Lazurnost je meni u duši

Najviše me opsjeda djetinstvo i situacije vezane uz zaborav trenutaka

 

 

Akademski slikar Tomislav Šilipetar diplomirao je na zagrebačkom ALU-u 2014. godine. Godine 2013. dobio je Rektorovu nagradu. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi.

• Gospodine Šilipetre, pripadnik ste najmlađe generacije suvremenih hrvatskih slikara, prije dvije godine diplomirali ste na ALU-u, imate nekoliko samostalnih i skupnih izložbi iza sebe. Kako danas procjenjujete vrijeme provedeno na Akademiji? Koliko je utjecaj profesora važan i nazočan?

– Iskreno vrijeme na ALU-u mi je vjerojatno najbolje provedeno vrijeme, jer sam za razliku od kolega pokušavao učiti od profesora. Pogotovo moram pohvaliti svog mentora Igora Rončevića koji je u meni vidio nešto novo i podržavao me je u svemu što sam započeo. Iako odbacujem okove akademizma to će u meni ostati kao temelj svega što radim, ovoga trenutačnog i nekih novih ciklusa koji će tek doći.

 

• Godine 2013. dobitnik ste Rektorove nagrade za izvrsnost.  

– Točno, za doprinos umjetnosti među mlađom generacijom umjetnika. Za to ponovo mogu zahvaliti mentoru koji me je stalno ohrabrivao da idem dalje i ne puštam da me drugi sputavaju sa negativnim kritikama.

 

• Imate iza sebe nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, očito pridajete značaj izlaganju i kontaktu s javnošću.

– Naravno. Izlaganje je veliki dio samog stvaranja. Podijeliti samu intimu sa ljudima koji na sve gledaju novim pogledom i svježinom me uvijek iznenadi. I loša kritika je divan dar, jer pokazuje kako ljudi ipak reagiraju na stvaranje. Prvu izložbu je popratio HTV sa malim intervjuom za Pola ure kulture gdje sam iako uplašen rekao mnogo o svojem stvaralaštvu u jednoj minuti… lijepo je kada ljudi primijete nešto novo i svježe na sceni.

• Većinom radite u akrilu.

– Akril je meni osobno bio naj naj otkriće. Iako sam radio u ulju, akril mi je na trećoj godini otkrio čitavu novu dimenziju slikanja. Potpuno ide sa mojim senzibilitetom koji se odnosi na nježnost samih premaza, lazurnost i vrlo nježnu paletu boja. Ponekada sliku završim sa detaljem u ulju kao naglasak na to da je slikarstvo ipak široko..

 

• Volite teme poput samoće, izoliranosti i ljudske egzistencije. Velike i ključne tema, često pitanja bez potpunih odgovora.

– Točno. Na žalost tu se sudaram sa ljudima iz branše jer njih ne zanima tema nego starinski akademizam. Bit ću brutalno iskren jer me jako muči sâm pristup stvaralaštvu, kako mojem tako vjerojatno i od drugih koji se bave istim temama. Sama izoliranost je duboko ukorijenjena i ja jesam slikar 'samotnjak' što većini smeta. Ljudska egzistencija i sama tema tolerancije jest i više nego važna u današnjem svijetu, ali kako sam rekao, i dalje odbijaju moju tematiku pod izgovorom da je neprimjerena za široke mase. Govorim bez dlake na jeziku o HDLU-u i nekim nedavnim natječajima pod nazivima 'tolerancija'… meni je sve to smiješno i žalosno, ali uvijek se nađe netko izvan same institucije tko prepozna bol, veselje i tugu unutar samih slika pa mi dodijele i izložbu na čemu sam vrlo zahvalan.

• Kritika ističe lazurnost i liniju u vašem opusu.

– Kako sam gore naveo lazurnost je meni u duši. Prenijeti nešto na platno ne znači nabacati hrpu ulja i debelih nanosa i to prodati pod umjetnost. Velika je vještina iz minimalnoga izvući emociju. Linija je tu da sve zaokruži. Da 'uokviri' samu temu jada i ljudskosti kao što smo vezani uz zakone. Ilustrativnost će uvijek biti dio mene jer je nosim iz djetinstva. Ljepota lazurne nježnosti i grublje linearnosti stvara neopisiv osjećaj u ljudskom oku. Čisti iluzionizam samog prikaza duhovnosti. Teška tema u laganom obliku.

• Ciklus nazivate Mentalnim slikama.

– Točno.Taj ciklus još uvijek traje. Razvija se i evoluira u nešto čišće i jednostavnije. 'Mentalne slike' se odnose na unutarnje previranje i traženje istine unutar vlastitog uma koje se bori sa vanjskim utjecajima. Najviše me opsjeda djetinstvo i situacije vezane uz zaborav trenutaka kojih se ljudi boje pamtiti. Strahove, sjene, bol i samo shvaćanje sebe i svojeg mjesta u ovome svijetu.

 

• Zacijelo imate cilj koji želite dosegnuti kao umjetnik.

– Kao i svaki umjetnik koji stvara ciljevi postoje. Za sada su skromni i odnose se na izlaganje i samo promicanje ljudskih vrednota koji ukljućuje seksualne slobode i aktivizam. Cilj je doprijeti i do 'onih' koji su za sada slijepi za moju umjetnost. Pokazati i ukazati na problematiku unutar umjetnosti…možda u jednom trenu početi izlagati vani gdje se nadam da ću biti puno više shvaćen i prihvaćen , jer po socijalnim mrežama vidim da moji radovi puno više dotiču ljude izvan Hrvatske.

• Što je trenutačno novo u atelijeru?

– Na žalost atelijer… da, najveći dio problematike…za sada atelijer nemam i snalazim se kako stignem. Grad mi je odbio dodjeliti bilo kakav prostor zbog stvari koje ne smijem spominjati. Borim se već godinu i pol i kao Zagrepčanin nemam nikakva prava iako pridonosim uvelike kulturnoj secni…ali eto, na pomolu je nova velika izložba koja će biti presjek ciklusa . Vrijeme izlaganja ću znati iza osmog mjeseca. To je četvrta samostalna izložba u dvije godine i mogu biti sretan što imam mnogo slika jer bez njih sve bi bilo nemoguće. Možda sam naivan, ali ja se još uvijek nadam da će mi netko ponuditi prostor za rad da mogu napokon biti svoj na svojem… Dodat ću citat Igora Rončevića iz preporuke za dobivanje prostora: "Suvremeno  hrvatsko slikarstvo ciklički se obnavlja  s novim umjetnicima i njihovim doprinosima. Tomislav Šilipetar svakako je među onima novim mladim umjetnicima od kojih se očekuje značajan doprinos. Kao profesor slikarstva  redovito sam zatečen činjenicom da talentirani i sposobni autori po završetku studija moraju prekinuti sa svojim radom i svoje interese preobličiti i sklopiti razne kompromise. Najčešći razlog za to je taj da napuštanjem akademije gube radni prostor i za dugo vrijeme budu zaustavljeni što je za nekoga tko upravo započinje graditi svoju profesiju glavni hendikep."

 

• Planovi…?

– Planovi su skromni. Doći do prostora i nastaviti sa ciklusom koji će sada biti itekao drugačiji. Iskustva su se nakupila i sve što želim je slikati i stvarati. Ne vidim nikako išta drugo osim osobnog rasta kako u umjetnosti i slikarstvu tako i duhovno i emotivno. Na kraju zahvaljujem Igoru Rončeviću na slikarskoj i duhovnoj podršci, profesorici Leonidi Kovač  na podršci u svemu i dragom pokojnom profesoru i prijatelju, I. L. Galeti koji je u mene vjerovao i koji je prerano otišao

 

Miroslav Pelikan