Čim je povijeni, dugi crni nokat na kraju krila nestao, Bukač je umjesto zavjese opazio slabo svjetlo prošarano maglom i gledao je svoje noge kako nečujno koračaju po putu od velikih kamenih kocaka i začuo kako ga netko doziva i prepoznao je Ricka sa zmijom u ruci kako mu radosno maše stojeći na uzvišenju i ugledao je i Martina pored njega s papirnatim vrećicama iz samoposluživanja s dvije ovalne crvene mrlje na prsima.
Koračao je i dalje i na klupi prepoznao Dianu i Talijana iz Rima koji je napokon dočekao njezin povratak a zatim je osjetio gomilu, raspaljenih kolega novinara kako igraju nogomet ne s loptom već s nečijom glavom, čije lice nije mogao prepoznati.
Koračao je i dalje, sve dublje u sivilo dana, otkrivajući sve manje poznatih lica, sve je više neznanaca.
Tada je osjetio da ga je netko primio za ruku.
Zastao je i ugledao dječaka koji je nevjerojatno sličio Krunoslavu Bukaču kada je imao jedanaest godina.
-Ne razumiješ?, upitao ga je dječak.
-Ne, odgovori smeteno Bukač.
-Ovo je tvoj svijet, to su ljudi o kojima si pisao. Neke si poznavao a neke nisi.
-Što oni rade ovdje?
-Došli su te pozdraviti na tvom dugom putu.
-Na putu?
-Na putu u beskraj, kaza mu dječak i ostavi ga samoga na putu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više