Ovi političari ničim nisu zaslužili biti dio te kolone, niti dio tog naroda
Hrvatsko žrtvoslovno društvo pozvalo me da s njima organizirano busom idem na obilježavanje epopeje Vukovara iz Zagreba. HŽD-ovci su prije tri tjedna preko vikenda bili u posjetu Istri, oni inače organiziraju obilaske grobišta i mjesta stradavanja ratnih i poratnih žrtava.
Tko je žrtva i što je žrtva:
- Ljudsko biće koje nepravedno, ne svojoj voljom ispašta
- Ljudsko biće koje daje sebe, u ime nekih viših ciljeva, nesebično se žrtvuje za slobodu, za domovinu
- Ljudsko biće kojemu predstoji smrt, uništenje zato što predstavlja određenu etničku, rasnu skupinu ili narod
- Ljudsko biće koje se prinosi kao obredni čin u čast nekog božanstva da bi ga se smirilo ili umilostivilo (žrtva paljenica, krvna osveta, žrtva zahvalnica).
Kako u Istri ima još neobilježenih i neistraženih jama-fojbi, sada su uz pomoć lokalnih ljudi, svjedoka kojih još ima, obilježili jamu Bršljanovica, blizu Lupoglava, a svetu misu zadužnicu služio je biskup u miru mons. Ivan Milovan. Bila sam im domaćin u Puli i na moj prijedlog položili su vijenac i na spomenik žrtvama eksplozije na Vergaroli 1946. godine. O tom događaju napisala sam članak koji je objavljenu Hrvatskom tjedniku br. 888. od 30.9 2021. godine.
Do Zagreba smo kolegica i ja otišle i vratile se linijskim busom, jer smo suprug i ja bili u Slavoniji u rujnu, a sada zbog zdravstvenih razloga nije mogao ići. Zahvaljujući gostoprimstvu dobrih ljudi, predah u Zagrebu bio je lijep i ugodan. Kratko smo bili u crkvi na Svetom Duhu, pozdraviti izvanrednog mladog fratra Stjepana Brcinu, koji je bio moj duhovnik u Puli, koji evangelizira i okuplja mlade, pa se na njegovim Duhovno duhovitim večerima rijeke mladih slijevaju prema crkvi na Svetom Duhu.
Sjetih se Šerbedžije i njegova odgođenog koncerta u Vinkovcima, pred Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, kako on samo širi „ ljubav i mir“, a kada je Hrvatskoj trebala ljubav i mir pobjegao je u Beograd i zastupao Miloševićevu Srbiju u Beču, na međunarodnom Svjetskom kongresu PEN klubova.
Od više tekstova o Šerbedžiji, jedan je objavljen u Hrvatskom tjedniku br. 878. od 22. 7. 2021. godine. Toliko je licemjeran i beskrupulozan, da je on sada za ljubav i mir, a što je govorio kada je Hrvatska napadnuta?
“Morao sam napustiti Hrvatsku, jer je ona napala moju državu Jugoslaviju”
Hrvatska je krivac, Hrvatska je ta koja je napala, njegovu Jugoslaviju!? Molim? Čime, kada je bila razoružana? Naime, Ivica Račan dogovorio je sa JNA da preuzmu svo oružje Teritorijalne obrane! Kako? Nije postojala hrvatska vojska, JNA je imala nadzor i nad oružjem i nad ljudstvom!
”Bitange su zavadile naš narod, od njih se nije mogla spasiti divna Jugoslavija”
I zamislite ta jugokomunistička kasta, te jugokomunističke „bitange“ koje vladaju Hrvatskom, dale su mu na korištenje Brijune, za njegovo kazalište Ulysses, gdje njegov klan provod cijelo ljeto, priređuje predstave, svadbe i gazduje. Naravno dobio je i brod HRM za prijevoz, i 20 parkirnih mjesta u Fažani i to već punih 20 godina. Čime je to zaslužio? Čime, dok hrvatski branitelji i mi običan puk plaćamo punu cijenu karte za posjet i razgledavanje Brijuna. I u svezi Thompsona i Šerbedžije, novinar Večernjeg lista Branimir Pofuk, u Obzoru od 3. lipnja 2017. godine napisao je kolumnu pod naslovom: “Narod kojemu je Thompson važniji od Šerbedžije, na najboljem je putu da umre od zaglupljenosti i nestane!“
Poznato mi je razmišljanje Branimira Pofuka kroz njegove kolumne u VL-u, ali ovaj naslov me doista šokirao. Ne može ugroziti opstojnost jednog naroda niti jedan umjetnik, niti jedan pjevač. Da mjerilo kulture i opstojnosti hrvatskog naroda, ovisi o jednom Šerbedžiji je doista nebuloza. Može Branimir Pofuk obožavati Šerbedžiju i ne cijeniti Thompsona, to je njegova privatna stvar, ali ne može nikako postaviti Šerbedžiju kao mjerilo opstojnosti hrvatskog naroda. Usput rečeno Šerbedžija i nije pripadnik hrvatskog naroda, on se izjasnio kao Jugoslaven, a Pofuk ga natura čitateljima kao vertikalu po kojoj se mjeri kultura i opstojnost hrvatskog naroda Što je previše, previše je i od Pofuka. Doslovno nebulozno! I kada se uzme u obzir sloboda govora previše je! Ovakvo ponižavanje hrvatskog naroda i uzdizanje na pijedestal jednog umjetnika, kojemu ne osporavam njegovo umjetničko postignuće, je neprimjereno. Ne samo ponižavanje hrvatskog naroda, nego i vrijeđanje zdrave pameti!
Ah da još jedan detalj: HAZU ustvari JAZU, okitio je Radu Šerbedžiju Državnom nagradom Vladimir Nazor, za iznimno ostvarenje na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i kazališnih umjetnosti, koju mu je svečano uručila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i predsjednik HAZU-JAZU akademik Zvonko Kusić.
U Hrvatskom tjedniku broj 894- od 11. studenoga 2021. godine, Joško Čelan Šerbedžiju naziva početnikom: „Prema vlastitoj tvrdnji dotični glumac je Jugoslaven koji od početka radi protiv Hrvatske ( i to dobro unovčuje), tako da se nikako ne može tretirati početnikom u svojoj raboti. Mislim da je mnogo precizniji naziv „pokvareni četnik“ suglasno klasifikaciji hrvatskog akademika Josipa Pečarića. Kao što ste vjerojatno već čuli, njegova definicija razlike između četnika i Jugoslavena glasi: „Četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik“ Šerbedžijino jugoslavenstvo, a i nekih drugih „uglednih“ ličnosti možete vidjeti u video-isječku koji kruži internetom i gdje su u društvu Šerbedžije bili Danko Končar, odvjetnik Anto Nobilo i ostali koji su pjevali „Po šumama i gorama“, a sam Šerbedžija davao ritam lupajući dlanovima po stolu.
E pa sada vi recite je li samo Šerbedžija “pokvareni četnik”!? Neka se zapitaju i svi koji ovo čitaju u kojoj državi mi živimo, koji sustav vrijednosti nam nameću?! Razdružili smo se od Jugoslavije i prekinuli sve društveno-političke sveze s njom kada smo 8. listopada 1991. godine proglasili samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, Jesmo li?
Nažalost nismo, jer nas jugokomunističke “bitange” stalno u njen vrijednosni sustav vraćaju, iako je više nema, u njihovim glavama još živi! Ta tema se provlači kroz propovijed pomoćnog zagrebačkog biskupa Ivana Šaška na Memorijalnom groblju u Vukovaru 18. 11. 2021. godine. Vukovar je simbol nametanja jugoslavenskih, velikosrpskih vrijednosti, hrvatskom narodu silom, ratom, razaranjem, uništavanjem i likvidiranjem Hrvata, koji su htjeli živjeti svoje hrvatske vrijednosti! I koji su se borili svojim znakovljem, protiv jugoslavenskog znakovlja, a ta borba u drugim oblicima traje do danas.
Meni je veliko zadovoljstvo što sam sudjelovala u toj veličanstvenoj, dostojanstvenoj i ponosnoj koloni sjećanja, sa puno mladih ljudi, mladih obitelji sa djecom koja su zalog da žrtva Vukovara nije bila uzalud.
Samo biti u Vukovaru i u neko drugo doba godine izaziva u meni osjećaj divljenja, osjećaj poniznosti pred veličinom tih ljudi, pred veličanstvenom hrabrosti, snalažljivosti, požrtvovnosti i upornosti u obrani svoga grada, svoje ulice i svog doma. Oni su doista bili za svoje obitelji i ZA SVOJ DOM SPREMNI umrijeti!
Njihova velika požrtvovnost i to sebedarje, tada izgubljena bitka za svoj grad i za svoj dom, poniženja koja su doživjeli zarobljavanjem, predajom , torturama, silovanjem i mučenjem u srpskim logorima nisu ih pretvorili u zločince, nisu postali monstrumi i zvijeri u ljudskom obliku kao četnici i pripadnici JNA.
Epopeja Vukovara biblijskih je razmjera! Križ koji su nosili, koji ih je obilježio, koji ih je hrabrio i tješio, davao im je snagu i dan danas im daje, da mogu podnijeti nepravdu vladajućih prema njima, prema poginulima i prema nestalima. Jer nije prošla jedna godina ili dvije, prošlo je 30 godina nepravde i nebrige, 30 godina potrage za svojim bližnjima bez rezultata, 30 godina bez kažnjavanja zločina i zločinaca, 30 godina bez plaćanja ratne odštete i 30 godina bez priznanja odgovornosti.
Zločinci odgovornost nikada ne će ni priznati, jer njihovi djedovi i očevi jugokomunisti nikada nisu priznali da je njihova ideologija zločinačka, da je Jugoslavenska tvorevina nastala na zločinu, a ne na „čistoj“ pobjedi! Nisu bili kažnjeni za zločine, nikada za njih nisu odgovarali, pa smatraju da su zločini dopušteni pa čak i poželjni.
Stoga bi vladajućoj kasti preporučila da ubuduće ne sudjeluje taj dan u koloni sjećanja, jer im tamo nije mjesto! Ničim nisu zaslužili biti dio te kolone, niti dio tog naroda. Nisu dorasli, nisu nas dostojni predstavljati i nisu zaslužili biti na čelu kolone! Nisu!
