Hrvatski Fokus
Društvo

Djeci treba pomagati

Pred početak nove školske godine 2016./2017.

 
 
»Ne učimo za školu, nego za život.«
(Seneka)
 
Radila sam u školi 36 godina, 34  godine u razredu kao učiteljica matematike i fizike. Iz neposrednog iskustva, iz opće teorije školstva iz literature, iz elementarne pedagogije, psihologije, sociologije i ostalih komparativnih znanosti i znnstvenih disciplina dovoljno toga znam, da s  punom sigurnosti i odgovornosti mogu reći i tvrditi kako djetetovo prihvaćanje škole, učitelja (profesora), stvaranje motivacije za učenje i konačan uspjeh, napredovanje, odabir zvanja i zanimanja, višestruko ovise o roditeljskom stavu prema školi i svemu onome što škola daje i trebala bi davati.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/09/UPISI_U_1__RAZRED.jpg
Puno sam pisala o tome. Veliko je pitanje kojim bi se trebali baviti multidisciplinarni stručnjaci i političari: Zašto djeca ne vole školu? U školi i za školu provode najviše svojeg vremena. Škola bi im trebala biti drugi dom, čak i više. Razrednica je druga majka, a razrednik drugi otac, nažalost nekima nekada i prvi, unatoč tome što imaju oba roditelja. No, to je jedna druga priča, koja zahtijeva potpunu stručnu i ljudsku elaboraciju. Naime, za to bi ponajprije trebalo steći povjerenje učenika.
 
Pred nama je nova školska godina. Za polazak u školu, bi svakog učenika trebalo pripremiti, ne samo materijalno (knjige, pribor, odjeća, obuća, ruksak, šlape…) već fizički i psihički. Psihička priprema je zapravo najvažnija. Tu je velika uloga roditelja, naročito kod prvašića. Trebalo bi oko toga napraviti pozitivno ozračje. Prvi dan škole bi za njih trebao biti praznik u obitelji užoj i široj. Bilo bi dobro da mu članovi obitelji, rođaci, kumovi, starija braća, pa i susjedi ispričaju neku svoju lijepu i pozitivnu dogodovštinu iz škole u njihovim počecima školovanja, o njihovoj učiteljici, o knjigama (pločicama), o onome što su učili i kako su učili, o iskustvima, pa i malim nepodopštinama što svi učenici, kako god dobri bili, ponekad naprave u školi. Dijete bi trebalo steći dojam kako škola nije samo njegova briga i problem, te kako sve poteškoće, brige  i radosti iz škole može uvijek podijeliti sa svojim najbližima.
 
Svako dijete je jedinstveno po svemu, pa  tako i po prihvaćanju škole, učiteljice, odgovornosti, obveza i po učenu. Jednima je to vrlo lako i jednostavno, dok drugi imaju poteškoća, a neki i većih problema. To je normalno, jer rast i razvoj kod svakog djeteta je drugačiji. Nikad nigdje nije taj rast i razvoj pojedinca  nije uzlazan i linearan. Postoje različiti uzroci  čije su posljedice nejednakost u učenju i napredovanju svakog učenika, koji proizlaze iz genetskog nasljeđa, okruženja i roditeljskog stave prema školi i učenju. Nije dobro svoje dijete uspoređivati, ni po čemu s drugom djecom iste dobi. Pratuti razvoj djeteta, pa tako i napredovanje u učenju i školi bi trebalo pratiti u odnosu na to dijete samo, odnosno sagledavati napreduje li, stagnira li ili zaostaje u odnosu na nastavno gradivo u pojedinim nastavnim predmetima.
 
Nije dobro negativno govoriti pred djecom o školi, nastavi, učiteljici, kao ni od djeteta tražiti da uvijek u svemu bude najbolje od drugih, odnosno da u svim nastavnim područjima ima samo petice. Ocjenjivanje je ionako vrlo diskutabilno i često puta nerealno. To je zapravo najteži dio nastavničkog posla. Ocjena je često stimulativna, a ponekad i kazna, što nije preporučljivo, ali je djelotvorno. Nije dobro da roditelji za ocjene nagrađuju ili kažnjavaju učenika. Učenje je glavni posao učenika i za to on mora naučiti biti odgovoran, ponajprije sebi, onda roditeljima i učiteljici. U učenju bi djetetu trebalo pomagati, ali ne tako da se nešto uradi umjesto njega, nego ga navoditi da to što treba dobro uradi, odnosno da sam ispravi svoje pogrješke i na njima nauči kako točno riješiti problem.
 
Nemojte djecu plašiti ničim u školi, a naročito ne matematikom. Ako vi niste voljeli taj predmet i imali afinitet prema njemu, to nikako ne znači da će tako biti i u vašeg djeteta. Pokušavajte svojeg učenika, kad ga – ukoliko to traži – propitujete naučeno gradivo, da vam na postavljena pitanja odgovara svojim riječima, maker to stilski i gramatički nije sasvim u redu. Ne dopustite vašoj djeci da uče napamet. To nije učenje. Tu nema razmišljanja,vać nepotrebnog gubljenja vremena i nekorištenja mozga. Toga bi se trebali držati i učitelji. Znam da je puno lakše kad ti učenik “izdeklamira” onako kako je u knjizi i što si tisuću puta čuo, nego se aktivno uključiti i pratiti svaku učenikovu riječ, rečenicu, smisao, shvaćanje, logičko zaključivanje, mogućnost primjene naučenog na konkretnim zadacima, samoprovjeru točnosti rješenja, uočavanje pogrješke i ispravljanje netočnog postupka u rješavanju. To nije nimalo lako. To je process koji započinje prvog dana svake školske godine, u svakom nastavnom predmetu, na svakom satu. Na taj se način ne samo utvrđuje i provjerava naučeno gradivo, nego se dijete uči razmišljati, zaključivati i govoriti. Uz sve ostalo to je zadaća svakog nastavnika.
 
Tijekom školovanja svakog bi učenika trebalo naučiti učiti, ali i smisleno govoriti. Činjenica je da djeca, mladi, pa i mnogi odrasli ne znaju govoriti, unatoč solidnom formalnom obrazovanju. Škola je odgojno obrazovna ustanova, pa osim učenja, koje nekako stalno iskače u prvi plan, baš kao i ocjene učenika, važan, rekla bih skoro najvažniji  je odgoj koji se stječe u školi, na razne različite načine, u svim svojim komponentama. Odgoj u školi i odgoj u obitelji, bi trebali činiti komplementarnu cjelinu, a ne jedan pobijati drugi. Tu svoje mjesto ima Crkva, Država, društvena zajednica, politika, mediji, ulica, društvo, prijatelji…
 
U škole je nužno uvesti građanski odgoj u bilo kojem obliku, kroz ostale predmete, ili kao samostalni nastavni predmet, što trebaju odlučiti stručnjaci, a ne političari, kroz koji bi se djeca i mladi odgajali kao aktivni  i jednakopravni građani, svjesni svoje slobode, prava, obveza, dužnosti i odgovornosti, koje im pruža civilizirano demokratsko društvo. Naša je dužnost kao društva, roditelja i nastavnika svakom djetetu pružiti maksimalan rast i razvoj, sukladan njegovim potrebama i mogućnostima, bez ikakvog pritiska i prisile, te ga osposobiti da samostalno krene u život, osnuje obitel, živi od svojeg rada, sretan i zadovoljan, u svojoj domovini.
 
Nije to nikakva utopija. To je moguće, samo onda kada je svima do toga stalo, kada svatko radi svoj posao što najbolje zna i najviše može i kada izaberemo najspobnije, najpoštenije, vjerodostojne i odgovorne ljude, da nas vode, upravljaju državom, predstavljaju nas u svijetu, doprinose boljitku društva i svakog pojedinca, koji imaju realnu viziju naše budućnosti, kojima je briga za građane, razvoj društva, suverenost, samostalnost i opstojnost Hrvatske na prvom i jedinom mjestu.
 

Ankica Benček, učiteljica u mirovini

Povezani članci

Kršenje demokratskih vrijednosti i prava

HF

MUDROSITNICE – Svakog jutra rano digni se

HF

Sokratovo proročanstvo

HF

AFORIZMI – Latice mladosti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...