Ništa se ne će promijeniti dokle god su osobni i stranački interesi ispred interesa pojedinca i države
Želimo li postići uspjeh u svajem radu i djelovanju, u bilo čemu, od početne ideje, strategije i taktike, organizacije i provedbe, u svemu bi trebala prevladavati koherentnost i kompatibilnost, bez obzira na ideologiju i namjere, pojedinih aktera, bilo pojedinica, interesnih skupina, političkih stranaka ili koalicija. Da bi se to postiglo svi akteri bi se trebali usuglasiti o jedinstvu različitosti i raznolikosti prioriteta, te uz određene kompromise postići dogovor, barem u načelu. Da bi cjelina, sastavljena od više dijelova, naročito po mnogo čemu nejednakih, bila sigurna i čvrsta, te dijelove bi trebalo vezati “kompaktno ljepilo”, odnosna ideja stvaranja i suradnje. To nije lako niti jednostavno napraviti, pogotovo kad su u pitnju pojedine, različite ideologije, što god tko pod tim pojmom podrazumijevao. U slučaju stvaranja vlade od više političkih opcija, političke ideologije sastavnica cjeline su jako bitne, ali ne presudne. Presudna je vjerodostojnost, dosljednost i suglasnost, bez fige u džepu, uz otvorenost, principijelnost i ustrajnost.
U situaciji koju i kakvu imamo, gdje nitko nikome ne vjeruje, gdje svatko a priori gleda sebe i svoje, gdje nema ideologija ili su marginalizirane, gdje se trguje utjecajem, gdje se svakodnevno mijenjaju politički stavovi i osobna uvjerenja, gdje laž caruje, gdje se ne poštuju dogovori, gdje se preglasava, nadglasava, krivotvori, diskreditira suparnik, izmišljaju incidenti, napadaju i progone neistomišljenici, gdje se sije strah, proizvodi mržnja što razara nacionalno biće, gdje se ljude ocjenjuje i procjenjuje po osobnom imenu, rodu, spolu, porijeklu, zvanju, zanimanju, fizičkom izgledu, gdje se analizira i procjenjuje doprinos predaka u stvaranju ove države, gdje se poziva na nasilje, gdje se zatire sloboda pojedinca, gdje su podobni ispred sposobnih i gdje nedostaje temeljna ideja oko koje bi se svi okupili, koherentnost i kompatibilnost političkih opcija koje su na parlamentarnim izborima dobile povjerenje građana, za upravljanje državom je teško i gotovo nemoguće postići. Nedostaje kompaktno ljepilo – nužna i relevantna točka okupljanja.
Svi znamo da je prva točka okupljanja u bližoj povijesti bila osamostaljenje i uspostava države Hrvatske, druga točka je bila nužna obrana suverene, samostalne, demokratske države od stranog okupatora i domaćih kvislinga, a treća točka…? Što je treća bitna točka okupljanja svih žitelja Lijepe naše? Zna li to itko od onih od kojih smo u izbornoj kampanji slušali mnoga lijepa obećanja ? Nema li te čvrste točke i onoga tko će napraviti osovinu (stožer), oko čega će okupiti najsposobnije, vjerodostojne, kompetentne domoljubne pojedince, čija je temeljna ideja služiti domovini, narodu i cijelom žiteljstvu, u smislu boljitka, dobrobiti i napretka, a ne dobro dugoročno zbrinuti sebe i svoje, o čemu nam svjedoče protekla vremena.
Ukoliko se to ne napravi, sve priče s tim i oko toga su čista utopija, obmanjivanje i djelovanje u smislu “trla baba lan…” Naprosto ne mogu vjerovati u priče prema kojima su sve to nekakve igre, po napisanom scenariju, nekoga tamo vani, koji upravljaju svijetom, pa i nama. Istina, jesmo na važnom geostrateškom položaju i kao relevantna točka (teritorij) bi dobro došli Zapada i Istoku. Nije to ništa novo. Tako je oduvijek bilo. To je možda jedna od točka našeg okupljanja gdje bi mogli biti jedinstveni, bez trgovanja i otvaranja mogućnosti pojedincima da se okoriste na naš račun, bili oni domaći ili strani. Kao što znamo i vidimo nekima od takvih je samo nebo granica i napravit će sve moguće i nemoguće, za svoj osobni rast i olakšavanje puta prema vrhu, pri čemu će bez nekakvog velikog osjećaja krivnje, žrtvovati svoj narod i domovinu, držeći pri tom ruku na srcu, mašući hrvatskom zastavom, kiteći se odorom, grbom i ostalim državnim insignijama.
Gledajući to, pitamo se zašto i za koga su deseci tisuća naših građana poginuli, tisuće postali invalidi, tisuće nestale, deseci tisuća raseljeni i stotine tisuća trajno osiromašeni. Njihovi ulozi su preveliki da bi ih zanemarili, marginalizirali i zaboravili. Svakodnevni egzodus i iseljavanje mladih obrazovanih ljudi, često cijelih obitelji u druge države za boljim životom, uspjehom i srećom, ne bi smjele nikoga ostaviti ravnodušnim. Nije dovoljno to samo konstatirati i o tome javno govoriti na nekim skupovima. Demografi već dugo, konstantno i argumentiramo upozoravaju i dokazuju kako nestajemo kao narod, uz nepobitne zastrašujuće prognoze, naše budućnosti i opstanka na ovim prostorima. Možda to čak nekome i odgovara, jer jedan od bitnih činitelja svake države je domicilni narod. Za te mlade ljude koji danomice odlaze pod hitno bi trebalo osigurati elementarne uvjete života ovdje. Prvenstveno bi im trebalo osigurati posao za koji su kompetentni i sposobni, a onda krov nad glavom, povoljne kredite i dovoljno stanova, da mogu osnovati obitelj i imati dobre uvjete za život,s više djecu, za koju su osigurani vrtići, škole i fakulteti, podjenako u svim dijelovima države, čak s posebnim pogodnostima u ruralnim područjima, kako bi popunili sve praznine i pustoši u mnogim krajevima, koj jednostavno “umiru”. Svi bježe sa sela u gradove, u postanarstvo, dok njihova djedovina i imanja propadaju, ili ih prodaju budzašto, često strancima.
Mogla bih unedogled nabrajati bitne točke okupljanja i stvaranja sinergije za boljitak u mnogim područjima i segmentima. O tome gotovo svi govore, pišu članke, traktate i knjige, ali malo tko radi na tome. Sad su svi pogotovo pozicija zaokupljeni sastavljanjem vlade, osobnog i stranačkog participiranja u njoj, na što boljim, unosnijim položajima, važnijim, odlučujućim, primarnim i državotvornim funkcijama. Treba za sebe izgraditi resore koji ti daju moć i zaštitu. Koga briga za tamo neku socijalu? Koga briga za mlade? Koga briga za penziće? Koga briga za javno zdravstvo? Nek crknu!, rekla je podobna ministrica, koja svako malo odjećom glumi predsjednicu. Briga nas je za nadzor, za upravu, za pravosuđe, za uhljebljivanje u državnim firmama, za moć nad ostalima…
Ništa se nije promijenilo i ne će dokle god su osobni i stranački interesi ispred interesa pojedinca i države, što se godinama zamagljuje tobožnjom brigom za narod i korekcijom onih, za koje se zna da ne rade dobro, da su skloni nepotizmu, klijentelizmu i korupciji. Nije mi jasno kako netko sam sebe i na temelju čega može proglasiti nekakvim korektivom, a sam se “junački” bori za što bolje pozicije i uhljebljivanje svojih. Ne znam, što znači biti oporba u svojoj vladi. Rušiti tu vladu, sa željom da tvoji ostanu i budu, ako ne jednak, a ono još veći činitelj u novoj vladi, s novim premijerom i gotovo istim subjektima iz prethodne vlade. Ima li toga igdje u svijetu, ili ćemo opet biti prvi i jedini u pokazivanju i dokazivanju onoga čega nema ili se vidi tek u tragovima. Za sada je pokazano kako se svi slažu kako se ne slažu u mnogo čemu, pogotovo onome što je prioritetno i bitno. Svatko tjera svoje prioritete i želi ostalima nametnuti svoje kriterije i ciljeve, na ideji Quod licet Iovi, non licet bovi.
Najgore je surađivati s onima koje tobože ne zanima ikakva ideologija, ali čim im im sine pragmatična (osobna) ideja stvarajuju ad hoc svoju ideologiju, zasigurno ne kao nauku o idejama, nego trenutnu duhovnu i utilitarnu proizvodnju i eventualnu nadgradnju. Pritom im pomažu neki mediji što nam plasiraju medijsku konstrukciju društvene realnosti. U nemogućnosti dobivanja i nesposobnosti kongnitivnog percipiranja relevantnih informacija, uz suspektni prizvuk, u većini stvaramo svoju sliku stvarnosti, pri čemu se stvara sve veće nepovjerenje u one koji bi trebali upravljati državom. Zbog toga, sve više ljudi na valu sve jačeg nezadovoljstva, sve manje izlazi na izbore i i pritom marginalizira svoje biračko pravo, što dovodi do nerealnih situacija, zatiranja civilnog društvo, negiranja egzistencijske međuovisnosti, instant uspjeha i deinauguracije sposobnih i kompetentnih.
Uz “golube prevrtače”, rabijantne “revolucionare”, militantne skorojević(ćke)e, mesijanske proroke, sitne lopove… uz “kočarenje po političkom dnu, loveći riblju nejač i talog”, nekolicina onih pravih, sposobnih, obrazovanih, poželjnih, dobrih, motiviranih, modernih, domoljubnih, europski usmjerenih, ostaje sama u sveopćoj kaljuži, dubokom mulju, u magli obmana i licemjerja, kojima se hrani ovaj narod od pamtivijeka. Racionalnost demokratskog procesa odlučivanja zamagljuje iracionalni politički odabir, primarno fokusiran na vanjštinu (osobnu i stranačku), što potvrđuje još uvijek prisutan balkanski etos. Ovom društvu je nužno potrebna katarza većih razmjera, što će dovesti do koherntnosti, kompativilnosti, jače suverenosti i demokratizacije političkih stranaka i društva u cjelini.
Ne može se reći da “koherentnosti” i “ komapatibilnosti” uopće nema. Ima je, iako je u prispodobi prvih pojmova. Sva ta društvena i politička elita je koherentna i kompatibilna kad su njihovi interesi u pitanju, njihovao trajanje i opstanak u vrhu. To se vidi i to se zna. Oni jedni druge pridržavaju, podupiru, pridržavaju, jer jedni bez drugih jednostavno ne mogu opstati. Taj suport je stalno prisutan, pa čak i na “dipolima”, među onima koji se ne vole, koji se čak i mrze, koji se ne poštuju, koji jedan drugome podmeću povremeno klipove pod noge, koji likuju kad oni drugi “padnu”, jer smo time dokazali u neprekidnom natjecanju kako smo bolji od njih, uz sveprisutni sarkazam i filozofiju “nek susjedu crkne krava”, što pokazuje da nismo dorasli funkciji na koju smo dovedeni. Postojimo “mi i oni”. Oni koji vladaju, umjesto da upravljaju i mi – amorfna biračka masa, koja tobože odlučuje, uz bezočno i bezprizorno podcjenjivanje od političke elite i njihovo stvaranje iracionalnog diskursa u procjenjivanju opće i posebne vjerodostojnosti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više