Hrvatski Fokus
Religija

Nadajmo se strašnim kaznama

Fenomen Bergoglio kao simpton propasti suvremenoga svijeta

 
 
Mario Palmaro i Alessandro Gnocchi napisali su 2014. knjigu pod naslovom: Questo Papa piace troppoOvaj papa se previše sviđa i uspoređuju pontifikat Franje I. s pop glazbom koja nije drugo nego uzaludno korištenje inteligencije. Citiraju autora  Luciana Spaziantea: Sociosemiotika popa, u kojoj piše:
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/09/api2.edizpiemme.it_uploads_2014_02_566-3876-9_6f3cf6b4b14a63b9b92a6ca2439efcba.jpg
„Kultura pop se predstavlja kao kultura u kojoj je važnije činiti nego znati. Da bi se ostavilo mjesta spontanosti bolje je ne znati, tako da praksa vrijedi više od teorije… Pop je uspio probiti  u Italiji i drugdje lingvističku barijeru engleskog. Motiv je vjerojatno u činjenici da je značenje riječi jedino što je važno.“I dalje nastavljaju autori M. Palmaro i A. Gnocchi o značenju riječi: „To objašnjava želju poistovjećivanja s pop zvijezdom koja trenutno dominira katoličkim svijetom – Jorge Mario Bergogliom. Ljepilo koje lijepi ovaj veliki lonac je neodređeni osjećaj koji suviše inferioran vjeri, doktrini i moralu. Za biti katolik uvijek se tražilo korištenje intelekta i volje.“
 
MODERNIZAM, ISKUSTVO I RELIGIOZNI OSJEĆAJI
 
Religiozno iskustvo i religiozni osjećaj su tipično modernistički pojmovi koji su dijametralno suprotni katoličkoj doktrini. Ustvari, iskreni religiozni osjećaj rađa se iz spoznaje Božje ljubavi. Prema katoličkoj doktrini religiozni osjećaj i iskustvo ne prethode nego prate spoznaju Boga. S luteranstvom i modernizmom sentimentalizam i podsvjesno iskustvo božanskog postali su glavni, ako ne i jedini izvor religioznog života svedenog na individualno psihološko iskustvo koje se može definirati kao anarhija i gubitak duha koji se nesvjesno pokreće prema panteizmu i ateizmu.
 
„Nema homilije, nema intervjua, ne prođe nastup pred gomilom u kojem Papa ne okreće leđa vjeri koja se ostvaruje u strogom odnosu s razumom. „Nomina nuda tenemus – poznajemo samo imena a ne prirodu stvari“ takva je poruka Franje I. kao i franjevca Villiama Occama… Vjera više ne traži intelekt kojeg drži nesposobnim da stvarno spozna tvorca stvarnosti, a koji postaje prepreka susretu s Kristom… Kad se to prenese na Crkvu to stvara katoličku vjeru bez doktrine, emocionalnu, s empatijom, prozračnu…što je znaak nestalne katoličke vjere.“ (M. Palmaro – A. Gniocchi, citat)
 
Bez doktrine, teologije, studija vjere ne postaje se dobar kršćanin. Da svećenici ne studiraju teologiju do u najmanje detalje mnoge duše bi se izgubile. To je isto kao kad liječnici ne bi temeljito proučavali medicinsku znanost mnogi bi ljudi umrli.
 
POP, FRANKFURTSKA ŠKOLA I BERGOGLIO
 
Frankfurtska škola pažljivo je proučavala glazbu i shvatila je da ako se oduzme harmonija iz glazbe i ostavi samo opsesivni ritam glazba postaje moralna i mentalna izopačenost jer razuzdava strasti, pohotu, stvara razdražljivost na štetu razumnosti koja se ogleda u harmonijskoj, gregorijanskoj i klasičnoj glazbi.Herbert Marcuse je u šezdesetim godinama lansirao silnu muzičku kampanju pop muzike u ritmu sa sinkopom. Čovjek je u sebi postao rob svojih fantazija i opsesivnih ritmova i izgubio je svoju psihološku slobodu.
 
Torinski dnevnik La Stampa od 29. lipnja 1965.:„Ljeto 1965, Beatlesi u Italiji. Kolektivna histerija“ i nastavlja: „svjedoci smo izopačenosti mladih. Izgledaju kao roboti slični padavičarima, izgledaju kao opsjednuti demonima.“
 
Rok i pop glazba trebala je osloboditi mlade svih „kočnica“ ili bolje rečeno stida da se tako sruši mostove s vlastitom obitelji i živi izkorjenjeno. Pop glazba je bila kao protest protiv prethodnih naraštaja. Njene riječi ismijavaju autoritete, Crkvu, moral, učitelje, muževe, tradiciju, sram i stid. Rock koji je izveden od boogy woogy temelji se na afroameričkim motivima koji su uzeti od starih plemenskih običaja i služe za oslobađanje od  unutarnjih kočnica ili bolje rečeno vlasti nad samim sobom. Mnoge glazbene skupine: Beatlesi, Rolling Stonesi, Pink Floyd, su služili kao udarne sile za poživinčenje europskog čovjeka, obrnuti darvinizam. Od čovjeka je postao majmun.
 
I u francuskom strukturalizmu šezdesetih godina glazba je postala element koji rastvara harmoniju i ljudsku uravnoteženost koja je osjećajnost pod kontrolom intelekta i volje. Počev od Richarda Wagnera i Arnolda Schönberga s kojim počinju pretežno varijacije, disonance, nabacivanje tema, došlo se je do lagane glazbe, pop moderne, majke šezdesetosmaša, koja je ustvari radikalizacija disharmonije radi izbacivanja iz ravnoteže i oslobađanja od tradicionalnog odgoja djelovanjem na mlade naraštaje, na duh, putem sluha.
 
Nažalost, fenomen Bergoglija (rođen na II. vatikanskom koncilu) je sličan pop glazbi s primatom akcije i s prijezirom na razum i doktrinu. Franjo I. je sam definirao II. vatikanski koncil kao „ponovno čitanje Evanđelja u svjetlu suvremene kulture“ (M. Palmaro – A. Gniocchi), a suvremena kultura je postmoderna i nihilistička, još gora od moderne kulture ili idealističke. Bergoglio je gori od Roncallija, Montinija, Wojtyłe i Ratzingera otprilike kao što nihilizam Nietzschea, Marxa i Freuda je gori od idealizna Descartesa, Kanta i Hegela.Evanđelje po Bergogliju je toliko deformirano kulturom suvremenog svijeta, toliko je suvremeno da više nije Kristovo Evanđelje i Evanđelje apostola. Ali kod sv. Pavla je objavljeno: „Ako bi vam i sam anđeo s neba navještao neko drugo evanđelje od onoga Evanđelja Krista i apostola, neka je proklet.“ (Gal. I, 8 ss)“
 
„Liturgijska reforma, objasnio je papa Bergoglio, glavni je plod prilagođavanja Crkve suvremenosti, kako je to htio II. vatikanski koncil. Nesretna inicijativa, komentiraju dvojica autora /M. Palmaro – A. Gniocchi/ koja završava tako da na kraju čovjek slavi sam sebe.“Sad, „Progon Crkve od strane svijeta je nepravedan, ali nije nerazuman. Ustvari pokazuje da je pacifikacija suvremenog svijeta i Crkve nemoguća. „Stvarno voljeti svijet, željeti njegovo spasenje, govorio je Gilbert Keith Chesterton, isto je kao boriti se protiv njega. Svako stoljeće treba svece koji će mu se suprostaviti.“
 
Egzortacija Amoris laetitia pape Franje (od 19. ožujka 2016.) dopušta da se može dati euharistija razvedenim i ponovo oženjenim koji žele ustrajati u svom objektivno grešnom stanju, ali duša u smrtnom grijehu pred Bogom ostaje takva iako Papa u dokumentu o ne nepogrešivosti traži „da daruje“ milost koja posvećuje.
 
Pio XII. je žalio što se u suvremenom svijetu izgubio osjećaj grijeha. Danas je Papa taj koji ne samo da ga je izgubio nego i velića grijeh uzdižući vanbračnu zajednicu do nivoa višeg od lošeg braka (intervju za vrijeme povratka iz Ankare 27. lipnja 2016.). Ne samo da se miri s napredovanjem moralnog zla nego ga prihvaća i dijabolično ga veliča. Takvo djelovanje je u suprotnosti s Božjim zakonom i vlašću Pape od koje na zemlji nema više i ograničena je jedino Voljom Božjom. Nije ljudski ni crkveno moguće svrgnuti s položaja Papu, ali jedini lijek je utjecanje svemogućem i pravednom Bogu da „skine s vlasti ohole i uzvisi ponizne /deposuit potentes de sede et exaltavit humiles – Lc., I, 45-46/.
 
Palmaro i Gnocchi s pravom pišu:„Danas ljudi Crkve izgledaju uznemireni pred svijetom slično kantijancima /sljedbenicima Kanta/ pred stvari po sebi…osjećaju se nesposobni da ju spoznaju, i kako odbijaju da se poduče i obrate, pokušavaju samo interpretirati.“
 
ZAKLJUČAK
 
Ne gubimo hrabrost. Isus nam je svećano obećao:„Ni paklena vrata je neće pobjediti.“ (Mt., XVI, 18) i Fatimska Gospa je rekla „Na kraju Moje Bezgrješno Srce će pobjediti.“
Crkveni oci su govorili o krizi koju će Crkva pretrpjeti kroz vijekove, ali su nas uvjerili.
 
Sveti Beda časni je napisao:„U ovom pasusu Evanđelja po Marku (VI, 47-56) je upravo napisano da se Lađa – Crkva, nalazila nasred mora dok je Isus stajao sam na čvrstoj zemlji: Jer Crkva nije samo uznemiravana i tlačena od strane svijeta nego se katkada i uprljala i zagadila tako, kao, kada bi to bilo moguće, da ju je Otkupitelj u tim okolnostima potpuno napustio.(In Marcum, cap. VI, lib. II., cap. XXVIII, tomo 4)
 
Sv. Ambrozije iz Milana:„Crkva je slična lađi koju neprekidno potresaju valovi i oluje ali nikada neće  potonuti jer je njeno stablo nauk i Križ Isusov, njen kormilar je Bog Otac, a čuvar Duh Sveti. Njeni veslari su apostoli.“ (Liber de Salomone, c. 4).
 
Zaključak mi izgleda očit:„Lijek za jedno tako veliko zlo kao što je Papa koji je okrenuo leđa pologu vjere, i za Crkvu u krizi u vremenima kaosa, je molitva i utjecanje za božansku pomoć po Petru koju Isus svećano obećao.“ (Gaetano, Apologia de Comparta Auctoritate Papae et Concilii, Roma, Angelicum ed. Pollet, 1936, p.112 ss.)
 
U današnjoj situaciji ne treba se laskati lošim pastirima niti imati straha od bivanja prezrenim. Treba se spoznati:
1. „novi nauk“ se uvukao u pastoral crkvene hijerarhije od Ivana XXIII (contra factum non valet argumentum – ne vrijedi argument protiv činjenice) i s toga dopušteno je „ne biti poslušan, ne prihvaćati zle novine i laskati zlim prelatima“;
2. međutim iako  su koncilske Pape zloupotrebljavale svoju vrhovnu vlast,  sačuvale su je.
 
Treba se, kako je savjetovao kardinal Tomaso de Vio, uteči molitvi i obnovi samog  sebe da se ljudi u Crkvi vrate redu koji samo Bog preko Pape može obnoviti uz sudjelovanje povoljnih okolnosti.Ukratko, pomoć Boga je apsolutno potrebna Njegovoj Crkvi  i ona neće nikada uzmanjkati. Nažalost, ne odgovaranje ljudi na milost Božju spriječava rezultate prave obnove Crkve u glavi i udovima. Tako se dogodio Papa koji izvrtanjem muti  istinu u njezinoj čistoći i obezvrjeđenu je koristi u promjeni običaja i kršćanskog života. Isto tako se dogodilo da episkopat na tomu surađuje s Papom tako da Papa može sam definirati istinu, ali ju ne može nametnuti onom tko ju tvrdoglavo odbija. Vjernici uz pomoć dobrih pastira vjernih doktrini i djelu mogu vratiti pravi liturgijski, duhovni, moralni život i doprinijeti obnovi kršćanskog duha unutar Crkve.
 
Nažalost, svjedoci smo nedostatka zdrave doktrine:
1. kod Pape (Franje I.)
2. U episkopatu (tu spada onaj dio koji se bori za održanje Prirodnog zakona ali zanemaruje dogmatsko pitanje o stvarnom ili samo verbalnom nastavljanju i razlikama između II. vatikanskog koncila i Apostolske tradicije);
3. Među vjernicima tako loše vođenim od loših pastira situacija zahtijeva izvanrednu intervenciju božanske svemoći, nakon što se zazivala Milosrđem morat će djelovati popravljanjem i kaznom. Za najveća zla najstroži lijekovi.
 
„U ovim vremenima više se bojim zavođenja nego progona. Danas su neprijatelji Crkve oni koji za sebe vjeruju i kažu da su kršćani ali im je draža hereza i raskol. Posebno je opasna zbog slabe vjere kod katolika neobuzdana sklonost za svjetskim zadovoljstvima, nemoralna razuzdanost općenito. Najveći broj kršćana su kršćani samo po imenu. Oni ne spoznaju i ne vole Isusa na nadnaravan način. Zato mi izgleda nužno da za liječenje ovakvog teško oboljelog društva Bog mora udariti s teškom kaznom ali istovremeno i milosrđem. Ustvari Bog udara zato da liječi.“ (Le Tres Reverend Pere Marie-Theodore Ratisbonne. D apres sa correspondance et les documents contemporains, Pariz, Poussielgue, 1903, tom II, p. 488).
(Autor: don Curzio Nitoglia, 2. srpnja 2016.)
 

Izabrala i s tal. prevela  prof. Kornelija Pejčinović

Povezani članci

Molitva odvjetnici Hrvata

HF

Izabrani Ostatak će pobijediti

HF

Živa svetost u ljudima

HF

Masonerija je preplavila Svijet

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...