Legenda zvana Bruce Springsteen

Buntovnik, koji je u Istočnom Berlinu svirao sandinistima

Američkog pjevača Brucea Springsteena ubrojio bih u najbolje pjevače u povijesti čovječanstva koja u glazbenom smislu vjerojatno počinje prvim malo dužim „aaaa" nekog pračovjeka. Njegovi albumi, između ostalih, "Born in the U. S. A." i "Tunnel of Love" iz 1980-ih vjerojatno su ponajbolji u pravcu glazbe okvirno nazvanom pop-rock uz začin starijih glazbenih korijena.

Ako čovjek uzme u ruke njegovu na hrvatskom jeziku upravo iz tiska izišlu biografiju, ne može se oteti dojmu da Springsteen osim lijepo uglazbljenih pjesama i riječi u njima očito ima nešto za reći i svojim spisateljskim, zasad autobiografskim uratkom, pa evo nekih izvadaka iz promišljanja glazbenikova života:

„Odrastao sam u obalnom gradu [New Jerseyu] s drvenom šetnicom uz ocean, u kojem je gotovo sve prekriveno nijansom prijevare. Kao i ja. Sa svojih dvadeset godina nisam bio buntovnik u trkaćem automobilu, nego gitarist na ulicama Asbury Parka, već tada blisko povezan s onima koji 'lažu' u ime istine… sasvim običnim umjetnicima. […] Želio bih ovdje dokazati postojanje onog neuhvatljivog pojma 'mi', u koji nikad u potpunosti ne možete vjerovati. […]

Bio sam dijete odrastao u Americi tijekom Vijetnamskog rata, u vrijeme atentata na Kennedyja, Kinga i Malcolma X-a. Zemlja više nije odavala dojam nevinosti koji je imala tijekom Eisenhowerovih pedesetih godina. Politička umorstva, socijalna nepravda i institucionalizirani rasizam, sve su te stvari bile brutalno prisutne u svakodnevnici. Sva ta pitanja u prošlosti su bila protjerana na margine američkog života. Zavladala je atmosfera straha – zbog osjećaja da stvari možda ne će uspjeti, da nam je netko izmaknuo moralne standarde pod nogama, da je okaljan san koji smo imali o sebi i da će budućnost zauvijek biti nesigurna. […]

Više od deset godina nakon rata u Vijetnamu […] znao sam da je to jedna od najboljih stvari koje sam ikad napravio. Bio je to pješački 'blues', stihovi su bili konačni obračun, refren je ponavljao ono jedino što se nikad ne može zanijekati… mjesto gdje si rođen. To je zemlja u kojoj si rođen, imaš pravo na svu krv, zbrku, blagoslov i milost koji dolaze s njom. Platio si dušom i tijelom, zaradio si, mnogo puta iznova, pravo zahtijevati i oblikovati svoj dio rodne grude. 'Born in the USA' ostaje jedna od mojih najvećih najpogrješnije shvaćenih pjesama. […] Kako je 1984. godina bila izborna, Republikanska stranka bila je spremna koristiti se i kravljom stražnjicom, samo ako na sebi ima zvijezde i pruge [američke zastave], a tadašnji predsjednik Ronald Reagan cinično je zahvalio na 'poruci nade u pjesmama… Brucea Springsteena iz New Jerseya' dok je za vrijeme kampanje prolazio kroz državu, a onda… znate što je bilo. […]

Te sam večeri napisao 'Dancing in the Dark', pjesmu o svojem otuđenju, umoru i želji da se odmaknem od studija, sobe, svog albuma i glave… i počnem živjeti. Taj će me album i pjesma dovesti najdalje u srednjoj struji popa. Uvijek sam dvojio kada je bila riječ o velikim albumima i prilikama koje nudi masovna slušanost. I treba dvojiti. Rizično je. Vrijedi li pokušaj dobivanja nove publike izlaganja i neugodnosti pod svjetlom reflektora i količine života kojeg se treba odreći? Kolika je opasnost da će se osnovna poruka razvodniti, da će se izgubiti svrhovitost, a najbolje namjere pretvoriti u praznu simboliku ili nešto još gore? Na pjesmi 'Born in the USA' sve sam to iskusio, iako tek uz masovnu publiku možete shvatiti koliko moćna i trajna vaša glazba može biti, koliko snažno može utjecati na živote i kulturu vaših obožavatelja. Dakle, tim se putem korača oprezno, dok se ne stigne do provalije, a onda treba skočiti jer nema sigurnog prečaca do uistinu 'velike' slave. Uvijek postoji onaj prostrani ponor pred kojim svaki putnik preispituje sljedeći korak i svoje motive. […]

U ovom životu (a imamo samo jedan [?]) donosite odluke, zauzimate stav i budite se iz mladenačke zablude o 'besmrtnosti' u vječnoj sadašnjosti. Odlazite iz pakla mladosti. Imenujete stvari izvan svog posla koje daju kontekst i značenje vašem životu… i sat počinje otkucavati. Sada ne hodate samo uz svoju ljubav već uz 'smrtnog' sebe. Borite se kako biste se održali u svojoj novopronađenoj sreći protiv nihilizma i svoje uništavajuće želje da sve iza sebe ostavite u ruševinama. Ti pokušaji da otkrijem tko sam i sklopim neugodno primirje s vremenom i smrću srž su albuma 'Tunnel of Love'. […]

Sedam godina nakon što smo Steve i ja prvi put prošli kroz Checkpoint Charlie, odveo sam [1988. godine] svoj bend natrag u Istočni Berlin. Steve nije bio uz mene, ali došlo je više od 165.000 stanovnika Istočnog Berlina. Zid je još stajao, ali na njegovoj neprobojnoj površini sasvim sigurno su se pojavile prve pukotine. 'Nije' sve bilo isto kao desetljeće ranije. Na otvorenom se polju okupilo najveće mnoštvo koje sam ikad vidio ili pred kojim sam nastupao, s glavne pozornice nisam mu mogao vidjeti kraja. Na istočnonjemačkom vjetru vijorile su se kod kuće sašivene američke zastave. Na ulaznicama je pisalo da je naš domaćin Udruga mladih komunista i da sviramo 'koncert za sandiniste'?! Meni je to bila novost! Cijeli je nastup prikazan na državnoj televiziji (još jedno iznenađenje!), osim mog kratkog govora o Zidu, koji se zgodno zagubio. Unutar dvadeset četiri sata od potpunog anonimca koji se dan prije našeg nastupa neometano šetkao Istočnim Berlinom postao sam nacionalna superzvijezda. […]

U Južnoj Americi neke su zemlje nedavno osjetile teret diktature i svakodnevno kršenje osnovnih ljudskih prava. Tisuće sinova i supruga nestali su s ulica u vrijeme brutalnih režima u Argentini i u Pinochetovu Čileu. Ovdje je posao Amnestyja [Internationala] bio neposredan, važan i osoban. Otpor je bio snažan, trebalo je gurati jače. Pinochet je još bio na vlasti, svirali smo na granici Čilea, u Mendozi u Argentini. Dok smo se vozili prema pozornici, tamo su uz cestu stajale 'majke nestalih', one čiji su najdraži odvedeni iz domova i s ulica u godinama Pinochetove diktatorske vlasti, držeći u rukama plakate s fotografijama onih koje su voljele i izgubile. Na njihovim su se licima vidjeli tragovi užasa koji kod kuće u SAD-u jednostavno nismo znali ni mogli shvatiti i dokazi stalne ljudske želje, čežnje i potrebe za pravdom. Nakon turneje Amnesty Internationala bio sam zahvalan što sam rođen u SAD-u, u svom malom, ograničenom, zadrtom, reakcionarnom usranom gradiću koji sam volio, u kojem se usprkos socijalnim pritiscima i netrpeljivosti (uglavnom) može slobodno govoriti, bez straha za život i zdravlje. Šest tjedana nakon što smo počeli, rekli smo što smo htjeli, pomogli Amnestyju i njegovoj međunarodnoj reputaciji, svirali svoj rock 'n' roll i na trenutak stajali s podignutim palčevima kao političko-kulturni autostoperi na raskrižju povijesti. […]

Želio sam uništiti one koji me vole jer nisam podnosio da me se voli. To me izluđuje i čini bijesnim, da me netko tako brzopleto zavoli – 'nitko to ne će'… a pokazat ću vam i zašto. Bila je to ružna crvena krpa za otrov koji je tekao mojim žilama i bio u mojim genima. Jednim sam dijelom bio buntovnički ponosan na svoje emocionalno nasilno ponašanje koje sam kukavički usmjeravao na žene u svom životu. Nešto bih pomislio, odmah bih reagirao, 'nisam ja nemoćan'. Pasivnost ljudi koji su me okruživali dok sam odrastao plašila me i činila bijesnim. Moja mi je vlastita pasivnost toliko smetala da sam krenuo u potragu za svojom 'istinom'. […] Kada sam upoznao taj dio sebe, bilo mi je mučno i prepao sam se, ali čuvao sam ga u pričuvi, kao maligni izvor snage kojim se mogu poslužiti kada sam ugrožen, kada netko krene tamo gdje jednostavno ne smije… blizu mene. […]

Stojim opet pod sjenom zvonika, osjećam staru dušu svog stabla i svoga grada kako me pritišću, vraćaju mi se riječi i molitve. Pjevušio sam ih ne misleći, beskrajno, odjeven u zelenu jaknu, bijelu košulju i zelenu kravatu nevoljnog učenika Sv. Roze. Večeras mi se vraćaju i teku drukčije.“ (Bruce Springsteen, Born to Run, Autobiografija, Profil Knjiga, Zagreb, 2016., str. 11.-12., 225., 333.-336., 366., 369., 371.-374., 515.-516.).

[Izvatke odabrao: Đivo Bašić]