CETA i TTIP- Račun bez krčmara

Sporazum moraju potvrditi nacionalni sabori svih 28 članica EU-a i 10 regionalnih

Predstavnici Europske unije i Kanade prošlog su vikenda slavili jer su nakon brojnih peripetija uspjeli potpisati Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum (CETA), koji bi objema stranama omogućio slobodnu trgovinu. Ono što su potpisali, međutim, račun je bez krčmara. Sporazum će se od iduće godine primjenjivati djelomično i uvjetno. Da bi stupio na snagu, moraju ga potvrditi nacionalni parlamenti svih 28 članica EU-a i 10 regionalnih.

Zagovornici CETA-e boje se da će proces potvrde u EU-u potrajati godinama. Ne žele priznati da taj sporazum nema budućnosti te da su osuđeni na propast i pregovori o daleko većoj i važnijoj trgovinskoj zoni – onoj između EU-a i SAD-a. Preciznije, potpisivanje CETA-e nije početak novih trgovinskih zona na obalama Atlantika, nego njihov labuđi pjev.

Otvoreno govoreći, jedini način da se CETA i TTIP ostvare jest ukidanje zapadnih demokracija, koje su im glavna prepreka. Te sporazume su dogovarali lobisti velikih kompanija iza leđa javnosti, uz posredovanje političara iz Europske komisije, kanadskih i američkih vlasti. Iako su to isprva željeli, oni više ne mogu preskočiti nacionalne parlamente u EU-u i sve staviti pred svršeni čin – uz obećanja da će trgovinske zone omogućiti procvat gospodarstva i ljudi. Problem više nije samo belgijska Valonija, koja je zamalo blokirala potpisivanje CETA-e, nego i to što u spomenuta obećanja sumnjaju i ostali narodi. Stvarnost pokazuje da je većina ljudi na gubitku.

Kad bi zagovornici CETA-e i TTIP-a zaista željeli slobodnu trgovinu, jednostavno bi dogovorili ukidanje carina. No, korporacijama to nije dovoljno. Stoga su ti sporazumi predvidjeli snižavanje standarda za zaštitu ljudi i okoliša te uvođenje nadnacionalnih sudova, koji će tvrtkama omogućiti tužbe protiv neposlušnih država, za naplatu štete ako izgube očekivani profit. Drugim riječima, kapitalu nije toliko stalo do slobodne trgovine, već do nadmoći – do potkopavanja država, njihove suverenosti i demokracije. Nije točna ni priča da će lakša trgovina sama po sebi ubrzati gospodarstva. Međunarodna trgovina, prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, usporila se na najnižu razinu u pola stoljeća. Od 1990. do 2008. godine rasla je dvostruko brže od rasta gospodarstva, a sada je upola sporija od njega. MMF je potvrdio da se trgovina srozava ponajprije zbog pada investicija, a ne zbog trgovinskih prepreka. Drugim riječima, trgovina već dugo nije motor gospodarstva, ako je ikad i bila.

Gospodarstva posrću zbog tvrdokorne krize potražnje u EU-u, SAD-u i Kanadi – do koje je došlo zbog siromašenja većine ljudi, a protekcionizam je posljedica. Sustav je namješten u korist korporacija i banaka, odnosno kapitala. Valja ga prilagoditi potrebama ljudi i naroda. Vrijeme je da političari povedu računa o krčmaru. Te su analize dostupne svim političarima u EU-u, ali mnogi od njih ne čuju i ne vide stvarnost. Obmanjuju vlastitu javnost i ugađaju kapitalu, dok povjerenje u demokratske institucije i same političare pada na najniže grane. Brexit im nije bio dovoljan šok. Čini se da im trebaju novi šokovi, možda već nakon izbora u SAD-u.

Darko Podgornik, Novi list