U Brušanima je bio prvi pucanj u onodobni nepravedni versajski poredak
VELEBITNA PREPOZNAVANJA
u susret 84. obljetnice Velebitskog ustanka (1932. – 2016.)
Ako, dakle, hoćete da vam rieč ima miesto kod razumnih glavah,
nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posliedice.
(Ante Starčević, 1867.)
Kao prvi pokušaj oslobođenja
Hrvatske od kolonijalno-okupatorskog srpskog režima,
Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ,
bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako ne može
razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj dimenziji.
(Nedjeljko Kujundžić, 1992.)
1. I ove godine, kontekstualiziran dugoročnim projektom „Velebitsko-vukovarski pobjednički krug (1932.-1995)“, u organizaciji Udruge Hrvatskih Dragovoljaca Domovinskoga Rata Grada Rijeke i Gospića (Bilaj) i Hrvatske Čiste Stranke Prava, u ličkom se tropletu (Gospić-Brušane-Jadovno) obilježava 84. obljetnica Velebitskog ustanka (1932.- 2016.), što su ga podigli Ustaše – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO).
2. Uz tradicionalna paljenja svijeća i polaganje vijenaca na spomen-obilježjima spomenuta događaja u Brušanima i Jadovnom (Krču) – na mjestu gdje jer nekad bila odvjetnička pisarnica dr. Andrije Artukovića u Gospiću – posebno, bit će podignuta spomen-ploča organizacijskom stožeru Velebitskog ustanka (1932.). Ovim događajem, uz znakovitu prešudbu „službene” hrvatske povjesnice (incl. „antifašističke politike”), obilježen je prvi gromoglasni pucanj u onodobni nepravedni europsko-versajski poredak.
3. „Nikad se nije glušio Hervat od poziva slobode, a ne gluši se ni danas” (Ivan Mažuranić, 1848.). Tragom spomenute poruke, „Velebitski ustanak” (1932.) protega je stoljetne hrvatske revolucionarne državotvorne slobodarske tradicije (Jure Vujić). Potonja se ispisuje od Ivanićeve „Pobune hvarskih pučana”(između (1510. i 1514.), Gubčeve „Seljačke bune” (1573.), Gradaščevićeva „Pokreta za autonomiju Bosne” (1831. i 1832.), Kvaternikova „Rakovičkog ustanka” (1871.) ter, posebice, „Pobune labinskih rudara” (1921.).
4. Naime, nakon poznate „Labinske republike” (1921.), kao prvoga otpora talijanskom fašizmu, Velebitski ustanak (1932.) „hrvatskih nacionalista – ustaša” prva je organizirana protimba srpskoj monarho-fašističkoj diktaturi i okupaciji (1918. – 1941.) koju su, iako se to nerado spominje, iz taktičkih su razloga tada otvoreno podržali (hrvatski) „klasni revolucinari – komunisti”. U tom antifašističkom ozračju, kao inačica stara hrvatskog pozdrava, upravo tada, pronikao slobodarski poklič „Za dom spremni” (Mario Jareb), kojega, dakako, nisu slučajno preuzeli branitelji/dragovoljci Domovinskog rata (1990. – 1995.).
5. Hrvatski narod dramatične 1941. godine, dakle na povijesnoj svjetskoj prijelomnici, nije mogao birati saveznike. Pače, u naručje su tih saveznika, svim upozorenjima usprkos, gurali oni, s Istoka i sa Zapada, koji su – glede svojih geopolitičkih i gospodarskih interesa – bezuvjetno podupirali nedemokratsku, fašistoidnu prvojugoslavensku državu (Tomislav Jonjić). Upravo, u takvoj konstelaciji, uz više nego tragične posljedice, raskoljava se nacionalni korpus.
6. Iako o svemu tome povjesnica još čeka prave odgovore, jedno je sigurno: emancipacijski se potencijal „velebitskog antifašizma“, kojim je tendencijski ostvaren identitet hrvatskoga političkog naroda– hrvatske nacije (MirkoVidović), tada ubrzo našao u slijepoj ulici. Onkraj svijeta himbene zapadne liberalne demokracije, taj je put popločen tragičnim totalitarnim iskustvima (fašizma, nacizma i komunizma) tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata.
7. Međutim, glede ostvarbe hrvatske nacionalne države 90-ih, dakle, u jednom presudnom povijesnom trenutku, pragmatičnom „svehrvatskom (tuđmanovskom) pomirbom“ izvučene su onodobne tragične pouke. Nu, glede neprevladana diktata (o)pozicijske partitokracije, onkraj izostale lustracije, na djelu su ostale – pače, strukturalno ugrađene u tzv. Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske – podmetnute (anti)fašističke podjele, što do ludila raspamećuju hrvatsko nacionalno i društveno biće.
8. U tom kontekstu „Velebitski ustanak” (1932.) predstavlja izniman događaj kojega – ako ikad, upravo sada – valja otimati povijesnom zaboravu. Riječ je o tomu, da se otkrivanjem velebitno-emancipacijskoga potencijala stubokom obesnažuje redukabilna historiografska (historia reducta) i, s tim u svezi, “službena” kolonijalno-politička paradigma, što je crtom izostale lustracije obilježava bankrotirana (o)pozicijska politika ”novoga smjera” (2000.- 2016.).
9. Naime, zabacujući poznato stekliško uzročno-posljedično načelo (v. prvi moto) – kojim se, naspram „iz vlastite”, povijest piše „iz tuđe glave” – spomenutu paradigmu protupovijesno bjelodano svjedoči: Goldsteinova boljševičko-antifašistička („1941.: GODINA KOJA SE VRAĆA“) i, tome prispodobna, Pupovčeva velikosrpska (vulgo: četnička) aksiomatika („Jadovno /1941./ je matica svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“).
10. Dakako, riječ je o veleizdajničkoj aksiomatici koju, posebice, obilježava obnovljeni „četničko-partizanski ustanak u Srbu” (27. srpnja 1941.). U tom kontekstu S. Goldstein(ex „posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu”) i M. Pupovac (ex „predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora”) središnji su oblikovatelji i čelnici ANTIFAŠISTIČKE LIGE REPUBLIKE HRVATSKE, koja je – kao odvjetak LIGE ANTIFAŠISTA JUGOISTOČNE EVROPE (TITOSLAVIJA) – izravno u navalnoj funkciji velikosrpskoga SANU-Memoranduma (I. i II.).
11. U svakom slučaju, priča o i oko Velebitskog ustanka (1932.), kojega su, ponovimo, iz taktičkih razloga podržali onodobni hrvatski komunisti, omogućava tek razbistravanje jednoga od prijelomnih razdoblja suvremene hrvatske političke povjesnice (v. niže tablicu). Naime, onkraj boljševičko-velikosrpskIh zamagljivanja, kojima sustavno orkestrira otuđena koruptivno-klijentistička politička nomenklatura, tek je uz VELEBITNA PREPOZNAVANJA moguće razumjeti dramatično poglavlje DRUGOGA SVJETSKOG RATA (i njegova poraća).
12. Štoviše, VELEBTNOM je crtom omogućeno zaglavljivanje DOMOVINSKOG RATA (1990.-1995.), što je, onkraj „konstitucijskoig kaosa” (Ivan Padjen), središnja pretpostavka u uspostavi Hrvatske kao normalne političke zajednice. Naime, riječ je o hrvatskom političkom narodu (= HRVATSKA NACIJA), čijom se sastavnicom nadaje (i) srpsko-manjinski etnos. Konačnim konstituiranjem političke zajednice, čemu se isprječuje sadašnji USTAV RH – naspram „balkansko-(č)etničke“ – Hrvatska bi konačno zabrodila putem „zapadno-liberalne demokracije“. Upravo taj željkovani put rasvijetljava i krijepi povijesno sjećanje na antifašistički VELEBITSKI USTANAK (1932.).
STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKO NACIJI!
OPCIJAIDENTITET |
KOMUNISTI(1919.-1990.) |
USTAŠE(1929.-1945.) |
DOMOBRANI(1990. – 1995.) |
pokret |
importirani(rasno-klasnoporobljujući) |
autohtoni(nacionalno-osloboditeljski) |
autohtoni(nacionalno- osloboditeljski) |
cilj |
rasno-klasna Jugoslavija(„tamnica naroda”) |
slobodna i nezavisna Hrvatska Država |
slobodna i nezavisnaHrvatska Država |
ideologija |
izvorna(komunizam/boljševizam) |
BEZ IDEOLOGIJE*(državo-tvorna tradicija) |
izvorna(zapadna demokracija) |
savezništvo |
izborno(Sovjetski Savez) |
iznuđeno(Italija-Njemačka) |
izborno(Zapadni Svijet) |
geslo |
Za Domovinus Titom – naprijed! |
Za Poglavnikai Dom – spremni! |
Za Dom– spremni! |
borbena pjesma |
„Po šumamai gorama…“ |
„Evo zore,evo dana…“ |
„Evo zore,evo dana…“ |
zločin |
esencijalan |
konsekutivan |
konsekutivan |
država |
Jugoslavija |
Hrvatska |
Hrvatska |