Pijesak

Do vrata

Utonuo sam u pijesak do vrata, tek mi se glava izdvaja iznad horizonta zlatnine

Još mogu disati, mogu i sanjati o onome gradu, toliko dalekom da ga ne mogu ni zamisliti, ne mogu si dočarati niti jedan jasni detalj vedute

Caracas, Caracas, grad u daljini, grad gdje sam se mogao spasiti i postati i ostati ono što jesam, anonimni pjesnik, netko i nitko s puno prostora unaokolo

Žmirkam, pijesak mi zasipa oči, pokušava me odvojiti na silu od misli što me drže živim

Caracas, Caracas

Pijesak prijeti, nasilan je, što će mi taj grad u glavi ispod ovog veličanstvenog drveća?

Zašto uopće pomišljam o daljini kada ovdje imam gotovo sve?

Tijelo mi je zarobljeno no još mi je duh slobodan, šapćem tiho pijesku a on me grčevitim trzajima sve snažnije zatrpava i već su i i usta pokrivena i gušim se, no oči još vide i sanjaju grad

Miroslav Pelikan