Hrvati su neslomljiva duha

Vinko Vice Ostojić – visoka čela i ponosita držanja

Za koji dan, 30. srpnja, Vinko Vice Ostojić napunit će devedeset i drugu godin svoga hrvatskog života. Rodio se u mjestu Gospinih ukazanja, samo nekoliko stotina metara od prvoga Gospina ukazanja na hercegovačkom surom Podbrdu. Živio je i živi u burno doba hrvatskoga naroda i zemlje hrvatske. Još u mladim godinama zazvonila su međugorska zvona rađanju nove hrvatske zore, obnavljanja države Hrvatske. Sve je bilo u nacionalnom zanosu od Drave i Dunava do Jadrana. Cijeli hrvatski narod vjerovao je u konačnu obnovu vlastite države na prostoru one prirodne Kraljevine Hrvatske Tomislava i Petra Krešimira između mora i velikih rijeka Dunava, save i Drine  sa svim ljepotama lijepe naše domovine Hrvatske sa svim ravnicama i svim planinama, potocima, rijekama i jezerima. No, sve je to bila varka.

Slijedile su godine teškoga rata protiv svih osvajača i svih domaćih izdajica. Među mladićima koji su sa zanosom masovno žurno koračali u obranu domovine našao se i ovaj sada već devedesetogodišnji Hrvat srca junačkoga. Srednjega rasta, prirodno nasmijana lica, vesela srca i čiste hrvatske katoličke duše kakvi su bili svi hrvatski katolički mladići. Postao je novak svoje NDH. Nije bilo kraja radosti i zadovoljstva u duši. Što ima časnije nego li braniti svoju domovinu i svoju državu od neprijatelja stoljećima obespravljenoga hrvatskog naroda. Biti postrojeni pod svojom trobojnicom s kvadratičastim grbom i štitom od dvadeset i pet polja bila je najveća dosanjana čast ovih Hrvata nakon Petra Svačića i njegove pogibije na gori koja se stalno zove Petrovom. Prvoga puta pod svojom zastavom i svojim zapovjedništvom u stroju za obranu vlastite države. Što je moglo biti zanosnije!

Obuka je bila vojnički potpuno opravdana. Svi su mladići kao rođena braća upijali svaku riječ svojih časnika i dočasnika svoje NDH koji su ih obučavali u teoriji i praksi. I onda obučeni kreću pod nazivom Željezničke bojne u prve okršaje i prve pobjede. Ovaj međugorski mladić imao je u džepu stalno krunicu i izlazio je neozlijeđen iz svih bitaka. Pun vjere i ljubavi za svoju Hrvatsku nije posustajao. Na posljednjoj obrambenoj zadaći imao je braniti svoje Jadransko more sa sjedištem u Makarskoj. Tu je doživio razoružanje talijanskih okupatora koji su glumili savezništvo s katoličkim Hrvatima dok su u svojim planovima imali mussolinijevski plan osvajanja našega Jadrana. Slijedio je kraj rata, na žalost i propast države za koju su se borili ovi prekrasni mladići. Slijedio je Bleiburg i sve počinjene strahote nad viteškom vojskom NDH. Stotine tisuća koračalo ih je u sigurnu smrt na koju su ih izručili Englezi ratnim neprijateljima NDH. Golema većina ih je završila u rovovima, jamama i rijekama od Bleiburga do Đevđelije. A ovaj međugorski domoljub sve je to izdržao i proživio s krunicom u svome džepu i ruci. Ona Marija koja ga je čuvala pokazat će se upravo u Međugorju, na Podbrdu, međugorskoj djeci.

Vinko Vice Ostojić i Nikola Lukić na Bleiburgu 14. svibnja 2016.

Prošla su teška vremena mučenja i zatvaranja hrvatskih domoljuba. Nije bilo lako preživjeti titoističke logore smrti kroz četrnaest godina. Njegova ga je kći vidjela tek u svojoj šestoj godini života u Zenici. Prvoga puta sastalo se njih troje – otac Vinko, kći Jadranka i majka Ljubica. Sastali su se i gledali suznih očiju, ali susret je bio ograničen na samo deset minuta. Izlaskom s robije nije bilo mjesta za život hrvatskim robijašima. Jedini mogući nastavak života bio je u odlasku iz voljene domovine u drugo domovinu Njemačku. I onda se nastavlja daljnja borba za Hrvatsku. Pojavio se general od onih koji su branili Hrvatsku. Bio je to dr. Franjo Tuđman, legendarni obnovitelj države Hrvatske bar na jednome dijelu povijesne Kraljevine Hrvatske. I nitko ne bi sretniji od ovoga Antina branitelja NDH koji voli sve Hrvate neovisno od prošlosti koji su spremni na kajanje. A Franjo je bio jedan od tih hrvatskih besmrtnika, veliki hrvatski obraćenik i vjernik i kao takav će ostati kroz sva buduća hrvatska stoljeća.

I ovoga puta našao se Vice sa svojom Jadrankom u Međugorju, odakle je sve počelo. Kao ptica ovaj devedesetogodišnjak se penje strmim liticama sve do mjesta Gospina prvog ukazanja. Sa svojim štapom ne pruža nikome ruku. Sve želi proći sam na svojim u zatvorima lomljenim nogama. I nema svetišta koje on nije obišao. Od Bleiburga do Jazovke, preko Zavjetne crkve na Krbavskom polju, od Zrina do Oltara Domovine, svuda se nađe Hrvat junačkoga srca i plemenite duše, hrvatski ratnik i robijaški patnik Vinko Vice Ostojić. Hvala mu! Bog ga poživio! (Uz novi rođendan, 30. srpnja, na pragu devedesete).

Prof. dr. sc. Milenko Brkić, Međugorje