Bolna istina

Nespretna izjava nesretne doktorice Šikić

Obrazovanje je najjače oružje koje se može

iskoristiti da bi se promijenio svijet.

(Nelson Mendela)

Bila sam, poput mnogih, zgrožena izjavom ministrice  rada i mirovinskih sustava gospođe Nade Šikić, kako imamo previše visokoobrazovanih i kako oni ne doprinose razvoju. Pročitala sam i čula puno komentara u vezi toga, sa svih strana, od stručnjaka, novinara, političara, kolega, konobara, susjeda u kafiću. Imajući u vidu obrazovanje, akademski stupanj, struku, specijalnost, dosadašnje  rukovodeće i društvene  funkcije spomenute ministrice, preko četrdesetak znanstvenih radova, ostale angažmane u edukaciji, prenošenju, primjeni stručnih znanja i njene osobnosti, nisam nikako mogla shvatiti ono što su joj mnogi pripisivali, nakon gore spomenute   izjave, zbog koje su je “razapinjali” zadnjih tjedana.

Nada Šikić

Mislim, da je doktorica Šikić bila potpuno iskrena i da je ta “nesretna” i nespretna izjava, nastala, na temelju uvida u stvarnu situaciju i gorke  spoznaje  kako u našem društvu visokoobrazovani nisu dobro došli, pa čak niti  izvrsni stručnjaci i znanstvenici. Prije sedam godina sam napisala Otvoreno pismo u kojem sam se izvinjavala svima onima koje sam motivirala, usmjeravala i koje sam na neki način prisiljavala da  redovito i puno uče i nastoje postići što više obrazovanje. Pismo je imalo velikog odjeka u javnosti, jer sam iznijela svoja zapažanja i iskustva, prateći u razvoju svoje učenike, djecu prijatelja, rođaka i znanaca. Mnogi  moji učenici su me poslušali. Imali su  problema i prepreka na  svom putu, prema visokom obrazovanju, unatoč solidnom znanju, sposobnostima i vještinama, usvojenim i  razvijenim, u prethodnom stupnju obazovanja, ukoliko nisu imali nekoga da ih pogura ili nisu bili sinovi i kćeri utjecajnih i moćnih. Još je veći i često nepremostiv, gotovo nerješiv problem postalo je njihovo zapošljavanje u struci, adekvatno stečenoj diplomi.

Neki su se nakon dugog čekanja zaposlili u struci i shvatili kako su neka njihova  stečena znanja sterilna – neprimjenljiva na njihovu randnom mjestu, sposobnosti nedovoljne, a neke razvijene vještine zastarjele i više ničemu ne služe. Umjesto da se nešto bitno promijenilo, korisno i dobro učinilo u sustavu odgoja i obrazovanja, mnogi  problemi su se multiplicirali, gomilali i postajali nerješivi. Vlade su se mijenjale, ministri još brže, a problem je rastao, da bi se danas došlo do zaključka kako nam visoobrazovani ne trebaju, što nam je poručeno s visoke funkcije – aktualnog ministra rada i mirovinskih sustava.

Gospođa Šikić je rekla bolnu i nepobitnu činjenicu. Njezina izjava proizlazi iz stvarne situacije i iskazanih potreba našeg  gospodarstva i društva. Ovo društvo ne stvara i nije osvijestilo prioritetne potrebe i stvorilo realne uvjete, u kojima su visokoobrazovani nužno potrebni, na  koje se jedva čeka, da zauzmu svoja mjesta u stvaranju, obogaćivanju, razvoju gospodarstva, boljitku  svakog građanina i cjelovitom svestranom razvoju društva.

Mnogi visokoobrazovani su potpuno marginalizirani, naročito oni koji rade u školstvu, učitelji i profesori. Njihov rad se adekvatno ne vrjednuje i zvanje ne cijeni, kao ni područje njihova rada i djelovanja. To se još uvijek smatra potrošnjom, umjesto dugoročnom investicijom. Na tome se štedi, u svim oblicima, na svim razinama, bez obzira tko je na vlasti, a tko u oporbi. O tome eksplicite govore prosvjetarske plaće i mirovine. Imajući to u vidu, mnogi mladi i sposobni odustaju od tog zvanja, pa još uvijek prevladava negativna selekcija u toj struci. Umjesto da se motivira i stimulira najbolje učenike za taj poziv, često se upisuju na odgovarajuće fakultete oni kojima je to zadnji izbor. Takvi su zalutali u škole, što se vidi i osjeti u njihovu radu, odnosno postignuću njihovih učenika, imajući u vidu kako velik broj školskih ocjena nisu vjerodostojni pokazatelji znanja, sposobnosti i vještina učenika. Visokim ocjenama se nerijetko pokriva nestručnost i nerad nastavnika i čini privid uspjeha učenika.

Nije dovoljno samo konstatirati i sućutno plakati nad “zloćudnom” pojavom i nesrećom koja nas je snašla, gdje svakodnevno autobusi mladih školovanih ljudi, odlaze u Europu i svijet, ne nužno tražiti posao, već bolje životne uvjete, veće mogućnosti svojeg razvoja, usavršavanja, postizanja ostvarenja cjelovite ličnosti,za boljim i sretnijim životom, sa što manje stresa i problema.

“Izvozimo”, odnosno  potpuno besplatno i olako dajemo, najvrednije resurse i najveći kapital, koji ova država ima. Oni će drugima stvarati bogatstva, umjesto da sve uloženo u njih tijekom školovanja, ovdje vraćaju i oplemjenjuju. Brine li to ikoga? Priča i obećavanja je bilo dosta. S tim se ne smije igrati i na tome pokušavati dobiti nekakve  političke poene, naročito u predizbornim i izbornim kampanjama. Nužne prioritetne potrebe i ciljeve ovog društva, do neba vapijući nacionalni interes, nije dovoljno verbalizirati, napisati  strategiju razvoja tog područja, jer to od nas zahtijeva EU, već bi to trebalo konkretizirati i operacionalizirati. Za to nije dovoljna samo teorija, već se to mora svakodnevno raditi, na svakom mjestu u odgojnoobrazovnoj vertikali, od vrtića do doktorata, uz stručno državno vodstvo, suvremeno obrazovanog, sretnog i zadovoljnog nastavnika.

Ankica Benček