Obitelj kao početni okvir identifikacije i socijalizacije
U demokratskim je državama standard i praksa da kandidati za obnašanje državnih i javnih funkcija prolaze formalnu i neformalnu proceduru ispitivanja njihova dotadašnjeg rada i života, koju provode odgovarajuća državna povjerenstva ili predstavnici javnosti a to su najčešće novinari i/ili aktivisti nevladinih udruga odnosno civilnog društva. U žarištu su pak interesa obično profesionalni opus, politička i društvena stajališta te sustav vrijednosti i prioriteta, podrijetlo, primarna i sekundarna obitelj, hobiji i tome slično.
Na slici snimljenoj u "Kockici" Mario Plenković je drugi od lijeva okrenut leđima
Poznato je općenito da je obitelj početni okvir za identifikaciju i socijalizaciju djeteta, te da u socijalnom, etičkom i kulturnom razvitku i profiliranju mlade osobe izravno i neizravno te aktivno i pasivno ima veliki i značajan utjecaj. Dosad se neizravno moglo vidjeti i shvatiti da su roditelji Andreja Plenkovića imali pozitivan i plodotvoran primjer i utjecaj na njegov odgoj, školovanje, obrazovanje, zapošljavanje odnosno socijalizaciju općenito, dajući mu uvijek i svugdje odgovarajuću emotivnu, edukativnu, intelektualnu i društvenu potporu i pomoć. Majka Vjekoslava, rođena Raos, kao liječnik internist-kardiolog i sveučilišna profesorica, radila je u Vojnoj (!) bolnici u Dubravi u Zagrebu. Kada je JNA napustila tu bolnicu, dala je obol u organizaciji Kliničke bolnice Dubrava, moglo se ovih dana pročitati u više medija. No tekst gotovo tog istog sadržaja mogao se svojedobno pročitati i o dr. Miri Broz, supruzi Titova sina Aleksandra-Miše Broza!
Otac Mario Plenković je sveučilišni profesor komunikologije i informatologije na Fakultetu političkih nauka/znanosti (i još nekim fakultetima) u Zagrebu, kojemu je bio i direktor u razdoblju 1988.-1992. godine. No, što je on bio te gdje je i što radio prije sveučilišne karijere, u javno se dostupnim životopisima ne može naći što ne znači i da se može i smije zanemariti. Kao što će se to moći ne samo pročitati nego i vidjeti na u članku objavljenoj fotografiji, Mario Plenković je bio i „društveno-politički radnik“, a što to znači može se djelomično saznati i shvatiti i iz te fotografije kao i iz njezine legende. Na njoj su društvenopolitički radnici većinom i komunisti te i političari snimljeni na „okruglom stolu“ o informiranju (pri tome treba akceptirati politološku i sociolingvističku činjenicu da nominalno isti pojmovi nemaju potpuno isti sadržaj odnosno značenje u totalitarnom i demokratskom političkom poretku i društvu!) kojeg je organizirala redakcija tjednog lista „Komunist“. Snimljena je vjerojatno negdje u prvom dijelu 1985. godine u prostoriji za sastanke u zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske kolokvijalno zvanoj „Kockica“, smještenoj na Prisavlju u Zagrebu. U tu su zgradu na sastanke, idejno-teoretski rad, „kurseve“, idejnopolitičke instrukcije i slično dolazili partijski odnosno „društveno-politički radnici“ u pravilu iz hijerarhijski viših kadrovskih struktura Saveza komunista Hrvatske.
Crtice iz životopisa Marija Plenkovića koje nisu dostupne javnosti
Godine 1970./71. hrvatski komunisti i patrioti Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo vodili su socijalistički, reformski, narodni, nacionalni i humanistički pokret Hrvatsko proljeće (udbaši su ga nazivali „maspok“); a podupirali su ga Matica hrvatska, hrvatski narod i dio Srba (potomci kojih su svoj patriotizam, čast i dostojanstvo pokazali i dokazali sudjelovanjem te žrtvom i u Domovinskom ratu!). U okviru tada postojećeg političkog, državnog i društvenog uređenja; tražili su tada legalnim i standardnim političkim pristupom i metodama malo više slobode mišljenja i govora, malo manje uhođenja i represije tajnih službi, malo više pravne države a malo manje „revolucionarnog prava“, malo manje centralizma i hegemonije te malo više federalizma i ravnopravnosti te reciprociteta u financijskim i drugim odnosima među republikama. I pod prijetnjom vojne intervencije i svekolike represije (koja je protiv Hrvatske i provedena trideset godina kasnije 1991. godine!), pučom u Karađorđevu 1. „decembra“ 1971. Hrvatsko proljeće je ugušeno! I počela je duuuga, bolna, teška, ponižavajuća te psihičkim i fizičkim torturama praćena hrvatska „Bartolomejska noć“. Kao vampiri iz tame (a danas iz tajkunske oligarhijskofinancijske medijske retorte „centara moći“ kao razne jace, pusići, yosipovići, radmanobrozići, sašebamberunjići, psihopatomilanovići, beusrichemerghi, dejanojovići, kundak-jovanović-šprajc-podolnjaci i nakurnjaci, stevanovići, mažići, ikače-baničeki, orepine, oreskovichi, dalijaoreškovićletice, pubacerjani, plenkovići… itd.) nečovječnosti, podaništva, koristoljublja, karijerizma i moralnog rasula; iskakali su doušnici, konfidenti, potkazivači, denuncijanti, cinkeri, društveno-politički radnici; i počeo je „lov na vještice“.
Tisuće članova Saveza komunista Hrvatske, tisuće članova Matice hrvatske i ostalih građana dobili su otkaz na radnom mjestu i ostali bez izvora egzistencije, stotine ih je suđeno i osuđeno na višegodišnje i teške robije i gubitak građanskih prava zbog „kontrarevolucionarnog djelovanja“. A ta sintagma znači da su slobodno mislili i govorili te počinili „verbalni delikt“. Kršena su im temeljna ljudska i građanska prava i slobode, psihički i tjelesno su maltretirani, osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne: Marko Veselica (višekratno), Vlado Gotovac (višekratno), Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević Bakulić, Franjo Tuđman, Zvonimir Komarica, Bruno Tandara, i stotine drugih manje znanih ali ne i manje važnih i časnih!
Predstavnici studentske organizacije Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik, Goran Dodig, Stjepan Sučić, Ivica Biočić, Ante Štambuk i desetci drugih usprkos tome što su tada bili u životnoj dobi od samo 23-24 godine, osuđeni su na stroge zatvorske kazne i do četiri godine! Predsjednik Matice hrvatske, karlovački dječak i šahist, znameniti lingvist, bohemist, humanist, haiku-poet, građanin Praga i svijeta časni Ljudevit Jonke, bolovao je od teške maligne bolesti ante finem. No nije to bila bila ikakva moralna, emocionalna, suosjećajna, ljudska i ina inhibicija te zapreka javnom i tajnom komunističkom represivnom aparatu, da ga kao zvijer okrutno progone do posljednjeg daha njegova života!
Mario Plenković je tada društveno-politički radnik u Makarskoj (a mogao je biti i u Splitu, Zagrebu, Babinoj Gredi, Mrduši Donjoj…, sve je to ionako bilo isto). Moralno, politički, ideološki i društveno podoban; pouzdan, odgovoran, povjerljiv, suradljiv, budan, dinamičan, aktivan, ambiciozan, motiviran. No za „moralno-političke posrnule i nepodobne“ kadrove i ostale sudionike Hrvatskoga proljeća, dojučerašnje radne kolege, suradnike, prijatelje i poznanike; nema vremena, razumijevanja, suosjećanja i solidarnosti. Mnogobrojni „moralno-politički nepodobni“ su odstranjeni a neki i osuđeni tako da nastaje svojevrsni kadrovski „vakuum“ u partijskoj nomenklaturi i odgovarajućim službama, tako da je to idealna prilika za napredovanje moralno i politički podobnih društveno-političkih radnika i suradnika. A Mario Plenković ima dvostruku podobnost i preporuku za napredovanje i karijeru, jer je i suradnik tajnog represivnog aparata kome je uobičajeno da u svom djelovanju krši temeljna ljudska i građanska prava i slobode, a to je Služba državne sigurnosti (SDS) kolokvijalno zvana UDB-a! Pripadnost partijskoj nomenklaturi i suradnja u tajnoj službi izvrsna su preporuka ali i uvjet za društvenu promociju i afirmaciju, te i za buduću akademsku karijeru.
Naivni su pak mislili da će tim i takvim „kadrovima“ rušenje totalitarnih komunističkih režima 1989. zaustaviti napredovanje i karijere. No suradnici odnosno doušnici tajnih službi u pravilu su osobe bez morala, čuvstava, suosjećanja i solidarnosti, jer da takvi nisu ne bi ni mogli bez ikakva povoda i razloga drugim ljudima i njihovim obiteljima a sve radi osobne koristi stvarati tolike probleme, nevolje, boli i patnje. Potkazivači, doušnici, okrutni zlostavljači i provoditelji psihičkih i fizičkih tortura, serijski kršitelji ljudskih i građanskih prava i sloboda; kafkijanskim alegorijskim preobražajem ali obratnim smjerom – od kukca u prividnog čovjeka, postali su 1990.g. aktivisti za zaštitu i promicanje istih tih ljudskih i građanskih prava i sloboda! I ne samo to, nego i aktivisti udruga civilnog društva, globalisti, neoliberali, tajkuni i financijska oligarhija te i njihova klijentelistička hobotnica. Pa je tako Udbin gojenac Mario Plenković, pripremio svog gojenca Andreja („princa Karađorđevića“) kao kandidata za predsjednika nacionalne, narodnjačke i demokršćanske stranke – Hrvatske demokratske zajednice! No, nije to za čuđenje, naprotiv, to je samo logičan slijed „Udbinog“ Manolić-Gregurić-Mesić-Šeks brutalno ciničnog kadrovskog inženjeringa kada su 1990. za predsjednika Hrvatske kršćanske (!) demokratske stranke instalirali „Udbina“ suradnika prof. dr. Ivana Cesara, koji je kao kadar od povjerenja tih istih „Udbinih“ kadrovika bio i ministar bez lisnice u Vladi demokratskog jedinstva Franje Gregurića. Poznata je izreka da se povijest ponavlja samo kao farsa, no ovdje i sada povijest se ponavlja kao ponavljanje tj. repriza!
A na portalu Slobodne Dalmacije moglo se 22. lipnja 2016. godine pročitati: „S obzirom na obiteljski background moglo se očekivati da će Andrej Plenković čiji je otac Mario imao niz istaknutih dužnosti nakon sloma Hrvatskoga proljeća, biti nekako bliži SDP-u“.
Leon Franković, Zagreb