Kroacija još je živa

U kraljevstvu slavnom svom

 

 

Na raskrižju plače žena

Izranjena, ogoljena,

Teškom tugom ovijena

Ne zna jadna kud će poć.

Obzire se na sve strane,

Dvije ruke, suhe grane,

Brišu oči uplakane –

Bliži joj se kobna noć.

K zemlji pala i nabraja:

‘‘Umire vam, djeco, Maja,

Ucviljena do beskraja

Suzom piše smrti trag.

Dala sam vam svakog blaga,

Al’ oholost crnog vraga

Srcim vašim bila draga –

Okaljaste rodni prag.

 

Od sloge vam mržnja rađa,

Razdor ljuti, zavist, svađa,

Mrtvačkoj mi škrinji građa –

Sudbe moje udes krut.

Ne znate li djeco jadna

Da nesloga, ‘druga’ smradna,

Braću srca goropadna,

Upravlja na strmi put?

 

Umire vam tužna Majka,

Dodija mi vaša hajka,

Obećanja –  pusta bajka,

Kaznu će vam tešku dat.

Zalud bila povijest časna,

Zalud vika gromoglasna

Da ste pleme roda krasna,

Kad ne voli brata brat.’’

 

Smrtnim hropcem žena diše,

Zbori jadna tiho, tiše:

‘‘Imena mi nema više

Kruni mojoj blijedi sjaj.’’

Mrije žena. Vrag se smije

Otrovnice pište zmije –

Nestati će Kroacije

Povijesti joj došo kraj.

 

Al’ de vidi, junak vrli

Umirućoj ženi hrli

Pa ju ljubi, pa ju grli,

Krasan junak, momak fin.

Podiže ju, na grud stavi,

Rubac crven bijeli plavi

Po ranjenoj širi glavi –

Hrvatskoga roda sin.

 

I tješi ju: ‘‘Majko, prosti,

Griješio ti sinak dosti,

Al’ zbog mrtvih pređa, kosti’,

Spreman on je mrijet za Dom.

Oj, ne dam ti umirati,

Ti si moja stara Mati,

Ti ćeš opet kraljevati

U kraljevstvu slavnom svom.

 

Viknu junak glasom diva:

‘‘Kroacija još je živa,

Na srdašcu mojem sniva,

Neće ona lako mrijet!

Amo braćo, Hrvatine,

U čast Majke Domovine,

K Nebu nek se poklik vine –

Za Dom! Spremni! Pozdrav svet!’’

 

Marija Dubravac, Brisbane