Postoje temeljne vrijednosti koje se stječu odgojem kroz rad i druženje. Djeca trebaju osjećati da vam je stalo do njih i tako stječete povjerenje. Treba znati slušati i razgovarati s djecom. Nije dovoljno biti samo stručnjak u svojem području. Treba biti pedagog, psiholog i sociolog
Čitam ovih dana po raznim portalima kako se neki nastavnici žale da nemaju autoriteta. Za to krive sustav, roditelje učenika, ravnatelje i tko ti ja znam koga sve, osim samih sebe. Autoritet se ne stječe diplomom, radnim mjestom i zvanjem. Autoritet se stječe radom. Da bi imao određen autoritet moraš biti stručan, sposoban, dosljedan, pravedan, pošten i empatičan. To naročito vrijedi za učitelje i profesore. Učenici i studenti trebaju imati pozitivan stav prema nastavniku. To se stječe radom i povjerenjem djece. Nikakva gluma tu ne pomaže. Treba biti iskren, pošten i pravedan, naročito u ocjenjivanju učenika.
Ocjenjivanje je najzahtjevniji dio rada svakog nastavnika. To je proces koji započinje prvog dana školske godine i traje do kraja školovanja. Istina, u ocjenjivanje nastavnika miješaju se brojni činitelji. Od roditelja, ravnatelja škole i resornog ministarstva. U ocjenjivanju treba biti principijelan i dosljedan. Iza svake ocjene treba čvrsto stajati, znati je obrazložiti i braniti ako zatreba. Nitko ne može ocijeniti i procijeniti učenika osim njegovog nastavnika. Naravno, tu se može i pogriješiti, kao i u svemu drugome što se radi. Grješka se mora priznati i popraviti. Time se ne gubi autoritet. Autoritet se time potvrđuje. Kad netko drugi, bilo tko, u ime bilo koga i bilo čega, mijenja ocjenu učenika koju mu je dao njegov nastavnik, autoritet nastavnika je narušen, a ponekad i trajno izgubljen.
Permanentno obrazovanje nastavnika
Škola nije samo obrazovna ustanova. Škola i odgaja. To je zapravo teže od čiste nastave. Nastavnik odgaja kroz svoj rad i svoju osobnost. Djeca vole oponašati. Ne može se tražiti od djece ono što sami niste. Postoje temeljne vrijednosti koje se stječu odgojem. Odgaja se kroz rad i druženje. Djeca trebaju osjećati da vam je stalo do njih. Tako se stvara povjerenje djece. Treba znati slušati i razgovarati s djecom. Nije dovoljno biti samo stručnjak u svojem području. Treba biti pedagog, psiholog i sociolog. To daje permanentno obrazovanje nastavnika. Niti u jednoj struci permanentno široko obrazovanje nije toliko potrebno i zahtjevno kao u prosvjeti. Mi „stvaramo“ ljude. Ti ljudi bi trebali biti sretni u svom životu. Škola ih priprema za život. Nastavnici su u tomu glavni činitelji. Da bi uspjeli u svom poslu moraju imati autoritet. Djeca u njih moraju imati povjerenje. Kad djeca u nastavnika imaju povjerenje može se puno toga postići. Znam to iz vlastitog iskustva. Jednom sam po kazni dobila najgori razred u školi. Dobila sam ih u osmom razredu. U početku nije išlo. Nepovjerenje je bilo veliko. No, dogodilo se nešto, što je sve preokrenulo. Razred je bio okrivljen da su učinili nešto što zahtjeva kazne. Imala sam s njima dugački razgovor, sa cijelim razredom i pojedinim istaknutim negativcima. Pitala sam ih što je to bilo. Što se dogodilo. Rekla sam im da hoću istinu kako bi ih mogla braniti. Rekli su mi istinu. Ja sam ih branila. Nisu kažnjeni. Pravi krivac se otkrio. Od tada se nešto stubokom promijenilo. Počeli su učiti. Nisu ometali nastavu. Na kraju školske godine bili su drugi po uspjehu od osam paralelki.
Da sam bar poslušao profu…
Imam još puno takvih i sličnih primjera. Jedan moj učenik bio je odličan matematičar, ali bilježnica mu je bila katastrofa. Pri ocjenjivanju bilježnice dobio je dva. Ocjena na polugodištu je bila vrlo dobar. Njegov otac me je pobrao na red zbog toga. Nisam odustala od svoje ocjene. Taj otac je radio u našem ministarstvu. PRIJETIO MI JE INSPEKCIJOM. Neka slobodno dođu, rekla sam tom samodopadnom ocu. Nisu došli. Na kraju godine sam naravno dala odličan iz matematike, jer je sve znao. Nakon nekoliko godina pri slučajnom susretu otac tog učenika mi se ispričao. Trebali ste ga još više kažnjavati radi neuredne bilježnice. Naime, taj učenik je iz vojske pisao roditeljima, kako zbog svoje neurednosti s papirima lošim nečitljivim i pisanjem nije mogao raditi u administraciji, nego je morao ići na stražu. Da sam barem poslušao profu iz matematike, danas po zimi i snijegu ne bi bio na straži, pisao je roditeljima.
Nikakvih inspekcija, niti pritiska roditelja i ravnatelja se ne treba bojati, ako dobro radite. Uvijek pronađu nešto, piše jedan kolega. Pa neka pronađu. Zato postoje. Tko radi, taj i griješi. Grješke se mogu ispraviti. Izgubljeni autoritet se ne može vratiti.
Ocjenjivanje je izgubilo svoju ulogu i vrijednost
Istina, danas se svi miješaju u posao nastavnika. Posebno u ocjenjivanje učenika. Poznat je slučaj naše prve dame, kako je reagirala na ocjene sina u jednoj gimnaziji. Osuđujem taj postupak. Za sve je kriva ravnateljica škole, koja je dopustila promjenu ocjenâ, koje su bile zaključene.
Znam i drugi slučaj gdje su roditelji i ravnatelj pozvali inspekciju jednoj kolegici. Zbog ocjena, naravno. Inspektorica je bila oduševljena njenim radom. Predložila ju je za napredovanje u struci. Ravnatelj joj je prijetio otkazom, ako ne podigne ocjene. Smijenjen je ravnatelj škole.
Pravda postoji. Spora je, ali dostižna. Na nastavnike se vrše pritisci sa svih strana. Roditelji imaju prevelike ovlasti. Djeca su neposlušna. Nemaju radne navike. Ne uče redovito i dovoljno. Na kraju svi bi htjeli petice. Pet nula je obrazovni ideal. To je najveća moguća glupost. Ocjenjivanje je zbog toga izgubilo svoju ulogu i vrijednost.
Stvaramo neradnike. Lezileboviće. One koji žele dobiti ono što nisu zaslužili. Uglavnom to i dobivaju.
Nastavnici se tomu moraju oduprijeti, svim svojim autoritetom. Nije to lako i jednostavno. Treba biti uporan i dosljedan. Autoritet se teško stvara, a lako gubi.
Svima bi trebalo biti jasno da zadiranje u autoritet nastavnika ide na štetu odgoja i obrazovanja, kako pojedinca, tako i cijele populacije.
