Svaka tragedija koja je pogodila Srbiju rezultat je naše kolektivne letargije
Niz tragičnih događaja koji su pogodili Srbiju nije slučajnost. Svi ti gubici, nesreće nisu došli ni iz čega niti izvana – oni su proizvod naše pospanosti, našeg okretanja glave, naše nesposobnosti da se probudimo i suočimo sa stvarnošću. Srpski medo, koji je godinama spavao zimskim snom, sada se probudio – ali prekasno. Tragedije koje su nas zadesile dio su kolektivne nesvijesti i nemara prema onome što se oko nas događa.
Nesvjesni da naša nepažnja stvara val problema, sada smo zatečeni monstruoznom konstrukcijom s kojom ne znamo što bismo. Užasno zatečeni, suočeni s posljedicama vlastitih pogrješaka, ne znamo kako se iz toga izvući. Taj nas konstrukt, izgrađen od naših propusta, nepažnje i nesposobnosti djelovanja, sada steže u svoju mrežu. Ostavljeni vlastitom neodgovornošću suočavamo se s lavinom koja prijeti da nas zatrpa, a izlaz se ni izdaleka ne vidi.
Naša nesposobnost da prevenciju shvatimo ozbiljno, da ne zanemarimo upozorenja, da prošlost ne bude samo lekcija koju zaboravljamo, vodi nas u sadašnju stvarnost. Počeli smo zaboravljati što znači odgovornost, kako se boriti za zajednicu i kako zaštititi život i imovinu. Svaka tragedija koja je pogodila Srbiju rezultat je naše kolektivne letargije. Tragedije se ne događaju same od sebe, one su rezultat niza nemara, loših odluka i nemara.
Sramotan odnos Srpske pravoslavne crkve prema prosvjedima
“Što se uopće može promijeniti u situaciji kada sustav drži cijelu naciju zarobljenu?” Do Vučića je sustav premrežio zemlju žilama, a odatle je postao kapilaran. Je li rješenje za Srbiju da sama sebe uhiti i tako prizna vlastitu krivicu, kako bi imala priliku da se oslobodi iz tog okvira?
Sramotan odnos Srpske pravoslavne crkve prema prosvjedima i šutnja o društvenim problemima ukazuje na duboku povezanost s vlastima, što podrazumijeva pasivnost u trenucima kada je narodu potrebna podrška. Ta šutnja nije samo moralni propust, već i otvorena podrška sustavu koji mnogi vide kao izvor represije. Crkva, koja bi trebala biti glas naroda, sve više djeluje kao servis vlasti, čime se potkopava njezina prava uloga čuvarice etičkih vrijednosti i pravde.Sada, probuđeni, suočeni s posljedicama svoje nesvjesne nepažnje, moramo se zapitati: Hoćemo li spavati dok nas mrak sve ne proguta ili ćemo učiti na svojim grješkama i konačno se okrenuti stvaranju stabilne, odgovorne i posvećene zajednice?
