Dvije nacionalističke ideologije zločinačko udruženog velikosrpskog i velikomuslimanskog pothvata
U vrlo dobro razrađenom planu stagniranja, pa i nazadovanja beha postdaytonske suvremenosti, kojoj prijeti svakomomentalna eksplozija gladnih, obespravljenih i prevarenih naroda, napose onih kojima nisu ostvarena obećanja Velike Srbije i Velike Džamahirije na ovim europskim prostorima, vođe tih naroda dinamićno šire mržnju prema onom trećem beha subjektu, koji nije sudjelovao u tajnim beogradskim pregovorima podjele zemlje. Time ta četvrt stoljeća duga stagnacija i rikverizacija postaje dinamična u negativnom smijeru, te sve brže vodi k potpunom nestanku i najmanjih državnih i državničkih znakova Bosne i Hercegovine.
Oni koji su rat u Bosni i Hercegovini započeli tajnim beogradskim pregovorima, Srbi i Muslimani, diobe zemlje udruženim zločinačkim pothvatom i velikosrpskom agresijom na hrvatsko selo Ravno kada je muslimanski vođa kazao da to nije njegov rat, nakon čega je ubrzano slijedilo Izetbegovićevo priznanje genocidne Republike srpske, i danas ne daju da rat uistinu i prestane i zauvijek utihne. Mirnodopski beha sukob koji već četvrt stoljeća potresa i trese po svim šavovima podijeljenu zemlju, uvjerljivo pokazuje da u toj danas već zemljom slučaj zaustavljeni beha rat nije bio slučajan.
Plan je to tih dviju beha strana pripreman i razrađivan cijelo vrijeme diktaturom održavane juzajednice čija preslika vladavine Bošnjaci primjenjuju danas u ostatku Jugoslavije u malom, Federaciji Bosne i Hercegovine. Nije slučajno za taj veći beha dio izabran isti federalni naziv kao i za s pravom propalu juzajednicu. Sudeći po nesnošljivoj, i stalnim prebrojavanjem naroda kojeg je više, a time i kojem pripada pravo apsolutističke vladavine zemljom, i ova federacija nema duga vijeka. Ne može ni biti kada nitko sa njom nije zadovoljan, i stoga što je na njenoj drugoj strani genocidna tvorevina, koja se berlinskim zidovima ograđuje od beha nesrba.
Gotovo paralelno pisanje velikosrpskog „Načertanija“ i velikomuslimanske „Islamske deklaracije“ ukazivalo je na ratnu opasnost koja slijedi u Bosni i Hercegovini, za koju su i pisana ta dva suvremena nacifašizma. Iako su nastala u nekom vremenskom razmaku, njihov nacističko fašistički odnos prema multinacionalnim i multikonfesionalnim vrijednostima Bosne i Hercegovine su isti. Potvrđuje to i velikosrpski počinjeni genocid na jednom beha dijelu, i velikomuslimanski ratni zločin na drugom, koji je etnički i konfesionalno sve sličniji prvom, nacionalno i vjerski čisti bošnjačko muslimanski.
Dvije nacionalističke ideologije zločinačko udruženog velikosrpskog i velikomuslimanskog pothvata, s dimenzijama genocida, koje su svijet uvele u Treće tisućljeće, dovoljno su i danas jake i složne u tim mračnim ciljevima stvaranja etničkih i vjerskih čistih entiteta. Ni svjetska zajednica ih ne može zaustaviti u mirnodopskom procesu etničkog čišćenja Hrvata u entitetima koje su u ratu okupirali a daytonisti im genocidne tvorevine priznali. U mirnodopskom procesu etničkog čišćenja iz genocidne Republike srpske i federacije Bošnjaka muslimana, Hrvata je protjerano gotovo kao i u ratu.
Nemoćna, zapravo nevoljna je međunarodna zajednica organizirana kroz različite organizacije, zajednice i saveze u Bosni i Herecgovini da zaustavi progon Hrvata u manjem genocidnom beha entitetu, i u većem na papiru nazvanom Federacija Muslimana, danas Bošnjaka, i Hrvata. Stoga se može zaključiti da Svjetska zajednica koncentrirana u Bosni i Hercegovini i nije umarširala da uspostavi mir, napose ne pravedan mir, već je došla da upravlja i sudjeluje u tom u povijesti Europe najbrutalnijem udruženom zločinačkom pothvatu istrjebljenja hrvatskog identiteta na granici svijetova, kultura, vjera i civilizacija.
Zapravo, Svjetska zajednica je i suzačetnik, u prvom redu onog velikosrpskog agresorsko-okupatorskog rata u Hrvatskoj, a zatim i ovog u Bosni i Hercegovini koji još uvijek traje. Kazuje, zapravo to potvrđuje kako je svjetska zajednica uvijek smatrala neodrživom juzajednicu, kao i njenu „kćerku“ jugoslaviju u malom Bosnu i Hercegovinu, zbog ćega se i priklonila njihovim rušiteljima, i time postala sudionik zločina i genocida koji su počinjeni u tim tvorevinama. Svjetska zajednica je stala na stranu Srba u rušenju Jugoslavije, te na stranu Srba i Muslimana u rušenju Jugoslavije u malom, Bosne i Hercegovine.
Za budućnost Bosne i Hercegovine a time i njenih naroda da svaki od njih ostane i opstane u svom izgrađenom, ili danas građenom, nacionalnom identitetu, daleko je bolje biti u miru jedni pokraj drugi, negoli u strahovima, napetostima, nesigurnostima, nepovjerenjima, pa i sukobima što je mali korak do rata, jedni sa drugima. I što je svjetska zajednica sve brutalnija u prisilijavanju beha naroda da žive jedni sa drugima, Bosna i Hercegovina je sve podijeljenija, narodi između se udaljeniji, miris rata sve osjetljiviji, nesigurnost sve veća. Politički eksperiment razrađen u Daytonu i ubačen u beha prostore neodrživ je i u puno homogenijim društvima od bosanskohercegovačkog. Svjesni su toga bili i tvorci Daytona, te su ga stoga i obukli u „luđačku košulju“ čiji vijek trajanja su ograničili.
Dayton je svjetska sramota Dvadesetog stoljeća. Daytonska nepravda je još jedan u nizu genocida počinjenih na beha prostoru nad domicilnim hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini. Dayton je američka „Srebrenica“ nad Hrvatima Bosne i Hercegovine. Na zločine i genocid počinjene tijekom građansko vjerskog rata za teritorij u Bosni i Hercegovini nadovezao se i genocidni, snagom svjetskog policajca nametnuti Daytonski (ne)sporazum. Iako je beha rat vođen za teritorij, i koji se vodi i danas samo drugim sredstvima, u kojem su sudjelovale i neke strane vojne i paravojne formacije, engleska u zločinu u Ahmićima, daytonisti su tu zemlju podijelili na dvije beha strane, velikosrpsku i velikomuslimansku.
I upravo zbog te nepravde Daytonski (ne)sporazum ima genocidnih elemenata. Jer čak i ono što su beha Hrvati kao obranjeni teritorij unijeli u Daytonske pregovore, kroz vrijeme crtanja entitetskih granica pod ruskim i islamskim interesnim nadzorom, oteto je hrvatskom narodu. Otet mu je teritorij, oteta mu je zemlja, što je jedini jamac egzistencijalnog ostanka i opstanka, bilo pojedinca bilo naroda. Ništa jednom narodu ne može osigurati nacionalnu i vjersku egzistenciju u njegovom identitetu osim teritorija. Sve međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava i nacionalno vjerskih sloboda su mrtva slova na papiru, ako narod nema osiguran teritorij. Potvrđuje to i današnji ropski položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, upravo zbog toga što nemaju svoj entitet, svoj entitetski teritorij.
Daytonski (ne)sporazum je bio prvi povijesni slučaj da se ratnoj žrtvi, koja je bila u srpsko-muslimanskom agresorskom obruču, oduzima obranjeni teritorij i dodijeljuje se agresorima, Srbima i Muslimanima. Time ti agresori na hrvatski identitet i teritorij, tajni beogradski pregovarači podjele Bosne i Hercegovine, bivaju nagrađeni dobitkom vlastiti entitetskih teritorija, gotovo sto posto etnički i vjerski čisti, srpski i danas, bošnjački.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više