Lavina programiranih i dirigiranih izljeva potpore i ljubavi budućem vođi
Nakon što je Andrej Plenković objavio da će se na izvanrednim izborima kandidirati za predsjednika HDZ-a krenula je u medijima lavina programiranih i dirigiranih izljeva potpore i ljubavi budućem vođi, koje svojom psihološko-propagandnom argumentacijom i manipulacijom, patetikom i neukusom do degutantnosti i socrealističkog kiča; neodoljivo podsjećaju na dobro poznate „spontane“ izljeve (i proljeve) vječne odanosti i podrške „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“ te i danas u nekim glavama neumrlom dragom i voljenom vođi i idolu – Josipu Brozu Titu. Pod svaku cijenu i svim sredstvima trebalo je uvjeriti javnost i članove HDZ-a da je „Lepi Cane“ novi Mesija i da samo i jedino on tj. Andrej Plenković može spasiti HDZ i Hrvatsku! Kakvi izvanredni izbori s više kandidata, kakvi bakrači, sve je to gubljenje vremena pred izvanredne parlamentarne izbore i destabilizacija (inače „stabilnog“!) HDZ-a, kao da redoviti izbori za predsjednika stranke 2012.g. nisu bili s četiri kandidata. I kao da izabrani predjednik može imati demokratski legitimitet ako na izborima nije bilo više kandidata!
Andrej Plenković
No, u medijskoj eskapadi panegirika i općoj divinizaciji lika i djela budućeg velikog vođe i „ljubičice bijele“, može se, na sreću, pročitati i poneko nedivinizatorsko i kritičko mišljenje (kako li su samo promakli cenzorima?). Pa tako Ivan Zvonimir Čičak predsjednik HHO-a, iznosi kronologiju svog prijateljstva s A. Plenkovićem kome je HHO 2014. dodijelio nagradu „Miko Tripalo“ za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava. I. Z. Čičak u jednoj je TV emisiji kritizirao HDZ-ove europarlamentarce zbog pisma upućenog HDZ-ovim saborskim zastupnicima uoči glasovanja o povjerenju premijeru Timu Oreskovichu, i tvrdio da su time „napali svoju stranku i zabili joj nož u leđa“.
Nakon toga nazvao ga je A. Plenković i pitao zašto ga napada kad su prijatelji? I. Z. Čičak mu je odgovorio da nije propitivao njihovo prijateljstvo nego Plenkovićeve javne političke poteze, na što mu je A. Plenković uzvratio da za njega tj. I. Z. Čička nema više vremena i da se nemaju što dalje nalaziti. Na temelju tog događaja i prepričanog dijaloga Ivan Zvonimir Čičak je zaključio: „Kad netko tako reagira, znači da je nedemokrat, da je netolerantan, da je autoritarna osoba te da je vrlo opasna osoba“. Za Andreja se Plenkovića kaže da je on karijerni diplomat, no prije bi se ipak moglo reći da je on – karijerni čovjek!
Dopisnici pak više hrvatskih medija iz Bruxellesa imaju slično iskustvo u profesionalnoj komunikaciji s Andrejom Plenkovićem. Čim bi u člancima ili izvješćima prvi put iznijeli stajalište koje je bilo imalo kritički intonirano prema njegovu radu prekidao bi komunikaciju s njima, unatoč tome što oni nisu napravili ništa drugo doli profesionalno i odgovorno obavljali svoj posao! Pred Opći sabor HDZ-a koji je održan 28. svibnja 2016.g. , A. Plenković predbacivao je novinarima što ga pitaju namjerava li se kandidirati za mjesto predsjednika stranke, jer to tada nije odgovaralo njegovoj strategiji da se ne kandidira. U skladu s prethodno navedenim primjerima autoritarnosti i nedostatka demokratske kulture jest i egocentričan te častohlepan interpersonalni pristup, pa je tako nastup na panel-raspravama uvjetovao time da ga moderatori ne smiju nazivati europarlamentarcem, nego titulom potpredsjednika Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta. Jedan pak idolopoklonik i panegiričar „inplenka“ piše u dnevniku Komsomolskaya Pravda (urednik me upozorava da to nije objavljeno u tom listu, nego u po uređivačkoj koncepciji sličnom dnevniku ali koji izlazi u Zagrebu) sljedeće:
„Ovaj put za HDZ nije presudno da izaberu najdražeg šefa koji bolje objedinjuje stavove većine članstva, već najpopularnijeg prema vani, i to koji već na temelju izgrađene percepcije kao frontmen privlači najveću pozornost i kod birača i kod koalicijskih partnera, koji uživa šire povjerenje kao potencijalni premijer te koji je bolja konkurencija političkim protivnicima. U tom smislu, koliko god M. B. govorio da im neće drugi, mediji i političari, odrediti šefa stranke, ipak HDZ ne može o tome odlučivati izvan vremena i prostora. Štoviše, više nego ikada trebaju se voditi izvanstranačkim faktorima“. (Odgovaram uredniku da ne mogu vjerovati da nešto tako i toliko ponižavajuće i destruktivno za demokratsko društvo i državu, do paroksizma agitpropovsko kao da je to pisao sâm Mihail Suslov; može biti objavljeno 2016. u formalno ipak demokratskoj državi, te da i dalje držim da je to objavljeno u spomenutom moskovskom dnevniku ali u nekom starom godištu!).
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više