Hrvatski Fokus

Opet nam lukavci nude rješenje!

 
 
Ljude se ne bi smjelo, niti trebalo gledati kao brojeve, kao pojedince, niti skupine pojedinaca, okupljenih oko nekih zajedničkih interesa, sličnih potreba, posebnih osobina, možebitnih aktera u nečemu i mogućih birača na izborima. Međutim, često je potrebno mnoge podatke, pogotovo one dobivene istraživanjem, radi podupiranja analize, sinteze  i konačnog zaključka, koristiti brojeve, bez obzira o kojem se područjima, skupovima i elementima radi.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/07/8166227385_018b887e0c_b.jpg
Andrej Plenković
 
Nije neočekivano, ali je izvanredno i drugačije, nego ikad prije, u našoj samostalnoj, suverenoj i demokratskoj državi. Pred nama su parlamentarni izbori, negdje početkom rujna. Sudeći po svemu onome što se događalo od posljednih parlamentarnih izbora, pri formiranju Sabora, Vlade, ostalih državnih tijela, pokušaju preuzimanja određenih resora državne uprave, kao i uprave državnih poduzeća, po nekom ključu koji proizlazi iz izbornih rezultata, a u biti je to bila borba za čistu golu vlast, odnosno za fotelje, izvanredni izbori su trebali biti puno ranije, jer bi šteta za narod i državu, bila manja.
 
Nadležni za to su govorili, da se moraju steći uvjeti za raspisivanje novih izbora. Pitanje je jesu li se ti uvjeti trebali, morali i smjeli stjecati i steći baš na način, na koji je to napravljeno. Nitko, nikoga ne može uvjeriti kako je to sve bilo spontano, uzročno-posljedično, urušilo se samo od sebe. Trebalo je samo vremena da se to dogodi. Mi u prosjeku jesmo ispodprosječni i naivni, ali ne baš toliko koliko se to od nas očekuje. Od samog početka je bilo vidljivo, jasno, zorno i zdravorazumski očekivano, kako od tog cjelokupnog konstrukta ne će biti ništa, samo veliki trošak, gubljenje vremena, pad rejtinga države, još veće propadanje, osiromašivanje i klizanje prema dnu jame u koju smo već odavno gurnuti, ne svojom krivnjom, ili ipak svojom ovisno kako se gleda.
 
Mudri ljudi govore stoljećima, kako svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Čime je zaslužuje? Svojim biranjem ili nebiranjem na izborima. Što je točno? Što je istina? Jesu li izbori praznik demokracije ili privid demokracije? Sve ovisi o političkim strankama, odnosno stranačkim liderima, stranačkim vodstvom, razinom demokratizacije stranke, stranačkim prije izbornim i poslije izbornim  političkim koaliijama, čistoj trgovini, usuglašavanju bitnih točaka programa, poštovanju različitosti, obogaćivanju drugačijim, nadograđivanjem realne vizije budućnosti, uzmicanju rigidnosti, micanju ekstremizama (lijevih, desnih, primitivnih, naprednih, povijesnih, tradicijskih, vjerskih …) sa stranačkim ideologijama ili bez njih, eksplicitno ili implicitno, sasvim svejedno.
 
Bitno je da nijedan pojedinac, baš kao niti jedna interesna skupina, politička stranka ili koalicija, ne stavlja sebe ispred običnog čovjeka, naroda i države, što bi se trebalo vidjeti iz njihovih programa, koje nude, iza kojih stoje i koji su realni, s obzirom na potrebe i mogućnosti gospodarstva i društva. Za prezentaciju javnosti, nužno potrebnih  programa, ne trebaju nikakvi opširni, stručni, elaborati, naročito ne oni skupo plaćeni stranim stručnjacima, već bitne stvari, na kojima sve počiva, koje čine okosnicu, budućeg rada i djelovanja, iznijeti najviše pet točaka, ni od koga prepisanih, već usuglašenih, pomno odabranih, stručno razrađenih, s vremenikom, zadacima, metodama, nositeljima, timovina, koji odgovaraju vodstvu stranke, a vodstvo biračima.
 
Kako taj plan i program rada ne bi bio larpurlartizma, potrebno ga je poduprijeti brojkama, koje će pokazati, što je tko napravio od onoga na čemu smo sada, što je (u brojkama) od toga dobro, što je loše, što je irelevantno. Samo argumentiranim činjenicama se može i treba vjerovati. Brojevi govore sami za sebe, pogotovo u usporedbi s prijašnjim stanjem. Velika je pogreška svake vlade, što u brojkama (tablicama) ne iznesu, što su zatekli, što su u međuvremenu napravili. Nikakva verbalna annaliza tu ne treba. Imamo rast, pad ili stagnaciju. Mnogi su se kitili i kite se tuđim perjem. Obmanjuju narod, dovodeći ga u zabludu, pri tom pljuju po onima drugima, bez obzira tko su jedni, a tko su drugi. Mi samo malobrojni  narod, na relativno malom prostoru. Zahvaljujući suvremenoj tehnologijii i tehnici, o svima se gotovo sve zna, čak i ono što ne bi trebalo. Nitko nam ne treba objašnjavati, ni pojašnjavati kakav je tko, još manje  tko mu je pradjedm djed i otac, kao i na kojoj je strani netko od njegovih predaka bio, borio se ili pak participirao, na bilo koji način. O svakome bi trebala govoriti njegova djela, kroz koja se očituje obrazovanje, sposobnost, karakter, stremljenje, svjetonazor, ideologija, filozofija, sklonost, istinoljublje, poštenje, pravednost, motivacija, briga za pojedinca, narod i državu.
 
Svi znaju onu latinsku: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. U istinitost te izreke smo se često puta uvjerili. Može se pojedinca, skupinu i cijeli narod prevariti, jednom, dva, pa i više puta, ali to ne može trajati unedogled i vječno, pogotovo kad su isti akteri na djelu. Htjeli mi to priznati ili ne u nas je u velikoj mjeri prisutan bizantizam, u svim područjima, naročito u politici. To je jedan od bitnih činitelja balkanskog mentaliteta, od kojeg nažalost ne možemo pobjeći, jer je petrificiran i duboko ukorijenjen u društvu i stoljećima se pokazuje kao vrlo djelotvoran. Ništa tu ne pomaže podjela ovog prostora na Istočni i zapadni Balkan, kao ni konotacije koje u vezi ove pojave, imaju tobože nekakvu razliku. Nema te razlike, pogotovo u zadnje vrijeme, uslijed migriranja stanovništva, zbog rata, poraća, traženja boljeg života, uhljebarstva, pokušaja vladanja Hrvatskom, kroz jezik, kulturu, civilizaciju, upravljanje, arivizam, agresiju i obmanjivanje.
Puno je Bizantinaca u nas, što onih uvezenih, što onih doma odgojenih i stasalih. O takvim ljudima su pisali mnogi književnici, političari, sociolozi, psiholozi i ostali stručnjaci.
 
Prema Krleži Bizantinac je podmukao, neiskren, himben, dvoličan čovjek (višeličan, o.a.) licemjer, spletkar, prepredenjak, lažac, podmuklica… Ladan kaže da je Bizantinac ulizica, udvorica, laskavac, dvoličnjak, beskrupulozn i lukav političar. Klaić piše da je Bizantinac dvoličan, spletkar, lukavac… Više autora naglašava kako je Bizantinac prijetvorna, beskrupuloznam oportuna, bezobzirna, nemoralna, lukava, “svim mastima namazana osoba”, jedno misli, drugo govori, treće radi, koristeći se često silom, trikovima, makijavelizmom, despotizmom, mitovima o junaštvu, spletkama, diplomatskim vještinama, intrigama, zavjerama, pa i atentatima, kroz servilnost, perfidnost, podmuklost, pretenziju, hipokriziju, intrige, otodoksiju i dominaciju crkvene i sekularne suradnje.
 
Bizantizam u Lijepoj našoj nije od jučer. Kroz stoljeća smo mi žrtve, sudionici i dionici te bizantske rabote, što je ucjenama, naredbama, diktatima, barbarizmom, osmanlijskom svireposti,  beskrupuloznim političkim metodama i utilitarnom praksom, ostvarivala svoje ciljeve, na našem teritoriju i s našim stanovništvom. Učili smo o tome kroz povijest, pa bi to s lakoćom trebali i morali prepoznati danas i ovdje, jer  je bizantizam kao politička metoda i praksa još uvijek na djelu. Upravo ovih dana nam malo pomalo, onako, uz put najavljuju velike promjene u nekim političkim strankama, isti ljudi, koji su do jučer govorili i radili nešto sasvim drugo. Što su pritom mislili, nije vrijedno spomena, jer je isključivo i jedino u pitanju osobni utilitarizam, u svakom smislu, bilo da se predstavljaju ili pak brane, pred Frau Merkel, ili onih u mojem susjedstvu, jer im je već dosta primitivnosti, prijetvornosti, himbenosti, prijevara, ognjištarenja, lažnih mitova, glume, nedemokratskih metoda, nacionalne i vjerske superiornosti, svetosti nacionalnog cilja, uz sve vidljiviju, jasniju, eksplicitniju protkanost hipokrizijom, nepotizmom, klijentelizmom, korupcijom i grčevitom borbom za vlasću i moći, pod bilo koju cijenu, o čemu najbolje govori pala vlada, samoraspušteni sabor, sapunjanje, umivanje, umiljavanje, gandyjevska retorika i skrivanje iza jednog čovjeka, koji navodno ima sve moguće poželjne međunarodno priznate, formalne, stručne i osobne,  kompetencije za budućeg premijera.
 
Koliko puta do sada smo takvo nešto slušali? Koliko puta smo na to nasjeli? Može li jedan čovjek promijeniti  političku stranku, vratiti je korijenima, da bi postala ono što je bila: stožerna, državotvorna, autohtona, domoljubna i narodna? Koliko će vremena biti potrebno da taj isti čovjek koji nam se danas nudi kao preporoditelj i spasitelj, biti odbačen, bačen na pod i iscipelaran, kao mnogi dosad? Sva krivnja, sve loše učinjeno i neučinjeno ono što se moralo učiniti, će pasti na njega i postati njegov grijeh. Zaigrala se opet jedna velika poznata igra, po poznatom scenariju, uz poznate igrače, kojima je izbornik (trener) zamijenio mjesta. Radi novog eksperimenta. Obrambeni igrači su u navali, stoperi su u prvom redu, bekovi su u sredini, golman istrčava prije vremena, centarfor ide na desni bok… a “Ronaldo”, slobodan, ni od koga gledan ni  praćen, u hipu pretrći od gola do gola i nekom autsajderu, koji je friško ubačen, namjesti loptu, koju on skrene u protivnička vrata. Pobjeda! Nakon pobjede svi su generali!
 
Nešto slično se događa sada i u politici. Ne zna se tko je gdje i tko je s kim. Tko kome namješta zaleđe? Tko kome namješta loptu za efikasan udarac? Tko kome podmeće nogu? Tko se ruši na travnjak, a samo je ovlaš od protivnika dodirnut?  Tko kome kupuje vrijeme i zašto?Tko je lijevi bek, a tko desni? Tko je u centru? Tko je kome gazda? Tko za koga i za što igra? “Za sebe.” rekao je jedan kratkovjeki ministar. Svi su se zgrozili, a čovjek je samo rekao istinu. Gdje je, u kome i čemu istina danas? Iluzorno je istinu tražiti, naročito u politici, jer je postala relativna, več odavno. Što nam onda preostaje? Zabavljati se onim i onima koji su već u predizbornoj kampanji, u danonoćnim preokretima, u lijevo-desnim zaokretima, u pametovanju poluobrazovanih istaknutih članova političkih stranaka, u stamenitosti prebjega od ultra lijevih do ultradesnih, od onih koji se ne znaju prekrižiti do onih koji nose trometarske križeve, od poštenjaka do poštenjačina, od seljaka do seljačina, od cajki do opernih diva, od metresa do državnica, od fakina do huligana, od dezertera do ratnika, od popova do lopova, od junaka do kukavice… Tu su još mnogi oksimoronski likovi, koji svoje specifičnosti nisu svjesni.
 
Narod je svjestan kako je svima sporedna stvar na svijetu, iako se u njega zakinju i žele sve najbolje što znaju napraviti upravo za taj narod da bolje i sretnije živi. Ne treba biti Einstein i otkriti kako je tom narodu sve gore i gore. Što bi se sada trebalo, s kim bi se i kako bi se trebalo dogoditi, da tom narodu već jednom bude bolje? Opekli smo se mnogo puta. Više nikom ne vjerujemo, ni kada darove nosi, a darovi bi trebali biti sve ono što nam se nudi u liku, obliku i djelu  pojedinaca, stranaka, koalicija i programa. Svi oni koji su dosad vladali i “vladali” su krivi za takvo stanje i ponašanje svojih potencijalnih birača. Dosta je bilo priča, bajki i basni. Vremena više nema ili ga je premalo zato i za to: Show wi the numbers!
 

Ankica Benček

Povezani članci

Pupovac: Sudbina današnje Hrvatske je – nestanak

HF

Hrvatskom vladaju djeca komunizma

HF

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

HF

Plansko uništavanje hrvatskoga nogometa

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...