Hrvatski Fokus
Aktualno

Komu koristi afera o pomilovanju jugoslavenskih udbaša?

Puno njih u Saboru potpuno je izgubilo svaki kompas i mogućnost kontrole i samokontrole

 

Pandemija posustaje, postaje endemijom. Korona se povlači i pomalo nestaje. Na ovim našim prostorima opet i iznova, po ne znam koji put  “uskrsnuše” partizani, ustaše i udbaši. Društvene i političke podjele svakodnevno pune medije. Predsjednik države i predsjednik vlade se natječu u međusobnom vrijeđanju i izrugivanju. Generali se dijele i nastupaju po dijametralno suprotnim osnovama. Netko je dobro zakuhao kašu u koju su mnogi upali, svjesno i nesvjesno. Sve se to događa upravo  kad je veća rekonstrukcija vlade na vidiku, kad oporba priziva izvanredne izbore, kad nam svakim danom sve veće i jača inflacija kuca na vrata.

Sve se to zakuhalo nakon prijedloga odvjetnika Ante Nobila za pomilovanje gospode Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, što su potpisali neki naši generali s generalom Antom Gotovinom na čelu. Zašto su to učinili, pitaju se mnogi? Generali znaju zašto. Oni su to spremni i dokazati. Pitanje je može li dobro djelo poništiti nedjelo. Naime, spomenuta gospoda obavještajci Perković i Mustač su navodno u prošlom sustavu radili protiv Hrvata, a u ovom sustavu su pomogli uspostavi tog sustava, stvarali i branili državu Hrvatsku. Bili su bliski i odani suradnici predsjednika Franje Tuđmana. Po europskom uhidbenom nalogu izručeni su Njemačkoj gdje im se sudilo i osudilo ih na doživotnu robiju, zbog sudjelovanja u protjerivanju i ubojstvima Hrvata u Njemačkoj. Oni nisu bili ubojice, ali su navodno sudjelovali u organizaciji tog zlodjela. Pitanje je jesu li su ta dvojica Hrvata, morala i trebala biti izručena stranoj državi zbog suđenja? Zar mi nismo dovoljno država, da to obavimo sami. O tom,  potom. Što je, tu je. Osuđenici u Njemačkoj, kaznu zatvorom služe u Hrvatskoj. Obveza i dužnost je njihovog odvjetnika da radi njima u korist i da zatraži njihovo pomilovanje od predsjednika države. Mi ne bi bili mi da od toga ne napravimo cirkus, dramu, dramolet, operetu, operu i farsu. umjesto da  se taj proces i sam čin ako do njega dođe odvijaju po zakonu i propisima.

Ne bih ponavljala što je sve komu o tom slučaju rekao, tko je koga i kako vrijeđao, tko se stavio na čiju stranu, tko je u krivu, tko je u pravu… Svatko ima pravo na svoje mišljenje o svemu, te i o ovom slučaju, ali pritom nitko nema nikakvo pravo nikoga vrijeđati, omalovažavati, pljuvati po njemu, marginalizirati ga, izazivati… sa svrhom obezvrjeđivanja njegova mišljenja i njega samoga. Znalci, stručnjaci i eksperti govore da čin pomilovanja ne eskulpira nikoga od njegove krivice i osude, već je to čin određenog milosrđa, u danim okolnostima, zbog određenih uzroka, po zadanim uvjetima, u danom vremenu i prostoru. Ne ulazeći niti u krivnju, osudu, kao ni u zasluge gore spomenutih obavještajaca mislim da u samom prijedlogu za pomilovanje nitko ne bi trebao tražiti razloge i uzroke za sve ono što se nakon toga dogodilo u našem društvu, odnosno u politici.

Predsjednik države, unatoč svojem karakteru je dugo šutio i slušao što se o tom slučaju govori. Pred njim je velik i delikatan zadatak, pogotovo kad je on protiv ikakvih pomilovanja, što je naglašavao u predsjedničkoj izbornoj kampanji. Ovo je ipak poseban i jedinstven slučaj o čemu nije lako donijeti odluku. Dodatnu težinu cijelom slučaju daje pismo koje su potpisali generali. To nisu ljudi koji bi nešto takvo napravili da nemaju dobar razlog i da ne misle kako bi se pomilovanjem donekle mogla ispraviti nepravda koja je ovim ljudima učinjena njihovim izručenjem Njemačkoj, što njih nikako ne opravdava. Generale se dovodi pod nekakvu sumnju u ortaštvo s predsjednikom države, u ovom slučaju i insinuira se kako je sve to zapravo pokrenuo predsjednik Milanović. Zar su naši generali nekakvi žetončići koji se okreću i pokreću kako vjetar puše? Nasuprot njih istupaju neki drugi generali, koji su oštro protiv toga da se udbaši pomiluju. Zar nam je to trebalo? Zar se oko ničega, nigdje, nikada ne možemo složiti ili barem polemizirati bez vraćanja u prošlost i vrijeđanja. Očito, ne možemo. Drvlje i kamenje je sasuto na predsjednika države, koji je izazvan, dok još ni riječ nije progovorio o tomu kakva će njegova odluka biti. Nije čak niti komentirao prijedlog za pomilovanje, kao niti pismo s potpisima generala. Konačno je progovorio, naravno u svom stilu, što je izazvalo lančanu reakciju predsjednika Vlade, ministara, saborskih zastupnika, novinara, zaposlenih, nezaposlenih, i nas umirovljenika, koji nemamo drugog posla nego pratimo i gledamo Sabor, što nas vrlo zabavlja, uljepšava nam sivu svakodnevicu i nasmijava nas, iako je ponekad tužno do bola. Izgleda da je puno njih u Saboru potpuno izgubilo svaki kompas i mogućnost kontrole i samokontrole. Sposobnosti neki od njih nisu nikad niti imali, što se ne može niti očekivati. Međutim od kuda im pravo da predsjednika države omalovažavaju i ponižavaju, zazivajući stručnu pomoć kao njegovu nasušnu potrebu. Oni mu naime to savjetuju, jer mu žele pomoći. Kaj god! Da mogu i znaju, pomogli bi sami sebi. Ne bi se prodavali za Judine škude i pretrčavali iz stranke u stranku, glumeći nezavisne zastupnike.

Sva ta galama, cirkus i travestija doveli su do toga, da premijer izjavljuje kako on i vlada više do kraja mandata ne će s predsjednikom države razgovarati, osim pisanim putom, nitko se s njim ne će nigdje družiti i nigdje ići… Kaj god!

Zna li premijer kuda sve to vodi? On je pravnik i dobro poznaje ustav i zakone. Zna što tamo piše o suradnji predsjednika države i predsjednika vlade. Zna što su im zajedničke ovlasti i zadaci? Ovo nije nikakva tvrda kohabitacija, što je premijer najavio u početku svojeg prvog mandata. Ovo je lakrdija. Dva se predsjednika ponašaju kao dva jarca na brvnu. Nijedan ne popušta niti milimetar. Ako je vjerovati priči, obojica će se, nakon naguravanja, naći u prljavom potoku. Pitanje je: gdje smo tu mi, koji smo ih birali? Gdje je sigurnost, stabilnost, državnost? Koga briga? Je li ovo što se s našim državnim vodstvom presedan? Ima li toga i takvoga igdje u svijetu?

Da bi se što više omilili svojem šefu, neki ministri, posebice oni nesposobni, “mlate” po predsjedniku Milanoviću kao Maksim po diviziji, poput inoministra na televiziji. Zanimaju me referencije tog ministra, kao i razlozi zbog kojih je postao ministar. Sinoć je opet pokazao svoje nesnalaženje i podilaženje, uz golemu gestikulaciju i glumatanje za govornicom. Nažalost, nije on jedini. Možda bi premijeru bilo bolje da umjesto nužno potrebne rekonstrukcije vlade ide na izvanredne izbore. Zna se i vidi da nema koga postaviti za ministra. Možda u nekoj novoj konstelaciji i mandatu, u drugim okolnostima budu drugačiji uvjeti i pojave se neki novi ljudi, ničim neopterećeni. Ima takvih, ali ih treba pronaći i provjeriti, a ne kao prošli put. Ispada da je premijeru, umjesto ministra Darka Horvata netko podvalio i uvalio mladog biznismena, teškog 60-ak milijuna kuna, od kojeg premijer očekuje dinamiziranje obnove od potresa.

Nekako se čini, kako ova afera oko Perkovića i Mustača, u vezi njihova pomilovanja, najbolje dođe premijeru, jer potiskuje afere u njegovoj vladi. S obzirom na okolnosti za ne vjerovati je da je ideja o pomilovanju potekla s Pantovčaka. Ako je, onda je to dobro osmišljen igrokaz i suzvučje raznih i različitih tonova, nekakav kontrapunkt, orkestriran da zabavlja i dijeli osiromašeni narod.

Ankica Benček

Povezane objave

Je li Julieta nasjela na provokaciju?

HF

HOS i ZDS ponosno i dostojanstveno u Vukovaru i Škabrnji

hrvatski-fokus

ULTRA – neobuzdani seks, droga…

HF

Globalne zalihe hrane već su postale vrlo oskudne

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više