Nismo slučajno najsiromašniji

Tako će biti sve dotle dok nam trebaju poslušni i indoktrinirani mediokriteti

“Život je nalik na olimpijske igre:
 jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore.” 

(Pitagora)

Život je putovanje po nepoznatom putu, od prvog plača do zadnjeg izdisaja svakog pojedinca, interesne skupine, političke stranke, republike, carevine, kraljevine, unije i svijeta. Sve ima svoj početak i kraj. Između tih rubnih točaka, postoji mnogo međutočaka, manje i više važnih. Koliko god tih točaka ima, to je  konačan broj. Broj i uloga pojedinih točaka ovisi o svakom pojedincu i društvenim konstruktima, koje je osmislio i stvorio, načinima na koji su nastali, uzrocima zbog kojih su nastali, ciljevima kojima teže, žele ostvariti, koje su ostvarili, kao i razlikama od početne ideje do realizacije. U toj dinamici nastajanja, preslagivanja i ostvarivanja, često puta se izgubi početna ideja, bit svega, prioritetni i krajnji cilj.

Iz Prirode se temeljni zakoni postanka, opstanka, trajanja, razvitka i evolucije prenose na Društvo, uz aktivno ili pasivno sudjelovanje Čovjeka. Pri tome bi taj pojedinac, koji donosi promjene, trebao evoluirati, u smislu vremena i potreba društva. Kod jednih je ta evolucija postepena, linearna, usklađena s vremenom i mogućnostima. Kod drugih je evolucija skokovita, akcelirajuća, često civilizacijski sunovratna. Kod trećih je evolucija usporena, stagnirajuća, povremeno rastuća, u prosjeku zadovoljavajuća. Kod n-tih je ta evolucija rezultat spleta olakotnih pridržavajućih okolnosti, u smislu biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. U svim tim evolucijama i “evolucijama”, od kojih su poneke i revolucije, uz potrebno znanje, sposobnosti i vještine, bitna je osobnost svakog pojedinca, njegov karakter, ambicija i motivacija. To je važno u svakom zvanju i zanimanju, napose u politici, jer političari kroje našu sudbinu, priznali mi to ili ne. Politika se uvukla u sve pore života, rada i djelovanja. Od tog fenomena se više ne može bježati i pobjeći, kolko god se netko trudio i pravio kako ga to ne zanima, nije u tijeku i sve mu je sasvim svejedno. Istina, neki su nam vodeći političari, političke stranke i koalicije, kroz godine svojeg vladanja, bilo u poziciji ili opoziciji, zgadili politku, jer smo njihovom politikom dospjeli tu gdje jesmo – najsiromašnija država u Europskoj  uniji, unatoč jednim od najpovoljnijih i najpoželjnijih geostrateških položaja, velikim prirodnim i društvenim resursima, mi danas grcamo u siromaštvu, apatiji, depresiji (ekonomskoj i društvenoj), beznađu, sramoti, strahu i neviđenju izlaza iz tog stanja.

Kako u tom ozračju stvarati i održavato obitelj, rađati, školovati i uzdržavati djecu u njihovim pedesetim godinama, sa sramotno malom mirovinom, nakon 40 godina staža, s VSS, gdje su vam tisuće djece i mladih prošle kroz ruke, koje ste  trebali obrazovati i odgajati, da postanu sposobni sami sebe, svojim radom uzdržavati, biti pošteni i odani građani Lijepe naše, koji će svojim znanjem, radom i djelovanjem, doprinositi boljitku države i svakog njenog građanina. Mnogi takvi obrazovani, sposobni i mladi ljudi, uslijed situacije u koji smo godinama vođeni i dovedeni, su napustili ovu državu, pakiraju kofere ili traže mjesto u koje će otići, za egzistencijom, boljim životom, sigurnijom i ljepšom budućnosti svoje djece. Ovdje ostaju uglavnom starri, nemoćni i bolesni, kao i oni, uglavnom manje sposobni i nesposobni koji su se znali i mogli snaći, imajući zaleđe koje ih je pridržavalo i podržavalo. Nisu to nikakve priče, već žalosna istina. Opustjela su mnoga sela, manja mjesta i manji gradovi.zapuštena su polja i vinogradi, zarasli su pašnjaci, devastirane su šume, prazne i poluprazne su škole… čemu on da i za koga one silne reforme, naročito Kurikulna reforma? Sve uvozimo, pa onda možemo i to.

Zar je bitno tko je na čelu te reforme? Treba  trajno zbrinuti i zaposliti svoje ljude. Koga briga što su naša djeca jezično, matematički, kulturno,  građanski, civilizacijski, informatički… nepismena i polupismena, društveno indoktrinirana, što egzaktno pokazuju međunarodna ispitivanja, naročito u ishodima funkcionalnih i odgojnih ciljeva, koji proizlaze iz pojedinih nastavnih sadržaja, što su nužno potrebni za svakodnevno snalaženje u životu i praktičnu primjenu usvojenih znanja. Većina tih usvojenih znanja je sterilna, neoperativna i nedjelotvorna. Mnoge tvrtke, odnosno njihovi rukovoditelji, ne vjeruju više diplomama, makar su stečene redovnim i pravnim putem. Iza ocjena ne stoji upotrebljivo znanje. U svim odgojno-obrazovnim područjima u stjecanju znanja prevladava još uvijek, unatoč modernoj nastavnoj tehnici i tehnologiji, čista štreberija, čak i u prirodoslovnim nastavnim predmetima, pa i samoj matematici, u mnogim školama. To znanje se provjerava raznim ispitima, uglavnom pismenim, po principu od tridesetak uvježbanih zadataka pisati ćeš desetak. Neki, da ne bi imali problema, čak niti ne promijene brojeve u zadacima. Sapient sat!

Ne će to nikakva reforma promijeniti, ukoliko se adekvatno ne obrazuju i ne pripreme nastavnici, od teta u vrtiću do sveučilišnih profesora, da se ti stručnjaci barem približno adekvatno svojem znanju, radu i njihovoj ulozi, u izgradnji čovjeka i društva, nagrade i poštuju. Mnogi od njih doslovce izgaraju na svom poslu, redovito se stručno usavršavaju, u tijeku su sa svim promjenama, inovacijama i suvremenim metodama rada, za crkavicu od plaće, na margini margine društva. I onda, kad sami od sebe vođeni stručnjacima i entuzijastima, spontano krenu u promjenu cijelog sustava, u području svojeg rada, budu bezobrazno, politički i stranački sprjećeni i otjerani, uz javnu podršku  istih onih, koji su ih deklasirali i smjenili.

Kome više ovdje danas treba obrazovan, sposoban, samostalan, razuman, slobodomisleći, pošten, iskren, racionalan, realan, kulturan, civiliziran, dobro odgojen, svestrano razvijen i širokogrudan  pojedinac, bez obzira na izgled, vjeru, svjetonazor, filozofiju i stranačku opredjeljenost. Ovdje i danas nam trebaju poslušni mediokriteti, indoktrinirani i stranački usmjereni, odani svojem vođi i svojoj partiji, bez obzira na kojem polu se ta partija ukotvila i koliko se pomiče ulijevo, udesno ili prema centru. Centar je praktički prazan, iako svi govore kako su baš oni u centru. Tu bi trebala biti neizdrživa gužva, borba i nadmetanje, a ono hladovina i praznina. Čuju se i osjećaju samo  odjeci bjesomučna  pretrčavanja, vike od nadmudrivanja, pljeska od udaranja  pljuvačkom ovlaženih dlanova, prilikom postizanja nagodbe i pogodbe, samozadovoljnih usklika pojedinih đilkoša zbog visoke cijene, cijukanja cajki, refreni “domoljubnih” pjesmuljaka, uz janjetinu, hektoliktre piva i svih mogućih državotvornih insignija, koji te čine velikimi autohtonim  Hrvatom.

Međutim, svima je postalo sasvim jasno, kako je u 2016. godini, jahanje na valu domoljublja i Domovinskog rata postalo aut, što nikako ne znači da to više nije važno, vrijedno i utkano u inditet naroda. To je pretjeranom, svakodnevnom, neprimjerenom i sramotnom uporabom, izlizano, istrošeno, potrošeno, ne može više ikome dati prednost, prvenstvo i ekskluzivno pravo korištenja. Domoljublje svakodnevno živi svaki pošteni i pravi državljanin ove zemlje. To je sastavni, neizostavni dio njegova života, njegova identiteta, nužno potrebno, kao kruh, voda i zrak, bez da se spominje, kamoli ističe i koristi za nekakvu promidžbu, osobni ili stranački utilitarzam.

Potrebne su nam neke nove priče. To više ne mogu biti Grimmove bajke, Ezopove ili Krilovljeve basne, Potemkinova sela, Nostradamusova ili Vangina proročanstva, prepisani bosanski programi, stručni skupi strani elaborati, nerealne vizije domaćih Mesija…, već točna procjena stanja u državi, u svim bitnim područjima i segmentima, vizija realnih mogućnosti u situaciji u kojoj jesmo, s onima koji se nude, kako će popraviti stanje i  doprinijeti oporavku, napretku i boljitku svakog građanina i cijele države. Pri tome se ne bi smjelo nikoga štedjeti, skrivati, pokrivati i umanjivati njegovu rabotu i prinos u ovakvoj nezavidnoj situaciji gospodarstva i društva. Bolje se baciti u trošak, proširiti i dograditi nekoliko prostorija i etaža u Remetincu, nego se praviti slijep, gluh i bedast.

Dugo i predugo smo svi žmiriti i davali se opet i ponovno varati i biti prevareni od istih, nezamjenljivih i vječnih političara i njihovih lidera, s već napisanim putnim nalogom za Remetinec. To što je taj nalog privremeno stavljen na dno nečije ladice, govori o nama samima, o vremenima i običajima, u nas. Ipak, tračak svjetla u dugačkom  mračnom tunelu se nazire. Dopire i širi se s njegova kraja. S tom zrakom svjetla bude se nove nade i očekuju promjene.

Dolaze neki novi, visokoobrazovani, sposobni, kompetentni, europski orijentirani, kozmopolitski nastrojeni, multikulturalno opredijeljeni, tolerantni, prihvatljivi, neisključivi, otvorene komunikacije i dijaloga, neopterećeni poviješću, nezadojeni mržnjom, bez repova prošlosti, bez uhljebarskih pretenzija, motivirani potrebom države i njenih građana, svjesni svojih mogućnosti, osjećajući poziv da stanu u prve redove i izvedu svoju zemlju i narod iz nezavidne gospodarske situacije  sramotnog stanja u koje su dovedeni, kad su pojedinci na vlasti, godinama sebe i svoje stavljali ispred države i njenih građana. Te i takve ljude bi trebali prepoznati i dati im priliku da upravljaju državom. Bilo bi dobro na izborima, glasovati za njih, a ne protiv onih koji su nas doveli do ovog nezavidnog i sramotnog stanja. Za to nam ne trebaju nikakvi tutori, mentori, gubernatori, ni prinudni upravitelji. Treba izaći na izbore i koristiti zdrav razum. Ništa više.

Ankica Benček