Otajstvo milosrđa na djelu

Pomagali smo sestrama posluživati beskućnike u pučkoj kuhinji koju su sestre držale

Sa velebnim djelom Božjim koji se očituje u samoj Crkvi kroz Misionarke ljubavi, konkretnije rečeno, sa sestrama Majke Terezije imao sam veliko i duboko iskustvo koje me je oblikovalo za vrijeme teološkog studija i senzibiliziralo me na ljudsku patnju, te pomoglo da izgradim prema njoj određeni ispravan stav. Iza nas je događaj proglašenja svetom (kanonizacija) Majke Terezije. Mislim da u ovom kontekstu nije potrebno naglašavati i spominjati njezin životopis koji nam je većim dijelom poznat. Zgodnije bi bilo progovoriti o otajstvu milosrđa ne djelu koje je zasjalo kroz njezinu blistavu i veliku osobu. A u njezinu karizmu osobno sam se uvjerio kroz susret sa njezinim sestrama u Zagrebu. Naime, dok sam bio bogoslov – student teologije, često sam navraćao vikendom – subotom i nedjeljom pomagati Misionarkama ljubavi u pomoći oko beskućnika i teških bolesnika. I ono što me je na osobit način zadivilo i naučilo kakav stav treba zauzeti prema ljudima u potrebi jest upravo to njihovo otajstvo milosrđa na djelu. Njihova veličina jest u tome da one u svakom siromahu, u svakom čovjeku koji pati, koji je potreban pomoći gledaju živoga Isusa koji je potreban naše ljubavi i našega odgovora na njegovu ljubav i dobrotu. Kada sam prvi puta došao pomagati kod sestara Majke Terezije, prvi zadatak kojega sam dobio jest pranje ručnika i odjeće koju su nosili beskućnici, a dolazili su se tuširati kod njih svakoga vikenda.

Odjeća je bila toliko prljava da smo ju morali kao prvo dobro očetkati, a bila je puna buha i stjenica. Tako da je od toga silnoga četkanja i čišćenja odjeće  voda bila puna buha i stjenica. I to baš nije bilo ugodno. Međutim, sestrama to nije bilo teško raditi. Nije im bilo teško, jer su imale ljubavi u svojem srcu. I to ne bilo kakve ljubavi. Kristove ljubavi. Kasnije mi nije više bilo teško raditi taj posao, jednostavno sam se navikao, a i u meni se vremenom dublje pokazala kršćanska empatija prema tim jadnim ljudima koji su trebali pomoć i ljubav. Nadalje, pomagali smo sestrama posluživati beskućnike u pučkoj kuhinji koju su sestre držale. To je također bilo posebno iskustvo rada sa ljudima koji su bili puni problema, koji su bili u doslovnoj neimaštini, kojima je bila potrebna naša ljubav, ali i Božja ljubav koju smo im pokušali približiti. Da ne govorimo o hospiciju koje su sestre držale za one koji nisu imali gdje biti, a bili su stari, nemoćni i bolesni. Imale su i adrese onih koji su bili u potrebi, pa su ih posjećivale po Zagrebu ili su slale nas volontere da im nosimo hranu i druge potrepštine koje su im bitne za život.

Žiroka je ta lepeza ljubavi koju možemo otvoriti kada je ljubav prema bližnjemu u pitanju. Posebno kada su u pitanju grešnici, drogirani, oni koji su izgubili smisao života, onima kojima je potrebno ljubavi. Istina, čovjeku je potrebna hrana i piće, odjeća i obuća, te posao kako bi živio dostojan život. Ali ono što je čovjeku, svakoj osobi, rekao bih – svakome od nas potrebno – to je ljubav. A upravo su tu ljubav Misionarke ljubavi – sestre Majke Terezije imale prema svakom čovjeku. Mi možda u svojoj sredini nismo pozvani činiti velika djela, no ako svakodnevno učinimo jedno, pa i malo dobro djelo, djelo ljubavi za bližnjega, Isus je tada proslavljen. To je ono na što smo pozvani kao kršćani, kao ljudi, kao oni koji žele slijediti evanđelje i Isusovu poruku spasenja. Zato je potrebno neprestano moliti kako bismo se učinili osjetljivima za drugoga čovjeka, jer kršćanin bez molitve je biće hladna srca.

Misionarke ljubavi su i kontemplativni red. One puno mole, osobito pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Pred živim Isusom. I taj Isus neprestano preobražava nihova srca i duše, te im daje unutarnju, duhovnu snagu kako bi voljele sve one kojima služe. Upravo na temelju misterija milosrđa i na temelju karizme sestara Misionarki ljubavi pozvani smo, svatko prema svojem staležu činiti drugom čovjeku djela ljubavi. Kada se to djelo ostvari, tada je Isus trijumfirao i njegova ljubav se očitovala do kraja na ovome svijetu. Drugim riječima, razvija se Kraljevstvo Božje koje je u našim srcima, među nama.

Pavle Primorac