacije“, baš onoga što je Karamarko prilično uspio promijeniti i HDZ „desanaderizirati“. Tako postavljen cilj duboko je antihrvatski, miljama mimo hrvatskih interesa, recimo onih i onakvih kako o njima tamburaju mostaši, Petrov i ostali. Trenutačno danas najvažniji „nacionalni interes“ je barem unekoliko politički smiraj kako bi Vlada mogla proraditi i provesti „riforme“ barem neke. Primjerice zaustaviti jednu prvu mladu obitelj koja je iz Slavonije krenula put Irske. Uništavanje HDZ-a, a na čemu predano radi i Most i njegovi zastupnici, od kojih neki kao da su sišli „s kolca i konopaca“, prvo ne može proći, a drugo takav planirani cilj i medijski proces samo će stvarati dodatni nered, a taj bi mogao biti „pravi“. Komu je u interesu raditi protiv „nacionalnih interesa“? Uostalom HDZ je prevelika stranka da u slučaju kad bi plan „anti Karamarko“ i uspio ne može dati drugoga Prvoga podpredsjednika Vlade. U tom slučaju jedino Petrov ne bi mogao ostati drugi i on bi morao otići, a Tim, tko zna. Mostu je ionako prvi izbor bio Zoki i SDP. Vidi se to i po tomu što se ni mostaši kao ni medija na daleko gore SDP-HNS-ovske afere ni ne osvrću. One su u sjeni. Žele li nam to na vlast vratiti „vertikale“ Zorana Milanovića, Željka Jovanovića, Peđu Grbina, Ranka Ostojića, Miranda Mrsića, Marasa… i ostale znalce-genijalce? Na kraju ću tek spomenuti kako je talambasanje Bore Jokića i ekipe o „kukurikulumu“ u funkciji dodatnog pritiska. Tako je i upriličeno, jer da je to „komisija“ s obrazom onda bi podnijela neopozivu ostavku, a ne bi tražila  razrješenje i tako ostajala u medijskoj igri.

 

Mato Dretvić Filakov